Filmovi Arijane Saračević Helač i Jasmile Žbanić o Emeriku Blumu: Budite gospodar svoje budućnosti

Dok hodam pješice po gradu od Skenderije do Metalca, gdje ću večeras gledati Bluma Jasmile Žbanić, vidim ponovno oko sebe ono Sarajevo, evropsko i svjetsko, Sarajevo Sarajevskog filmskog festivala.

Piše: Hasija Borić, bosanskohercegovačka glumica

Prije nekoliko dana je bila godišnjica smrti rahmetli oca Nurudina, i dok hodam, sjećam se kako sam ga na samrtnoj postelji, dok sam ga u augustovskim vrućinama umatala u mokre plahte u bolnici, tješila pričama o ponovnoj izgradnji Sarajeva. I, gdje ću ga sve voditi.

Na bazene, na SFF, na MESS, na sve ono što je u materijalnom i duhovnom smislu ponovno gradilo zemlju. Oboje smo znali da je to samo utjeha, ali tati bi se ozarilo lice na moje riječi, i tako je nekako otišao u smrt.

Moj otac nije spadao u one koji su razarali, već u one koji su gradili, i zato se njime ponosim. Gradili su sistem u koji su vjerovali iz dubine svoga bića, bez ostatka. To je bio svijet i Emerika Bluma, i politički svijet moje majke, moje sestre Besime koju večeras susrećem kod najoriginalnijeg i najljepšeg crvenog tepiha, a i svijet oca moje drugarice iz Beča, koja nam je nabavila karte za Bluma, Monija Fincija, partizana i jednog od najznačajnijih direktora Bosna filma.

Nisam ni slutila da će me film toliko pogoditi, i da ću u njemu pronaći toliko veza sa ocem. Razmišljam o sjajnim Jevrejima koji su obilježili bosanskohercegovačko društvo, o Emeriku Blumu, Isaku Samokovliji, Moniju i Predragu Finciju, Cvjetku i Ranku Rihtmanu, Eteli Pardo, Vanji i Vladi Albahariju, Oskaru Danonu, Sandi Smital,Lauri Papo Bohoreta, Danijelu Ozmi, Flory Jagodi,Davidu Kamhiju, Mladenu Ovadiji, i o političarima Jakobu Finciju, Svenu Alkalaju, Eli Tauberu, koji svjedoče o tome da je naše zajedništvo život, a ne suživot, i mnogim drugim.

I, razmišljam o još jednoj stvari, ali je se ne usuđujem definirati. O najvećem graditelju naše zemlje prave filmove upravo žene.

Jedna od najvećih novinarki ovih prostora, legendarna ratna reporterka, ali ne samo to, jedna od najznačajnijih autorica dokumentarnih filmova, kao i jedna od najvećih europskih redateljica svih vremena, Jasmila Žbanić.

Neopisiva je gužva na ulazu, hiljade ljudi željno čeka da uđe u Metalac. Jedva pronalazimo slobodna mjesta. Osvrćem se oko sebe, raduje me činjenica da vidim u gledalištu stotine i stotine mladih ljudi, koji će možda prvi put u životu, zahvaljujući interesiranju za Festival, vidjeti film o jednom periodu života u našoj zemlji o kojem ne znaju ništa. Dva reda iza mene vidim mog učenika iz Male pozorišne akademije-projekt inkluzije. Danas je u srednjoj školi, i raduje me da je sa svojim roditeljima, na projekciji.

Uvijek sam vjerovala u njegovo interesiranje za sve oblasti života, od umjetnosti, sociologije i privrede, i za trenutak mi prođe misao: Možda je baš moj učenik novi Emerik Blum.

Dok traju reklame, znam, neophodne i neminovne, ali koje mi idu na živce, odmotavam u glavi odlični dokumentarni film Arijane Saračević Helač o Emeriku Blumu, urađen 2015-te, koji smo ponovno gledali na FTV jučer.

Na početku nas pozdravljaju novi direktor SFF-a Jovan Marjanović i besprijekorno elegantna , kao i uvijek, Jamila Žbanić. Ovaj put u crvenom odijelu, crvenom kao i zastor ispred kojeg govori većina sugovornika u njenom filmu.

Ide film o Blumu. Mi stariji znamo puno toga, jer smo živjeli taj period, ipak nas iznova iznenadi ta vizija, taj čovjek Emerik Blum, vjerovatno najveća figura jugoslovenskog privrednog života.

I iz filma Arijane Saračević-Helač, i iz flma Jasmile Žbanić, doznajemo puno toga o velikom Blumu.. Rođen u Sarajevu 1911, školovan u Pragu na Tehničkom fakultetu, uhapšen u Sarajevu 1941 i odveden u Jasenovac, zahvaljujući iznimnoj stručnosti pošteđen smrti u logoru, pobjegao iz Jasenovca 1944.

Nakon rata obnašao desetine funkcija u Jugoslaviji, da bi 1951 osnovao Energoinvest, koji je vodio do 1981 godine. Energoinvest je bio najveći privredni gigant u Jugoslaviji. Iz filma doznajemo fascinantne informacije o Energoinvestu.

Pobjeda na najvećem tenderu za postavljanje dalekovoda u Americi. Taj tender je osporen jer se radilo o red country, zemlji komunizma. U Ameriku odlazi Hakija Turajlić, glavni Blumov čovjek za trgovinu, za kojeg nisam ni znala da je bio Blumov suradnik.

Pred sudom vraća Energoinvestu pravo da sprovede ovaj projekat. U glavi vrtim film o
rahmetli Hakiji. Ušao je u vladu za vrijeme agresije 1992-1995, transporter UNPROFORA ga je prevozio od aerodroma do grada. Ubijen, ne zna se od koga. Tajna.

Bože moj, koliko još stvari koje smo znali i koje nismo znali ima u ovim filmovima. Osim o pobjedi na tenderima u Americi, doznajemo i da je Blum zagovarač osnivanja Aluminija u Mostaru, Tvornice glinice u Zvorniku, TAT-a na Ilidži i još desetina tvornica, da je Energoinvest digitalno radio mašinsku obradu podataka 1964-te, gdja Amila Omersoftić nam priča da ju je poslao u Francusku da nauči sve o radu na računarima, na kojima su tih sedamdesetih vodili poslovanje Energoinvesta.

Energoinvest je zapošljavao 50 000 ljudi, od toga 10 000 inženjera. Kad je osnovan u BiH je bilo 75 posto općina bez struje. Osim dalekovoda koji su postavljali po Meksiku, SAD-u, Libiji, Bliskom istoku, dakle osim elektrifikacijom, Energoinvest je zaključio i ugovor da švedskom firmom ACEA za nuklearna ispitivanja, jer su se i tim ispitivanjima počeli baviti.

Jedne godine Energoinvest je dobio veliko svjetsko priznanje za elektrifikaciju, nagradu koju je dobio u svijetu samo još Američki institut za svemirska istraživanja. Energoinvest je imao desetine hiljada stipendista, koji su se svi vraćali u svoju zemlju.

Imao je svoj teatar, pozornicu, svoj časopis, radnike pjesnike, glumce, plesače, imao je desetine odmarališta gdje su svi mogli ljetovati na moru, dobijali su stanove, ko god je htio išao je u inozemstvo učiti jezike, i.t.d. Mogla bih ovako nabrajati do sutra, puno toga možete naći i na internetu. Vjerujete li da je Blum, koji je BiH, a i Jugoslaviji donosio ogromne profite,imao samo četiri puta veću plaću od portira?

Najvažnija stvar Emeriku Blumu je bila stručnost, a za pripadnost Partiji nije pitao čak ni najbliže suradnike.

„Ovdje sam se rodio i ovdje želim da radim“ - odgovarao je Blum na novinarska pitanja stranaca, kad su se čudili zašto ostaje u Sarajevu.

Nije me nimalo iznenadilo ono što je Jasmila stidljivo naznačila u svom filmu. Da su iz Beograda pokušali rušiti Bluma ( baš kao i mnogo kasnije Agrokomerc) Ali, Blum je otišao izravno Titu i Tito ga je zaštitio od sramnih objeda. „Al, nema danas Šabana“, govori moj drug dok poslije projekcije komentiramo film.

Ono što je još znimljivo u privrednom smislu je razgovor sa predstavnikom tvrtke Mc Kinsley. Što mi se čini najbitnijim je: „Da, Blum je pripadao sistemu socijalističkog samoupravljanja, ali je zvao nas iz Amerike da postavimo organizaciju preduzeća. Da, on je bio za radničko samoupravljanje, ali mislim da je on taj koji je upravljao“.

To je također ono bitno što je Jasmila rekla u svom filmu. Nakon interwieva, analiza privrednog i društvenog sistema dolaze scene na koje smo se svi počeli polako emocionalno paliti. Blumove godine, 1973, Čola pjeva Gori vatra na Evroviziji.

Zatim, slijede scene iz filma Sutjeska, razgovor s Bartonom, razgovori sa Titom. Energoinvest je najviše pomogao Sutjesku. Slijede vatrene, finalne scene utakmice u kojoj KK Bosna postaje evropski šampion. Blum je materijalno doprinio ovom uspjehu. U tom segmentu filma o Blumu se pojavljuje Kusturica, vjerovatno u vezi s Kanom, nije jasno kakva je veza s Blumom, osim sa jugonostalgijom.

Ono što je moguće učitati je: „Evo, Kusta, pljuješ i udaraš po svom gradu gdje god ti se ukaže prilika, nesretniče božiji. I, po svima nama. Ti si danas u svijetu umjetnosti niko i ništa, a ja ti, sa vrha filmskog svjetskog Olimpa na kojem trenutno boravim dajem u kadru svog filma ono mjesto koje ti je nekad pripadalo. Bio si sjajan redatelj, staviću tvoju sliku, mladog, mirisnog, okupanog, nasmijanog, kakav si bio u to vrijeme“. Imam za ovo i puno drugih objašnjenja, ali moram privoditi svoj tekst kraju.

Slijedi period 1981-1983 u kojem je Blum bio gradonačelnik Sarajeva. Zajedno s drugim velikanima našeg vremena, kao na pr. Brankom Mikulićem, borio se da Sarajevo dobije Olimpijadu. Možda smo je i dobili i zbog toga što je svijet vjerovao da grad koji je napravio Energoinvest, može organizirati Olimpijadu.

Blum je naređivao hitnu gradnju stambenih jedinica gdje će posjetioci i takmičari biti smješteni. U Arijaninom i Jasmilinom filmu su i scene koje nas podsjećaju na te veličanstvene dane. A, onda slijedi ono po čemu je Jasmila redateljica od čijih nas scena podilaze trnci, scena koje rade uz kičmu.

Muzika je bitni dio Žbanićkinih filmova. I, kao što ispod sjajnog monologa Mirjane Karanović u Grbavici ide ilahija Kad procvatu behari u sjajnoj interpretaciji Hasibe Agić , uz kadar Blumove sahrane ide pjesma Konjuh planinom. Rez.

Idući kadar: napad na Sarajevo, granatiranje Energoinvestovih tornjeva, vatra prži ono što je Blum stvarao. Kamera snima pustoš Energoinvestovih zgrada, razmrskani beton i polupana stakla. Fon je isti. Konjuuuuuh, planinoooom., vjetar šumi bruji oplakuje Blumove građevine.

Sestra Besima i ja se gledamo, scena je toliko snažna da suze teku i mimo naše volje. Ne samo zato što je to pjesma koju je naš otac Nurudin često pjevao,,već što je to rušenje svijeta u koji je on bezuvjetno vjerovao. Završio je svoj život na četvrtom spratu dvosobnog stana u Vogošći gdje smo živjeli nas četvoro, ali sretni i u vjeri da ne postoji nikakav bolji ni pravedniji svijet, u kojem se ništa nismo pitali, u koji smo bez ostatka vjerovali.

Na kraju simpatična Amila Omersoftić govori: „Kad bi Emerik Blum znao da je u zgradama koje je gradio sad Federalna vlada, sve bi to rastjerao“.

Svi se smijemo, sa platna se ori Bilećanka, ljudi frenetično aplaudiraju. Dok se sudionici i autori klanjaju na kraju,Jasmila nam, kao i Arijana prije toga, govori Blumove riječi:
Budite gospodar svoje budućnosti.

Izlazimo iz kina. Na ulici se srećem sa udovicom rahmetli Hakije Turajlića. Srdačno se grlimo. „Zar je Hakija radio sa Blumom, nisam znala“, pitam. „Jest, da je Bog dao tako i
ostalo, da nikad nije ušao u vladu, danas bih imala muža. Ali, došlo takvo vrijeme,
moralo se braniti zemlju.