Faruk Šehić: Tri decenije sanjanja snova

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

„Za potpuni trijumf zla, potrebno je da dobri ljudi ne učine ništa“, rekao je Edmund Burke. To se već desilo. „Dobri“ ljudi su stajala sa strane i nisu učinili ništa. Počev od holandskih vojnika UN-a do onih u najvišim foteljama UN-a, pa sve do svjetskih državnika. Zlo se desilo i trajalo je danima u julu 1995., trajalo je godinama ako zbrojimo sve zločine od aprila 1992. pa do kraja rata u jesen 1995.

Ti „dobri“ ljudi su još odlučili da zločin genocida bude i nagrađen, pa je Armija RBiH (zajedno sa HV i HVO) bila zaustavljena pred Prijedorom i na pravcu Banjaluke, pod prijetnjom da će nas gađati NATO avioni, i onda je kao kruna svega nastala Republika Srpska u Daytonu. Alija Izetbegović je svojim potpisom prihvatio njeno postojanje. Prihvatio je i njeno nakaradno ime republike. Zločin se pokazao isplativim. Tu gdje je onda stao Radovan Karadžić i dokle je čizmom stao Ratko Mladić danas nastavlja Milorad Dodik. Naravno, ni danas takozvani dobri ljudi ništa neće učiniti. I nisu ništa učinili kada se pola države izdvojilo iz ingerencije Ustavnog suda BiH.

Piše: Faruk Šehić, za portal Radiosarajevo.ba

Sutra kada Dodik proglasi secesiju, a on će to uraditi formalno-pravno, da bi imao kao nekakav zakonski okvir kojim to radi, takozvani dobri ljudi opet neće ništa učiniti. Ne postoji crvena linija koju ovaj čovjek nije prešao. Na suprotnoj strani ima 'invalidne muslimanske strukture' (kako ih je sam krstio), a one su mu isporučile/ostvarile svaku želju koju je zamislio, prilikom formiranja državne koalicije.

Problem je što smo mi svoju krv ugradilu u borbu za ideju jedne Bosne i Hercegovine od koje su svi digli ruke, počev od „dobrih ljudi“, invalidnih struktura, bivše vlasti, nekakvih intelektualaca kukavičke prirode, raznoraznog polusvijeta koji se ugurao u politiku, običnih ljudi i ne znam ti koga sve ne.

Problem je što je ideja Radovana Karadžića konačno pobijedila, a ta ideja je iz njegovog dopisa novinarima iz 1991. gdje on papagajski ponavlja da se ne govori o tri naroda nego o tri nacionalne zajednice. Taj koncept je pobijedio. Jedna nacionalna zajednica je na sigurnom putu izlaska iz ove zemlje, iz njenog ustavno-pravnog poretka. Druga nacionalna zajednica, to jest Hrvatska demokratska zajednica također je pobijedila jer joj je Christian Schmidt dva puta izašao u susret mijenjajući/dopunjujući Izborni zakon i Ustav Federacije BiH. U takozvanoj trećoj nacionalnoj zajednici su kao favoriti „dobrih ljudi“ iz MZ pronađene invalidne strukture, političari i stranke im, koji će postati marionete stranih ambasada u Sarajevu.

Isto je veliki problem što je USA administracija odustala od ideje one BiH za koju smo dali svoju krv, premda njen ambasador stalno ponavlja kako su oni baš za takvu multinacionalnu, multireligijsku, građansku, cjelovitu i nedjeljivu, ali na terenu ne rade ništa da to dokažu. Na terenu je HDZ omeđio svoje, RS je na putu osamostaljenja a invalidne strukture će na narednim izborima nestati s lica zemlje, ukoliko tada bude uopšte ikakvog državnog okvira BiH.

Problem je i što Schmidt treću nacionalnu zajednicu, Bošnjake, ne vidi čak ni kao narod nego samo kao vjersku zajednicu. To je vidljivo kada za svaki svoj loš potez odmah trči kod reisa Kavazovića, ili u kakvu džamiju, valjda misleći da je to jedini identitet koji taj narod posjeduje. Bošnjaci su za njega vjerska zajednica, ne nacionalna, i njih treba zadovoljiti tako što ćeš im obećati ganjanje ratnih zločinaca i slična zamajavanje. Advokatica Senka Nožica je najbolje rekla o novim Schmidtovom izmjenama Kaznenog zakona što se tiče udara na Ustav BiH, kako će to biti nemoguće provesti u praksi, jer sudski procesi kod nas traju godinama. Pa takvo sudstvo ne može biti neko ko će gasiti goruće političke probleme na rasturanju ove zemlje.

Taj zakon koji je donio je utješna nagrada, ono kad na cilj dođeš kao četvrti, takozvana drvena medalja za naivne pripadnike „vjerske skupine“, to jest za Bošnjake, i za sve probosanskohercegovačke građane, Ostale, kako god se ko osjećao ili izjašnjavao. Pluralitet i složenost bh. društva je zadnje što je na umu „dobrim ljudima“ koji, iz sjene, upravljaju invalidnim muslimanskim strukturama. Čuvena leopardova koža etno-religijske izmiješanosti BiH postaje svedene na nekoliko jasno odvojenih šara i čije granice još nije vukao imperijalni linijar. Ne znači da neće.

Koliko god je MZ 1992. vjerovala da je pametno igrati na Miloševića koji će riješiti raspad Jugoslavije kako treba (znamo kako je to završilo), tako današnja MZ vjeruje kako je taj čovjek Vučić i Srbija a pomalo i Hrvatska, tu negdje je i Albanija (propali projekat Otvoreni Balkan). Otud beskrajno popuštanje i 'appeasement' prema Srbiji i Vučiću. Otud želja da SSO na Kosovu postane nova Republika Srpska. Otud popuštanje Dodiku i umirivanje HDZ BiH-a kroz donošenje promjena Izbornog zakona u noći kad su izbori bili završeni, pa onda opet dodatne izmjene kako bi se HDZ BiH pitao za sve; invalidne strukture su vinjete i marionete.

Zlo je trijumfovalo. Njegova zastava se vijori na zemlji gdje su ukopani nevini mladi muškarci, žene, djeca, starci… Zlo je tuđom krvlju natopilo zemlju koju sada želi samo za sebe. Na tom velikodržavnom i fašističkom planu nemaju puno prepreka, jedino nas koji smo krvavom borbom vezani za ovu zemlju, jer druge ni nemamo.

Za potpuni trijumf zla, potrebno je da dobri ljudi ne učine ništa. To se već desilo u Srebrenici, Prijedoru, Višegradu, Foči, Bijeljini, Zvorniku.... Da li će se opet desiti? Samo naivni vjeruju da neće. „Don't dream dreams“, rekao bi lord Owen.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba