Jasmin Agić: Zašto smo dozvolili da Sarajevska vijećnica postane mjesto provincijskih balova?!

Više nego ikada u svojoj historiji Sarajevska vijećnica bila je biblioteka baš onog kobnog augostovskog dana kada su gorjeli depoi biblioteke. Tog dana nije napadnuta austrougarska građevina, nije napadnuta uprava Grada Sarajeva, nikakvo administrativno ili ekonomsko sjedište - napadnuta je suština bosanske duhovnosti.

Piše: Jasmin Agić, za Radiosarajevo.ba

Napadnuta je Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine. I to ne slučajno, jer u projektu uništenja Bosne ništa nije bilo slučajno i sve stvari, koje su se desile, bile su dio smišljenog plana.

Taj plan podrazumijevao je mnogostruka uništenja, a jedno od tih uništenja bilo je usmjereno na uništavanju duhovnog i kulturnog bića zemlje. U ljeto 1992. godine planski su napadnuti najvažniji duhovni simboli zemlje, posebice u Sarajevu koje je kao glavni grad bilo meta posebno divljačkih agresorskih napada.

Duhovna opstojnost zemlje

Zapaljena je Olimpijska dvorana Zetra, rušeni su Muzej Revolucije, Olimpijski muzej, Orijentalni institut, a u gradovima i mjestima diljem zemlje planski su rušeni svi islamski sakralni objekti. Plan je bio jednostavan i nije ostavljao mjesta za sumnju.

U mjestima gdje je bošnjačko stanovništvo bilo ubijano i protjerivano trebao se izbrisati svaki trag njegovog postojanja. Zato su srušene džamije Aladža i Ferhadija, zato je srušen Stari most u Mostaru i popaljene mnoge tekije i zgrade osmanskih medresa.

Napad na Sarajevsku vijećnicu bio je kulminacija tog plana, jer biblioteka koja se u zgradi nalazila od okončanja Drugog svjetskog rata simbolizirala je duhovnu opstojnost zemlje, njenu autentičnost i vjekovnu ukorijenjenost u ovom prostoru i među lokalnim svijetom.

Knjige biblioteke bile su svjedok, koji je u svakom trenutku mogao posvjedočiti dugu i bogatu historiju Bosne, upravo one zemlje kojoj je u procesu raspada Jugoslavije bila namijenjena sudbina nestanka. Spasioci bibliotečke građe, tog kobnog augostovskog dana 1992. godine, nisu spašavali samo predmete, ili kulturno blago, ili knjiško naslijeđe, ili bibliotečku zaostavštinu spašavali su jedan nepregledni zapis o zemlji.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Uz mnogo muke Sarajevska vijećnica je u teškim poslijeratnim, tranzicijskim, godinama obnovljena. Zgrada, podignuta u neomaurskom stilu, zasjala je na obali Miljacke u svojoj autentičnoj koloritnosti i mnogi koji su dolazili diviti se majstorstvu njene pitoreskne vizualnosti očekivali su da će u njenim aulama, odajama i sobama zateći obnovljen namještaj biblioteke i čitaonica.

Ali, to je očekivanje uvijek iznova ostajalo iznevjereno, jer je nekom suludom odlukom zgrada Sarajevske vijećnice prenamijenjena da se koristi kao mjesto gradske uprave. I od tog trenutka izbija nerješiv spor, jer zgrada nije obnavljana da bude ono za šta je prvobitno građena nego da bude čuvar onoga šta se u njoj uništavalo tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, dakle biblioteka.

Jedan od argumenata, koji se ponavlja od dana kada je zgrada Sarajevske vijećnice iznova stavljena u funkciju, jeste da svojim tlocrtom i gabaritima ne odgovara savremnim bibliotečkim zahtjevima – što je možda primjedba na mjestu. Ali, oni koji teže toj vrsti lažne racionalnosti ne razumiju da Sarajevska vijećnica nije paljena jer je zamišljena da bude upravna zgrada nego je paljena jer se u njoj nalazila najvažnija institucija kolektivnog bosanskog duha. Cilj nije bio srušiti zdanje, nego ubiti ono što se nalazi u njemu i bilo je sasvim logično da se nakon obnove zgrade u nju vrati ono što je dugih 45 godina čuvala u svojim komornim odajama – da se vrate knjige.

Autohtoni bosanski duh

U nekom idealnom svijetu Sarajevska vijećnica nije ni trebala biti do kraja obnovljena, jedan njen dio trebao je ostaviti devastiranim da očigledna ruina svjedoči o prirodi zla koja se sručila na Bosnu. Ostali dio zgrade, u ovim uslovima cijela Sarajevska vijećnica, trebali su biti namješteni tako da u njoj budu čuvani najreprezentativniji dijelovi građe kojom upravlja Nacionalna i univerzitetska biblioteka: vrijedna rukopisna građa, inkunabule, specijalne zbirke, prva izdanja djela bosanskih pisaca i sve ostale publikacije koje spadaju u korpus identitetske građe.

U nekom idealnom svijetu u Sarajevskoj vijećnici bila bi postavljena multimedijalna izložba o historiji biblioteke i njene sudbine, bila bi organizovana predstavljanja bosanskih umjetnika, bila bi to, modernim jezikom rečeno, platforma za promociju autohtonog bosanskog duha.

U stvarnom svijetu Sarajevska vijećnica je postala prazna ljuštura, zgrada bez duše, suštine i svrhe, jedno obično provincijsko zdanje u kojem se organizuju beznačajne fešte i trećerazredne političke priredbe.

Svim tim "bečkim balovima", svim tim "ladies nightovima", svim tim suludim izborima ljepote i influensericama, koje ih prate u stopu, u Sarajevskoj vijećnici jednostavno nije mjesto.

Tamo ponovo trebaju da budu knjige, njihovi pisci i njihovi čitaoci.

*Autor je nagrađivani pisac, književni i filmski kritičar. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i PEN Centra BiH. Autor je knjige eseja "Historija odbačenih" i romana "Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmena", koji je izazvao značajnu pažnju u BiH i regiji. Bavi se temama iz politike, historije i ideologije.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba