Jasmin Medić: Da li je nezavisnost Bosne i Hercegovine 1992. godine imala alternativu?

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Dok se u bosanskohercegovačkoj i široj javnosti, s vremenske distance od 31 godine, postavlja pitanje da li je Bosna i Hercegovina mogla da ima drugačiji historijski tok da nije krenula početkom 1992. godine putem nezavisnosti, bitno je nekoliko historijskih činjenica uzeti u obzir da bi bolje razumjeli kontekst tog vremena.

Piše: Jasmin Medić, za Radiosarajevo.ba

Mada prije 1990. godine imamo Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), dolazak Slobodana Miloševića i sa njim simbiozu komunizma i srpskog nacionalizma na vlast, poruke sa Gazimestana na obilježavanju 600. godišnjice Kosovske bitke, problematiziranje postojanja muslimana u Jugoslaviji i njegovog natalitet u radovima srpskih orijentalista i skrnavljenje njegove historije u knjizi Vuka Draškovića, smjene Hamdije Pozderca i Branka Mikulića, aferu "Agrokomerc" i niz drugih pojava, osvrnut ćemo se samo na one od 1990. godine.

Podjela Bosne

Odluka o raspisivanju referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine donesena je nešto više od godinu dana nakon što je Srbija donijela Ustav kojem je sebe definisala "demokratskom državom svih građana koji u njoj žive, zasnovanu na slobodama i pravima čovjeka i građanina, na vladavini prava i na socijalnoj pravdi".

Podsjećamo, ovaj Ustav donesen je 28. septembra 1990. godine i isključio Srbiju iz pravnog sistema SFR Jugoslavije, a Vojvodini i Kosovu ukinuo status autonomnih pokrajina. Bio je to, kako kaže Sonja Biserko, "kraj prve faze priprema za rasturanje Jugoslavije".

Ubrzo je srbijanski predsjednik Slobodan Milošević na TV Beograd 15. marta 1991. godine javno obznanio da "Jugoslavija više ne postoji". Nekoliko svjedoka događaja poput Stjepana Mesića, Dušana Bilandžića, Ante Markovića i dr. svjedočili su da su Milošević i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u Karađorđevu, a srbijanska i hrvatska delegacija u Tikvešu pregovarali o podjeli Bosne i Hercegovine – bez saznanja bošnjačkih političkih predstavnika.

Odatle potiče i Bilandžićeva rečenica: "Na tim su se pregovorima vodile beskrajne rasprave oko toga čija je neka dolinica, srpska ili hrvatska, ko ima većinu u nekom gradu. Osim toga, oni su nama (Hrvatima) prepuštali samo zapadnu Hercegovinu".

Predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, prema vlastitom svjedočenju, za ove pregovore čuo je od makedonskog kolege Kire Gligorova. Njih dvojica, budući da su bili na čelu dvije republike čije je stanovništvo bilo najviše etnički izmiješano u Jugoslaviji, pokušali su naći racionalno rješenje za buduću jugoslovensku državu u vidu "asimetrične federacije". Prema tom prijedlogu zajednička bi se država očuvala - Srbija, Crna Gora, Makedonija i Bosna i Hercegovina formirali bi neku vrstu federacije koja bi bila u konfederalnom odnosu sa Slovenijom i Hrvatskom. Vjerovatno posljednji pokušaj da se očuva Jugoslavija je odbijanjem ovog prijedloga, od strane svih drugih predsjednika jugsolovenskih republika, propao.

Između proglašenja srbijanskog Ustava i pregovora u Karađorđevu i Tikvešu, u Kninu je u decembru 1990. godine pod vodstvom SDS-a proglašena "Srpska autonomna oblast Krajina", a u njen sastav ušle su opštine u kojima je srpsko stanovništvo bilo većinsko. Jednostrano proglašenje etničkih oblasti ubrzo se prenio i na Bosnu i Hercegovinu – najprije kroz zajednice opština, a potom srpske autonomne oblasti.

Sredinom 1991. godine periodu proglašenja "krajina" - krešenjem jugoslovenskog i republičkih Ustava i nelegalnim prekrajanjem republičkih granica - uslijedio je pokušaj ujedinjenja Zajednica opština Bosanske krajine i Srpske autonomne oblasti Krajina u jednu cjelinu jer je, kako su govorili zagovornici ujedinjenja, ovo korak ka "integraciji srpskog naroda u cjelini s krajnjim ciljem stvaranja jedinstvene države u kojoj će živjeti svi Srbi na Balkanu".

Tih dana nezavisnost su proglasile Slovenija i Hrvatska. Dakle, Jugoslavija u njenim historijskim granicama prestala je de facto da postoji. Sloveniji je dozvoljeno napuštanje Jugoslavije "jer u njoj nije bilo Srba" pa je i sukob JNA i slovenačkih teritorijalaca trajao svega nekoliko dana. Međutim, u Hrvatskoj je to bilo drugačije pa je Hrvatska svoju nezavisnost platila razaranjem Vukovara i Dubrovnika, masakrom na Ovčari i masovnim progonom hrvatskog stanovništva iz srpskih područja.

"Problem" bošnjačke demografije

Dok su agresijom JNA (sada već srpsko-crnogorske vojske pod kontrolom beogradskog režima) dijelovi Hrvatske gorjeli, preko 60% teritorije Bosne i Hercegovine je "saoizirano" (proglašeno srpskim autonomnim oblastima). Bošnjaci i Hrvati su se bez svoje saglasnosti našle u sastavu srpskih autonomnih oblasti u svim dijelovima Bosne i Hercegovine.  

Zajedno sa "saoizacijom" SDS BiH uspostavio je jednostranim odlukama nekoliko paralelnih institucija. Najznačajnija je bila Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini koju su proglasili 24. oktobra 1991. godine. Verifikacijom srpskih autonomnih oblasti, 9. januara 1992. godine ista je Skupština proglasila tzv. srpsku republiku BiH (preteču Republike Srpske) na 62,94% teritorija Bosne i Hercegovine.

Dan ranije u Zagrebu su se predstavnici vlasti Hrvatske i čelnici SDS BiH dogovorili kako da jedni drugima pomažu u podjeli Bosne i Hercegovine – zajedničkim preglasavanjem bošnjačkog naroda u onim opštinama koji su Srbima, odnosno Hrvatima bile od značaja. Budući da je demografska slika Bosne i Hercegovine i broj Bošnjaka u njoj bio teret najvećoj srpskoj stranci u Bosni i Hercegovini, ista je tokom 1991. i početkom 1992. godine naručila nekoliko elaborata o demografskim projekcijama u Bosni i Hercegovini. Ukratko, u njima se detaljno analizirao demografski rast Bošnjaka i ukazivalo na mogućnost da se on spriječi.

Dva mjeseca prije toga, dio HDZ BiH proglasio je na 20,88% bosanskohercegovačkog teritorija "hrvatske zajednice" (najprije u Posavini, potom u Hercegovini, a nešto kasnije u Usori, tuzlanskoj i sarajevskoj regiji). U ovome slučaju su hrvatske zajednice uspostavljene bez saglasnosti Bošnjaka i Srba koji su živjeli na tim prostorima. Dakle, republičkoj bosanskohercegovačkoj vlasti ostalo je svega 16,18% teritorija na kojoj je mogla da efikasno vlada.

Da pripreme za agresiju na Bosnu i Hercegovinu nisu bile tek spontana (re)akcija srpskih vojnih i političkih funkcionera govori nam, i pored, paralelnog (jednostranog) djelovanja i ona dimenzija koja je obično nedostupna javnosti. To su presretnuti telefonski razgovori srpskih političara, oficira, naučnika s obje strane Drine iz kojih se nedvosmisleno zaključuje da, dok su pregovori o budućnosti Jugoslavije trajali a dužnosnici iskazivali "zabrinutost" zbog njene neizvjesnosti Bosna i Hercegovina trebala da padne u srpske ruke za svega nekoliko sedmica.

Bosanskohercegovačko rukovodstvo, nakon to su iscrpljene sve mogućnosti za očuvanje Jugoslavije, čekalo je odluku Badinterove komisije koja je trebala da procijeni da li Bosna i Hercegovina ima osnova za nezavisnost. Komisija je odlučila da se raspiše referendum i da se voljom građana odluči status Bosne i Hercegovine.

Ostati u krnjoj Jugoslaviji?

Postavlja se pitanje, šta je u ovakvoj konstelaciji odnosa kako na jugoslovenskom tako i na bosanskohercegovačkom nivou rukovodstvo Bosne i Hercegovine moglo da učini? Ići u nezavisnost u kojoj je svim narodima i građanima bila zagarantovana ravnopravnost ili ostati dijelom krnje Jugoslavije u kojoj je njen srpski vladajući vrh uveliko razmatrao opcije o nestanku njenog najbrojnijeg naroda i njegovog svođenja na jedan mali teritorij u dolini rijeke Bosne ili "zemljicu Bosnu", kako je to ilustrirao već spomenuti Tuđman?

Ostati u državi u kojoj je JNA u koju su ulagali svi njeni narodi bila isključivo u službi provođenja srpske nacionalističke politike i saradnik SDS-a u preuzimanju vlasti u opštinama koje je ova stranka smatrala strateški važnim. Koje su bile garancije bošnjačkom narodu koji je već u drugoj polovini 1991. godine bio žrtvom raznih incidenata, o čemu je pisao Aleksandar Ravlić, jer nije htio da se bori za srpsku krajinu u dijelovima Hrvatske?

Poruke koju su političari iz Srbije slali Bošnjacima i Hrvatima, ali i onim Srbima koji su bili za nezavisnu i cjelovitu Bosnu i Hercegovinu naprosto su još više ubrzali izlazak ove republike iz Jugoslavije. Sjetit ćemo se "Draškovićevog barjaka", "Šešeljevih zahrđalih kašika" ili one njegove da "Naša Srbija nije ograničena Drinom. Drina je srpska reka koja protiče kroz centar Srbije" te da će buduća granica srpske država biti na liniji Karlovac-Karlobag-Virovitica…

Radovan Karadžić je prijetio nestankom muslimanskog naroda "jer muslimanski narod neće moći da se odbrani ukoliko bude rata". Radoslav Brđanin govorio je o Krajini kao zapadnoj Srbiji. Dakle, oni su bili nedvosmisleno na fonu da unutar Bosne i Hercegovine formiraju tzv. srpsku republiku bez obzira da li će ona ostati u Jugoslaviji ili ne. Niko nije ni predlagao ukidanje tzv. srpske republike ukoliko opstane krnja Jugoslavija.

Druga mogućnost koju je SDS nudio je podjela Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina je do te mjere bila etnički izmiješana da je bilo nemoguće njen teritorij na etničkoj osnovi podijeliti, a da neko ne bude žrtva toga. Toga su bili nesumnjivo svjesni i srpski političari pa su brže-bolje one dijelove Bosne i Hercegovine - poput Podrinja, Posavine ili dijelova Bosanske krajine u kojoj srpsko stanovništvo nije bilo većinsko "unijeli" u srpsku administrativnu jedinicu.

Teritorij koji će se vezati za Srbiju i koji će imati koridor prema Krajini. Tu neodoljivo podsjeća ono svjedočenje Ivana Stambolića kada je u svojoj knjizi "Put u bespuće" 1995. godine govorio kako mu je akademik Vasa Ćubrilović neposredno nakon objave Memoranduma SANU rekao kako se zgražavao gledajući dokle se u tom velikosrbovanju ide. Pričao je kako "čitava grupa 'besmrtnika' godinama okapava nad mapama Bosne pokušavajući da otkrije makar i kozju stazu kojom bi se od Beograda do Karlovca moglo prepešačiti, a da se prolazi isključivo kroz srpska sela i gradove".

Akademik Vasa Ćubrilović, jedan od atentatora na Franca Ferdinanda i saradnik Gavrila Principa svjedok je da se uništenje Bosne pripremalo godinama prije referendumskog pitanja 1992.

Alternativa nezavisnoj Bosni i Hercegovini bila je krnja Jugoslavija i unutar nje Bosna i Hercegovina. Teško je procijeniti šta bi se u toj jugoslovenskoj državi desilo sa hrvatskim zajednicama, ali eto, recimo, da bi ostale u Bosni i Hercegovini, barem privremeno. U toj Bosni i Hercegovini bila bi Srpska republika i Herceg-Bosna koje bi zajedno obuhvatale 83,82% teritorija republike. Centralna jugoslovenska bila bi kontrolisana od srpskih nacionalista, a status Bošnjaka najviše bi i ličio onom mizernom statusu u Kraljevini SHS.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.