Faruk Šehić: Tražim oprost što ste nas ubijali

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Sjećam se kolektivnih gesta osamdesetih godina: sletova, organizovanih proslava,partizanskih sahrana na kojima smo svirali kao limeni orkestar, zborova i sličnih socijalističkih, narodskih hepeninga.

Sve to mi je bilo strano i daleko. Gnušao sam se i gadio kolektivnih histerija, jer sam vidio njenu srž, a ona je bila flaša piva, zalogaj janjetine, tanjir graha, besplatne čarape... Ideali su bili bazirani na materijalnim stvarima, i kao takvi nisu više bili nedodirljivi i prozračni nego su imali mirise, to jest smradove, a moj nos je bio osjetljiv, kako vanjski tako i unutrašnji.

Trending

Zakazala odbrana Izraela: Huti izveli žestok napad na Tel Aviv, povrijeđeno više osoba

Piše: Faruk Šehić, za portal Radiosarajevo.ba

Nisam se uklapao, jer nisam bio čovjek množine. Sve što je drugima išlo kao po loju, meni je predstavljalo veliki problem. S mukom sam pokušavao da budem kao drugi, da se ne izdvajam na bilo koji način, ali mi nije išlo od ruke ni uma.

Možda sam najviše uživao u proslavi 1. maja kada bi, mi, kao limeni orkestar, hodali gradskim ulicama i svirali radničke marševe i druge koračnice. Poslije bih uživao i u pivu ili komadu janjetine (koji sam zaslužio svojim sviranjem). Prije sviranja pivo nije bilo dopušteno, jer onda nisi mogao svirati. Alkohol opušta mišiće lica i puhati u krilni trombon ne bi više bilo moguće. Volio sam i grah, nije da nije, nisam baš bio prozračno, anđeosko biće. Uživao sam i ja u materijalnim stvarima, ali me one nisu potkupljivale niti otupljivale moju misaonu oštricu. A nju sam brusio knjigama Danila Kiša, Karla Šrajnera, Solženjicina i sličnih otpadnika od našeg ili ruskog socijalizma.

Kako god, socijalistički gestovi mi čak i danas imaju veću primamljivost nego gestovi novih i lažnih društava nastalih na ruševinama građanskog društva bivše države. Koliko god je moj nos bio osjetljiv na smradove kolektivne histerije onog sistema, vonjevi ovog društva su mi bili i veći, jer ovo društvo nije proizvelo ništa što će biti vrijedno sjećanja za pedeset godina.

Na ruševinama Jugoslavije izrasle su jedino masovne grobnice, stratišta, sravnjeni gradovi, spaljene iluzije (među njima je bila i ona moja o jugoslavenstvu, o Jugoslaviji kao našoj zajedničkoj zajednici), raseljeni, mrtvi, ranjeni, obogaljeni u dušu, razbijeni do atomskog nivoa. Figurativno i stvarno slomljeni.

Ta prijetvornost i laž koja se krila u brižljivo organizovanim događajima, da bi se proglašavala spontanim, iz sebe je iznjedrila i Radovana Karadžića i sličnu bulumentu zločinaca-psihopata, čija ideja zla i dalje živi u glavama njihovih civilnih, mirnopdopskih nastavljača. A oni su usvojili nove načine borbe koja će biti isključivo politička, ali, što reče onomad Milošević, ni oružane bitke nisu isključene. Znamo kako je taj njegov govor proročanski najavio raspad Jugoslavije koji smo mi najviše platili, i od te visoke cijene se još nismo oporavili. Nisam čovjek množine i gade mi se gestovi novog društva nastalog na raspadnutom građanskom društvu bivše SR Bosne i Hercegovine.

Nisam nikad razumio kolektivnu histeriju žalovanja nepoznatih ljudi, iako je srce i srž moje književnosti empatija za bol, čak i za bol onog drugog, koji mi je u ratu bio neprijatelj. Može se žaliti i u tišini i intimi. Može se žaliti u svome srcu, duši, umu. Znam da živimo u dobu kada je sve pretvoreno u egzibicionističke spektakle egoizma i narcizma ali u tome nema moga učešća. Palite svijeće koliko hoćete ja sam svoju svijeću davno upalio i njena empatična svjetlost neće biti ugašena ni poslije kraj moga života, jer će nastaviti svijetliti u mojim knjigama.

Opet, ne razumijem da treba donijeti odluku o danu žalosti za tragični događaj u drugoj državi; događaj koji s Bosnom i Hercegovinom nema ama baš nikakve veze, osim što je Srbija bila agresor, i inspirator zla devedesetih. Tzv. političko Sarajevo je potrčalo da oda počast nevinim ljudima ubijenim u dva masakra.

Ministar inozemnih poslova je slomio noge da ode i što prije se upiše u knjigu žalosti u Beogradu, da bi onda glasovima političkog Sarajeva bila usvojena odluka da dan žalosti bude u cijeloj zemlji. U brzopletosti svojih odluka kojima se žele dodvoriti Dodiku i Vučiću nisu se ni sjetili kako 5. maj pada baš na Dan sjećanja na ubijenu djecu opkoljenog Sarajeva.

Taj dan koji nikad nije proglašen danom žalosti ni u Kantonu Sarajevo ni na državnom nivou. Na državnom nivou bi sve srpske stranke bile protiv, dok bi Čovićevi europejci ili bil protiv, ili suzdržani, da se ne zamjere Miloradu Dodiku.

Ali, zašto onda taj dan nikad nije proglašen danom žalosti u Kantonu Sarajevu? Zašto Edin Forto i Dino Konaković, najglasniji u žalovanju tragedije u drugoj državi, ne predlože da Vijeće ministara glasa da 5. maj bude i dan žalosti za ubijenu djecu Sarajeva? Zašto ministri Trojke ne stave na red da dan sjećanja na 102 ubijena djeteta u Prijedoru bude izglasan kao dan žalosti u cijeloj državi?

Pa odgovor je jasan, jer znaju da će to Dodik odbiti, a ni europejci to neće aminovati. Ni jedni ni drugi to neće, jer se ne žele zamjeriti glavnom baji.

Zato je ovo trčanje u Beograd ministra inozemnih poslova i saopštenje Edina Forte na Twitteru (pisano na čistom hrvatskom jeziku, nisam znao da se ministar izjašnjava da piše hrvatskim jezikom, što je legalno i legitimno, ali, eto, da izrazim čuđenje) i više nego tragikomično.

Zato je to licemjerno, podlo i sitnošićarski, jer nisi uvažio vlastite ratne tragedije a noge si slomio da postigneš političke poene kod ljudi, koji bi te sutra držali u logoru kao podčovjeka (eventualno kapoa), samo da im se za to ukaže dobra geopolitička prilika.

Pretpostavljam da će sada, kada ste događaj/e u tuđoj državi (socijalističkim ukazom) proglasili danom žalosti u ovoj zemlji, Vučić, Dodik, Srbija i uspješniji entitet prestati negirati opsadu Sarajeva, srpske konclogore oko Prijedora, genocid u Srebrenici i sve druge teške zločine. Pretpostavljam da će tabloidi Vučića prštati od naslovnica koje će obilježavati Dan bijelih traka, genocid u Srebrenici i sve teške datume koji nadolaze.

Vaš cilj je, biva, bio da lupite šamar srpskim i hrvatskim ultranacionalistima, da prvi pružite nekakvu ruku pomirenja? Da li vam je to bio cilj, ili ste istinski žalili ljude ubijene u tragičnim incidentima? Ili je u pitanju samo sitna politička trgovina, znak dobre volje za koji će vas tapšati u američkoj i drugim ambasadama?

Isto je znakovito kako niko od kantonalnih i državnih velikaša nije bio na Danu sjećanja za ubijenu djecu opkoljenog Sarajeva. Upadljivo odsustvo empatije za žrtve vlastitog grada, ali klanjanje do poda žrtvama koje su ubili pomahnitali manijaci – oni su direktan plod društva i države Srbije. Društvo u kojem je nasilje prestiž a ubice, ratni zločinci su idoli mladih ljudi, ni ne može biti lišeno krvavih događaja. Srbija koja puca od negiranje genocida i negiranja agresije na susjedne države.

Takvo zvanično poricanje i kolektivno negiranje da je Srbija najodgovornija za sve užase devesetih ni ne može drukčije da izbije na vidjelo nego kroz ovakve tragične događaje, femicid i ostale "domaće" zločine.

Takvoj Srbiji ste vi otišli na noge i izrazili žalost. Kontam, veliki je to korak kapomirenju sa onima koji negiraju genocid, slave ratne zločince i svu silu državnog aparata koriste da negiraju svaku ćeliju užasa i patnje koju su nam nanijeli. To će dovesti do demokratizacije Srbije kada će dobri ljudi zavladati tom zemljom.

Veliki je to korak ka pomirenju kako ga zamišljaju ratni zločinci, onako kako će ti Đura oprostiti što te tukao.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba