Faruk Šehić: Ko nas to, bre, zavadi?
Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!
Ima nečeg duboko neprirodnog i nepristojnog u tome da od žrtava tražite ruku oprosta za počinitelje zločina. Pisao je o tome Jean Amery u knjizi eseja S onu stranu krivnje i zadovoljštine na direktan i uvjerljiv način, pa je ostao pomalo skrajnut kada se radi o logoraškoj literaturi. Niko nije na takav način opisao patnju bez imalo patetike, i niko nije nikad imao takvu hrabrost da optuži cijeli narod za Holokaust – kao što je Amery uradio. Doduše, Amery kaže da on sa sigurnošću može nabrojati nekoliko Nijemaca koji nisu krivi, a taj broj je po njemu bio manji od broja prstiju jedne ruke.
Piše: Faruk Šehić, za portal Radiosarajevo.ba
Radnički se oglasio nakon divljačkog napada Lalatovića: 'Feđa Dudić je gospodin, ponosni smo'
Tako je mislio i pisao intelektualac humanističkog usmjerenja, ateista, čovjek koji se odrekao maternjeg jezika (njemačkog) i cijele kulture kojoj je pripadao do onog momenta kada je završio u Auschwitzu. Promijenio je i ime i prezime, porijeklom je Austrijanac koji ni nije znao da je Jevrej dok nisu došli po njega. Opet, činjenica da mu je drugi odredio identitet i poslao ga u logor smrti, nije uticala na to da postane radikalni desničar vezan za jevrejsku stvar. Naprotiv, ostao je usamljen u svojim stavovima. Nisu ga vodali po Evropi ni svijetu i pokazivali ljudima kao preživjelog iz najgoreg logora smrti. Amery je rekao da će se ubiti i svoje obećanje je ispunio.
U istom logoru je bio i preživio jedan drugi, dosta popularniji pisac logorâ, Viktor Frankl, osnivač logoterapije, autor omalene knjige Zašto se niste ubili. Frankl je na suprotnom polu od Ameryja, jer nudi neku vrstu utjehe, smisla nakon preživljenog sumraka čovječanstva. Njegova knjiga je neobimna, pisana krajnje jednostavno, za nekoliko dana na nagovor prijatelja, ali je ostala kao neizostavna literatura za razumijevanje zla koje nikad nećemo shvatiti do kraja.
Franklova knjiga se čita brzo i lako, i ima jednu začuđujuću smirenost u sebi. Užasi u njoj su drukčiji od užasa koje opisuje Amery, jer Frankla nije mučio Gestapo u Belgiji, i nije ga objesio za ruke da visi satima prije nego se začuje strašni zvuk, onaj kada obješeni počne da visi samo na svojim mišićima i tetivama. Zglobovi se iščaše i obješeni visi onesviješten. Ovako je Amery opisao svoje iskustvo mučenja u zatvoru Gestapoa.
Faruk Šehić: Grobari i njihovi zagovarači
Onda bi opisivao kako bi ih nakon prebijanja i mučenja isljednici nudili cigaretama i kako bi skinuli košulje i službene uniforme, opustili se i sjeli na pod zajedno sa zatvorenicima. Tada je Amery shvatio da zlo nije banalno, nego da ono ima ime i prezime, bore na licu, probleme u porodici, djecu, žene, roditelje, dugove; cijeli jedan kompleksni malograđanski život. Tada bi im se gestapovci ispovijedali kao da su im zatvorenici najbolji drugovi. Ovome su svjedočili mnogi preživjeli logoraši iz Drugog svjetskog rata, i iz našeg zadnjeg rata i agresije na BiH.
Neke stvari koje sam pročitao kod Frankla sam i sâm znao. Iskustveno sam to prošao – kao činjenicu da ako imaš planove šta ćeš raditi nakon što preživiš rat tvoje šanse za preživljavanje rastu. Za razliku od ljudi koji bi se mirili sa sudbinom, to su takozvani "muslimani" iz sovjetskih gulaga. Tako su orijentalistički zvali logoraše bez volje za životom. Žižek o tome piše u odličnoj knjizi Manje ljubavi, više mržnje.
Također, Frankl navodi da oni koji su držali do sebe, sljedbenici rutine i nekog reda, imali su i veću šansu da prežive. Sve sam to znao i prije nego sam čitao knjigu Zašto se niste ubili, što ne umanjuje njenu vrijednost, ni moje čitalačko zadovoljstvo.
Ameryjeva knjiga me je više osvojila iz prostog razloga jer se bavi kompleksnijim temama od one kojom se bavi Franklova. Amery je u koloru, dok je Frankl u nijansama crne i bijele, najviše u tamnim nijansama.
Ono što je Frankl napisao znala je i Meliha Varešanović dok je prolazila kraj vreća s pjeskom i naoružanog vojnika u opkoljenom Sarajevu, sređene frizure, dotjerana do krajnosti (koliko je to moguće u opkoljenom gradu), koju je objektiv ratnog fotografa Toma Stoddarda zaista ovjekovječio.
Faruk Šehić: Naš mali rat
Znali su ljudi da se i u paklu rata treba dotjerivati, izlaziti u grad (kada je to bilo moguće), ići u šetnju, čitati knjige, lijepo se oblačiti ukoliko imaš izbora, uživati u hrani ako je dostupna, voljeti i biti voljen, čeznuti za gradovima i državama u kojima je događaj dana sirena ambulantnih kola. Sve smo i mi to znali, i sve smo to preživjeli.
I u ratu je potrebno sanjariti. Ležati u travi i gledati u sunce kroz sjenu vlastitog dlana, ili naveče gledati zvjezdano nebo, jer nikad se bolje zvijezde ne vide nego iznad neba u gradu u kojem nema rasvjete. A naši ratni gradovi su bili takvi, potonuli u mrak, barem na području Okruga Bihać.
Radeći na kulturi sjećanja upoznao sam naše, domaće logoraše iz svih logora u BiH, i mogao sam u njima prepoznati uzorak onoga o čemu pišu Frankl i Amery – tu jednu zagledanost u tačku do koje mi drugi nikad nećemo dobaciti. Na našu sreću ili nesreću, to ne znam, osim što znam da je meni drago jer nisam imao to iskustvo. Kada sam ranjen i kada je granata pala blizu ljudi ispred mene i lika koji me nosio, dok sam puzao kroz šumsku stelju i slušao dozivanje četnika, sasvim racionalno sam znao da imam nekoliko metaka u okviru i da živ u ruke nikad nikome neću pasti. Na moju sreću tad je stiglo naše pojačanje i stavili su me na nosila pa se odiseja izvlačenja nastavila na manje opasan način, ako ne računamo minobacačke granate koje su šarale po putu izvlačenja.
Tu zagledanost s onu stranu našeg iskustva, blagost i pomirljivost, to sam sretao kod logoraša, ali i drugu krajnost.
Pomirenje kako ga promovišu neke ovdašnje ambasade sastoji se u tome da žrtva oprosti počinitelju, što je rađeno u Južnoj Africi, ali to su kulturološki drugi svjetovi od ovih naših. I uporno se od nas svih (preživjelih i žrtava) traži stalno političko pružanje ruku prema onoj strani, koja planski negira sve zlo koje su nam nanijeli njihovi vojno-politički prethodnici. Od negiranja sistematskih silovanja do negiranja opsada gradova i genocida. Da se pristane na podjelu zemlje i negiranje našeg životnog iskustva i ratne traume kao modela za "novi suživot".
Faruk Šehić: Dašak vjetra desničarskog
Čini mi se da su konačno pronašli "naše" političke elite koje će to uraditi zarad fotelja i nezajažljive volje za moć. Ono što ovi loši ljudi ne znaju jeste da neriješena trauma rata u budućnosti uvijek vodi ka novom ratu ili propasti društva. Ili znaju ali ih ne zanima. Utoliko će biti gore po sve nas.
* * *
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba
NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:
Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, isti dan kad je kolumna objavljena, može to isključivo uz pismeno odobrenje Redakcije portala Radiosarajevo.ba.
Nakon dozvole, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Povezano
/ Najnovije
