Bursać: Da, država Srbija je organizovala sahranu zločincu Mladiću i potvrdila je učešće u genocidu

"Da rezimiramo, Srbija je sahranila monstruma Mladića onako kako država sahranjuje svoga heroja: vojskom, ministrima, patrijarhom, zastavama i počasnim plotunom. Uz kovčeg su stajale institucije, a iza njih hiljade građana i čitava milionska armija obožavalaca na društvenim mrežama. Zločinca toga dana nije ispratio režim odvojen od naroda, već država Srbija stopljena sa svojim narodom u slavljenju genocida! To je sva istina, pa vidite šta ćete sa njom!"

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba 

Ratko Mladić nije krišom zakopan u porodičnoj grobnici, daleko od kamera i državnih institucija. Ispratila ga je država Srbija, baš tako-država Srbija: njena vojska nosila je kovčeg, njeni ministri stajali su pred njim, njen patrijarh služio je opelo, njen Dom vojske otvorio je vrata, a njena počasna jedinica pucala u nebo. Aleksandar Vučić mogao je toga dana otputovati i na Mars, ali država kojom upravlja ostala je uz svog zločinca. 

Trending

Van sjenke prošlosti: Srebrenica je više od grada genocida, to je mjesto za život

Privatna sahrana? Možda Miloševićeva, Mladićeva NE! 

Primjera radi, država Srbija nije stajala iza sahrane ratnog zločinca Miloševića, ali iza zločinca Ratka Mladića i njegovog ukopa JESTE.  

I da odmah završimo sa jeftinim izgovorima, birokratskim akrobacijama i uvredljivim podvalama kako je riječ o privatnoj sahrani kojoj su, eto, prisustvovali "poneki državni funkcioneri" u svoje slobodno vrijeme. Privatne sahrane nemaju komemoraciju u Domu vojske. Privatne sahrane nemaju vojnike koji nose kovčeg. Privatne sahrane nemaju počasni plotun, pet ministara, patrijarha, predsjednika entiteta, ambasadora Rusije i sina predsjednika države. Privatne sahrane ne prenosi javni servis kao odlazak zaslužnog nacionalnog velikana.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

To je bila državna sahrana u svemu osim u nazivu, jer Vučićeva Srbija najbolje zna koliko je naziv opasan kada sadržaj govori sam za sebe. 

Ratka Mladića, pravosnažno osuđenog na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, Srbija je sahranila kao heroja. Kovčeg je prekrila zastavama Srbije i Republike Srpske, pa time svima pokazala kome pripada mrtvi general i ko prihvata njegovo nasljeđe. Vojska Srbije preuzela je tijelo, nosila ga pred okupljenim građanima i ispratila pucnjima. Patrijarh Porfirije nazvao ga je vojnikom koji je stajao na čelu vojske svoga naroda, a zatim se pomolio za čovjeka iza kojeg su ostale masovne grobnice, hiljade mrtvih i grad Sarajevo pretvoren u četverogodišnju metu. 

Uzbekistanska odstupnica i "dete Danilo" 

U tim riječima nije bilo Srebrenice, Tomašice, Prijedora, Foče, Vlasenice, Zvornika ni opsade Sarajeva. Žrtve su ponovo izbrisane kako bi se za zločinca napravilo dovoljno mjesta u nacionalnom panteonu. Od Mladićeve biografije ostao je "srpski vojnik", kao da ga je u Haagu osudila neka neprijateljska književna kritika, a ne međunarodni sud nakon godina izvođenja dokaza, saslušavanja svjedoka i otvaranja grobnica. 

Aleksandar Vučić izbjegao je sahranu zbog navodnog ranije dogovorenog susreta s predsjednikom Uzbekistana. Tako glasi zvanično objašnjenje čovjeka koji svaki seoski put, fabriku kablova i otvaranje javnog toaleta pretvara u historijski događaj vlastite vladavine. Vučić je odsustvom pokušao sačuvati nekoliko centimetara političke udaljenosti od Mladićevog kovčega, dok su oko njega stajali ministri njegove vlade, pripadnici njegove vojske, predstavnici njegovog režima i njegov rođeni sin. 

Pred Evropom će kazati da je bio odsutan. Pred nacionalistima će njegovi mediji pokazati da je Srbija bila itekako prisutna. U tome je cijela tajna Vučićeve politike: tijelom prema Bruxellesu, državnim aparatom prema devedesetim. 

Državna sahrana Ratku Mladiću zato predstavlja mnogo više od pukog posljednjeg oproštaja jednom ratnom zločincu. Njome se Srbija oprostila od potrebe da se ikada suoči sa vlastitom ulogom u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Počasni plotun ispaljen nad Mladićevim grobom bio je plotun ubistva stine i nož u rane porodicama koje decenijama traže kosti svojih najbližih. 

Državna sahrana kao konačna potvrda sudjelovanja Srbije u genocidu 

Za mene nema bolje potvrde direktnog učešća Srbije u agresiji na Bosnu i Hercegovinu od ove sahrane. Srbija je Mladića školovala, naoružavala vojsku, finansirala je i politički štitila, skrivala ga nakon rata, isplaćivala mu primanja, a na kraju ga dočekala u Beogradu i sahranila uz državne i vojne počasti. Država koja se tri decenije zaklinje da sa njegovim djelima nema nikakve veze preuzela je njegovo tijelo kao vlastitu svetinju. 

Još je važnije ono što je Srbija tog dana uradila Aleksandru Vučiću. Rehabilitujući Mladića, rehabilitovala je i Vučićevu političku mladost, njegove radikalske godine, Šešelja, Miloševića, ratnu propagandu i velikosrpski projekt kojem je služio. Ako Mladić može postati heroj, Vučić iz devedesetih postaje tek zaneseni mladi patriota. Ako je Mladićeva vojska branila srpski narod, onda su i ratni huškači samo branili Srbiju riječima. Ako je genocid pretvoren u "tragičan događaj", cjelokupna politika koja ga je proizvela može se oprati u nekoliko litara tamjana i zvuku počasnog plotuna. 

Mrtvi Mladić za živog Vučića 

Zato Vučiću Mladić treba mrtav gotovo koliko mu je nekada trebao živ. Živi Mladić nosio je nezgodna pitanja o logistici, novcu, kadrovima, naredbama, vezama s Beogradom i državnom projektu. Mrtvi Mladić pretvoren je u zastavu pod kojom se okuplja srpski svet. On više ne svjedoči, već simbolizira. Njegov kovčeg postao je politička govornica sa koje se poručuje da su ideje devedesetih preživjele njihove žrtve. 

Na sahrani se okupila gotovo cijela vertikala tog svijeta: državni vrh Srbije, politički vrh Republike Srpske, Srpska pravoslavna crkva, vojska, policija, ruski ambasador, ratni veterani, nacionalistička opozicija i hiljade građana. Razlike među njima nestale su pred Mladićevim kovčegom. Vlast i opozicija, Beograd i Banjaluka, oltar i kasarna prepoznali su zajedničku svetinju. 

Tu pada i posljednja utješna laž kako je Srbija samo zarobljena Vučićeva država, dok negdje ispod režima čeka zdravo društvo spremno da se suoči s prošlošću. Vučić jeste zarobio institucije, medije i izbore, ali kult Mladića nije ugradio u društvo golim rukama. Zatekao je duboko pripremljeno tlo i decenijama ga navodnjavao. Crkva koja slavi ratne zločince, vojska koja im odaje počast, političari koji dolaze na poklonjenje i građani koji skandiraju njihova imena čine sistem mnogo trajniji od jednog čovjeka. 

Dosta je sa amnestiranjem naroda! 

I do kad ćemo više taj famozni "narod" amnestirati, odvajati od režima i proglašavati tihom žrtvom vlastite vlasti??? 

Brojnost na sahrani, zastave, pjesme i Mladićeve fotografije pokazale su gdje stoji ogroman dio tog naroda, dok su društvene mreže nakon njegove smrti uklonile i posljednju sumnju. Hiljade, stotine hiljada poruka divljenja, slavljenje genocidnog komandanta, psovke upućene žrtvama i takmičenje u tome ko će ga glasnije proglasiti herojem nisu ispisali samo i jedino Vučićevi botovi. Pisali su ih nastavnici, ljekari, studenti, radnici, penzioneri, komšije i rođaci, sasvim obični ljudi koji su pred cijelim svijetom stali uz zločinca. Narod koji je imao priliku vidjeti presude, dokaze, snimke strijeljanja i pronađene masovne grobnice izabrao je Mladićevu sliku za svoju profilnu fotografiju. Takav izbor nosi odgovornost koja se više ne može utrpati samo u Vučićev džep. 

Sahrana Mladiću je sahrana Srbiji 

Zločinac Ratko Mladić sada leži u Beogradu, pored svoje kćerke, u zemlji koja ga je hranila, plaćala, skrivala i slavila. Njegove žrtve leže po sekundarnim i tercijarnim grobnicama, premještane bagerima kako bi država sakrila tragove vlastitog zločinačkog pothvata. Njihove porodice još sastavljaju skelete od nekoliko pronađenih kostiju, dok je njemu država sastavila počasni ispraćaj. 

Zato nemojte kazati da je Srbija samo dozvolila sahranu. Nemojte je nazivati porodičnim činom, spontanim okupljanjem ili izrazom privatne tuge. Država se prepoznaje po svojim institucijama, uniformama, zastavama, ministrima, hramovima, televizijama i oružju. 

A sve je to stajalo uz kovčeg nečovjeka Ratka Mladića. 

Da, država Srbija organizovala je sahranu zločincu Mladiću. Time je sahranila još umriruću priliku da se od njegovih zločina konačno odrekne.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.