Dragan Bursać: Mlako pivo i hladan četnik Draža u Banjaluci!

"Zamislite Bošnjaka iz dijaspore, protjeranog iz Banjaluke 1993. godine. Trideset i kusur godina živi u Švedskoj, Njemačkoj ili Kanadi. Svakog ljeta dovede djecu da im pokaže grad u kojem je rođen. Šeta Gospodskom ulicom, zastane kod Kastela, traži kuću koje više nema ili nepostojeće adrese komšija rasutih širom svijeta, pokušavajući pronaći makar djelić djetinjstva koje je preživjelo etničko čišćenje. A onda, usred centra grada, na javnom prostoru koji finansiraju svi građani, ugleda projekciju filma koji od četnika Dragoljuba Mihailovića pravi nacionalnog heroja. Sve je isto kao i te 1993, možda još i gore!"

Piše: Dragan Bursać, za Radiosarajevo.ba.

Ljeto je u Banjaluci. Bašte su pune, Vrbas teče svojim sporim ritmom, konobari raznose mlako pivo ispod lipa na nagruvane stolove, a grad koji je decenijama nosio epitet jednog od simbola jugoslovenskog antifašizma priprema se da pod otvorenim nebom prikaže rehabilitacijski film o četničkom komandantu Dragoljubu Draži Mihailoviću.

I nije ovdje riječ o običnoj filmskoj projekciji, nego o političkoj poruci, javnoj demonstraciji historijskog revizionizma i pokušaju da se u srcu Banjaluke slavi čovjek čiji je pokret ostavio krvavi trag širom Bosne i Hercegovine.

Grad uz Dražu, pamet uz činjenice

Film "Đeneral", u režiji Miloslava Samardžića, prikazuje se u organizaciji udruženja "Baštionik", uz korištenje gradske infrastrukture, dok je za naredni dan najavljen i molitveni pomen Dragoljubu Mihailoviću u Sabornom hramu Hrista Spasitelja. Organizatori govore o prkosu, žrtvi i odanosti, a historijski dokumenti govore nešto sasvim drugo. Historija, naime, nije promotivni letak koji se prilagođava političkim potrebama, nego zbir činjenica koje ne mijenjaju ni vlasti ni ideologije.

Znamo ko je bio Dragoljub Mihailović. Znamo šta je kao lider predstavljao četnički pokret. Jedinice pod njegovom komandom u brojnim su operacijama sarađivale sa nacističkom Njemačkom, fašističkom Italijom, a kada je to odgovaralo zajedničkim interesima, i sa ustaškim vlastima. O tome svjedoče njemački i italijanski arhivi, vojni izvještaji, sporazumi i naređenja, kao i obilje dokumenata o zločinima počinjenim nad muslimanskim i hrvatskim civilima te Srbima koji su pristupili partizanskom, antifašističkom pokretu.

Ozbiljna historiografija tu odavno nema nikakvu dilemu. Dilema danas postoji jedino u politici, koja pokušava utvrđene činjenice zamijeniti poželjnim mitovima.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Četnici su izručivali Srbe ustašama u Jasenovac

Posebno boli što se sve događa upravo u Banjaluci i Potkozarju, prostoru koji vrlo dobro pamti četničke zločinačke jedinice. Kozara nije tek simbol partizanskog otpora, nego i mjesto na kojem je četnička kolaboracija ostavila duboke ožiljke i to nad srpskim narodom. Potkozarje pamti saradnju dijela četničkih formacija sa okupatorima u obračunu protiv Narodnooslobodilačkog pokreta, a to pamćenje ne čuvaju samo arhivi nego i groblja, porodična sjećanja i sudbine hiljada ljudi. Među njima su i brojni Srbi koji su poginuli kao partizani upravo zato što su odbili da prihvate četničku ideologiju.

Tu dolazimo do jedne gotovo nevjerovatne političke ironije.

Draško i Mile, dvije strane istog neočetničkog novčića

Milorad Dodik je svojevremeno govorio kako su upravo četnici njegove pretke na Kozari hvatali i izručivali ustašama u Jasenovac. Bila je to jedna od rijetkih njegovih izjava u kojoj nije bilo propagande nego iz koje su izbijale historijske činjenice. Četnička izdaja Kozare nije nikakav komunistički mit, nego dokumentovana povijest.

Šta se, dakle, promijenilo?

Jesu li nestali dokumenti? Jesu li arhivi izgorjeli? Jesu li mrtvi ustali da demantuju vlastitu sudbinu?

Ništa od toga.

Promijenila se politika. Čovjek koji je nekada govorio o četničkoj izdaji danas nema nijednu riječ protiv javne rehabilitacije Dragoljuba Mihailovića. Nema osude, nema nelagode, nema čak ni pokušaja distance.umjeto toga, u Dodikovim očima četnici su postali "dobri momci" i prvi gerilski pokerat u Evropi". Sramno!

Još manje nelagode pokazuje njegov politički konkurent Draško Stanivuković. Gradska banjalučka administracija kojom upravlja ustupa javni prostor za projekciju filma, dok desničarsko udruženje "Baštionik", organizator događaja, godinama dobija stotine hiljada maraka iz budžeta Grada Banjaluke. Poslije toga zaista više nema smisla pitati da li je historijski revizionizam postao dio institucionalne politike. Dovoljno je pogledati ko ga finansira, ko mu daje prostor i ko ga svojim šutanjem odobrava.

Ovih dana najčešće se postavlja pitanje može li Ministarstvo unutrašnjih poslova RS zabraniti ovu projekciju.

Zakon-mrtvo slovo na papiru!

Pravni odgovor je sasvim jasan. Može, ali NEĆE!

Advokat Aleksandar Jokić podsjeća za Detektor.ba da Zakon o javnom okupljanju RS daje MUP-u mogućnost da zabrani skup ukoliko procijeni da su njegovi ciljevi usmjereni na kršenje zagarantovanih ljudskih prava, podsticanje nacionalne ili vjerske mržnje, nasilja ili ozbiljno narušavanje javnog reda i mira.

Drugim riječima, zakonski osnov postoji.

Ali gotovo niko ozbiljan ne vjeruje da će on biti primijenjen.

Isti sistem koji će munjevito reagovati zbog kakvog transparenta, zastave sa ljiljanima ili političkog govora neće pronaći nijedan razlog da reaguje kada se u centru grada romantizuje pokret čiji su komandanti sarađivali sa nacistima i čije su jedinice iza sebe ostavljale hiljade mrtvih civila. Problem, dakle, nikada nije bio u zakonu, nego u njegovoj selektivnoj primjeni.

Istoričar Husnija Kamberović s pravom za Detektor.ba upozorava da film nije bezazlena umjetnička forma. Filmska slika dopire tamo gdje fusnote i arhivska građa rijetko stižu, zbog čega je upravo film jedno od najmoćnijih oružja istorijskog revizionizma. Zato ovakve projekcije nisu kulturni događaji nego politički projekti.

A politička poruka sasvim je jasna.

Neposredno nakon obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici i uoči još jedne predizborne kampanje, u centru Banjaluke promoviše se četnička ideologija kao herojska epopeja. Teško je zamisliti snažniju poruku nesrpskim građanima Bosne i Hercegovine, ali i veće poniženje za antifašističku tradiciju srpskog naroda, čije su desetine hiljada boraca ginule pod petokrakom upravo boreći se protiv ideologije koja se danas pokušava oprati filmskom kamerom.

A građani?

Vox Populi, ima li ga?

Ni oni nisu unificirana priča.

Jedni o svemu ovome znaju vrlo malo, jer je revizija istorije odavno zamijenila obrazovanje. Drugi znaju odlično, ali šute, uvjereni da je svaka riječ uzaludna ili opasna. Treći odmahnu rukom, kao da je riječ o još jednoj ljetnoj projekciji koja će proći zajedno sa toplom večeri.

Ali neće.

Zamislite Bošnjaka iz dijaspore, protjeranog iz Banjaluke 1993. godine. Trideset godina živi u Švedskoj, Njemačkoj ili Kanadi. Svakog ljeta dovede djecu da im pokaže grad u kojem je rođen. Šeta Gospodskom ulicom, zastane kod Kastela, traži kuću koje više nema ili nepostojeće adrese komšija rasutih širom svijeta, pokušavajući pronaći makar djelić djetinjstva koje je preživjelo etničko čišćenje.

A onda, usred centra grada, na javnom prostoru koji finansiraju svi građani, ugleda projekciju filma koji od četnika Dragoljuba Mihailovića pravi nacionalnog heroja.

Šta tada može pomisliti?

Da je došao u svoj grad?

Ili da mu isti taj grad, tri decenije nakon progona, poručuje kako je ideologija u čije je ime Banjaluka etnički očišćena i dalje živi jača nego ikad, samo što je danas upakovana u filmsku projekciju, ozvučenje LCD monitore i javni budžet?

Upravo tu leži najveća tragedija.

Ne rehabilituje se samo jedan čovjek. Rehabilituje se čitava neonecistička ideja, jedan pokret i politika krvi i tla koja je komšiju pretvarala u neprijatelja, a drugačijeg u metu.

Neko će reći da je riječ samo o filmu.

Da jeste, ne bi bio prikazan na javnom prostoru podmazan od strane gradskih institucija, ne bi ga pratili molitveni pomeni Crkve Srbije, ne bi ga organizovala udruženja koja uživaju institucionalnu podršku, niti bi izazivao toliko oduševljenje među revizionistima i toliko zebnje među ljudima koji još pamte šta je četnička ideologija donosila Bosni i Hercegovini.

Film može promijeniti kadar, ali ne može promijeniti historiju. Može zamračiti platno, ali ne može zamračiti arhive. Može izazvati aplauz istomišljenika, ali ne može izbrisati zgarišta, jame i grobove.

Zato ova priča odavno nije samo priča o Dragoljubu Draži Mihailoviću. Ovo je priča o Banjaluci, gradu koji je od antifašističkog centra odavno pretvoren u kasabu srpskog sveta.

Jer, vidite, mlako pivo se još lakše zagrije.

Hladan odnos prema historiji, zločinu i vlastitim moralnim temeljima mnogo se teže otapa, a kada jednom okameni društvo, iza njega ostaje tišina daleko opasnija od svakog revizionističkog aplauza pod ljetnim nebom Banjaluke.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.