Faruk Šehić: Sumrak demokratije

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Danima gledam snimke i fotografije, čitam vijesti o kataklizmičnim razaranjima i ubijanju stanovnika Gaze, i zločinima na okupiranoj Zapadnoj obali. Gledam to i ćutim, jer me naš rat potrošio do te mjere da nemam energije boriti se za prava ljudi koji nemaju nikakva ljudska prava. Nisam ni aktivista za ljudska prava, pa da znam kako se treba boriti na pravi način. Jedino to mogu riječima, ali sumnjam u njihovu moć i sposobnost da se odupru smrti i zaboravu. Iako sam vjernik riječi, ponekad one su besmislene. Beživotne.

Piše: Faruk Šehić, za portal Radiosarajevo.ba

Prekucali smo sve levele postapokaliptične video igre i probili se na najveći nivo a gore je carstvo distopije. Gore nema pobune i ugušen je bilo kakav oblik otpora. Svijet u kojem se vodeći državnici Zapada protive prekidu vatre i ne protive ubijanju djece i civila teško može imati bezbrižnu budućnost. Društvo u kojem je zabranjeno nositi palestinska obilježja (jer se time navodno podržava Hamas) korača u totalitarizam. Jedne žrtve su OK, dok su druge bezvrijedne zbog boje kože i pogrešne religije.

Kultura otkazivanja koja želi da ušutka glasove što upozoravaju na genocid (koji nam se odvija pred očima) vodi u propast bilo kakvog oblika demokratije, pluralizma, slobode govora, ikakve slobode. Licemjerstvo zapadnih demokratskih društava je i prije bilo vidljivo, ali kome će oni u budućnosti držati lekcije o pravičnosti, moralu, istini ako im je jedno palestinsko ubijeno dijete manje vrijedno od ubijenog ukrajinskog djeteta? U svijetu razvijenih „demokratskih“ zemalja postoji sloboda govora i mišljenja ali samo do određenog nivoa. Taj nivo određuju države čuvarice bjelosvjetskog morala, kolonijalne imperije čija povijest je dugačak niz krvoprolića, genocida, uključujući i Holokaust.

Logično je da će imperijalne sile biti na strani onih koji danas (ali i decenijama prije) kolonizuju tuđu zemlju, buldožerima D9 ruše palestinske kuće, maslinjake, oru asfalt ulica, uništavaju džamije, škole, bolnice, morske luke, zgrade; poništavaju prostor kako bi napravili životni prostor za svoju naciju. Zvuči poznato.

Zapadne diplomate se ubiše dokazujući da se genocid ne dešava u Gazi i okupiranim teritorijama ali ih žestoko demantiraju izraelski političari, vladini dužnosnici, generali, ministar odbrane etc., govoreći ono što misle. Ono što oni misle je „etničko preseljenje“ Palestinca iz Gaze, „ljudskih životinja“, dehumaniziranih bića koja ne zaslužuju postojanje, misle i na bombardovanje dok pojas Gaze ne postane prah i pepeo. O ljudskim životima ne misle.

Osjetili smo istu stvar, ne stvar nego genocid nad svojim kostima, urbicid nad gradovima i mjestima, kulturocid, ubijanje svega što je našeg neprijatelja podsjećalo da je zajednički život moguć, da imamo isto porijeklo ali smo mi bili crvi, pacovi koje je trebalo istrijebiti. Jezik dehumanizacije koji svakodnevno čujemo iz usta izraelskih desničarskih političara je stravičan i on uzima svoj danak u krvi.

Sjećam se jednog rasiste sa Twittera, koji se inače prodavao kao neki drugosrbijanac, antinacionalista, kako je histerično počeo tvitati kako u Gazi „muškarci prave rakete, žene rađaju kao krave a djeca plaču“, te da je uništenje Gaze i Palestinaca sasvim OK, jer je Izrael demokratsko društvo u kojem postoje LGBT zajednice i druga manjinska prava, dok toga nema u Gazi.

Prihvatljivo je uništenje drugog naroda ako u agresorskom narodu postoje LGBT vojne jedinice i država je hipersenzibilna na manjine, ali ne i na prvog komšiju.

Kako je moguće da je u jednom društvo dopušteno da naoružani doseljenik može ubiti domicilnog stanovnika Gaze ili Zapadne obale a da pri tome ne bude sudski gonjen? Kako je moguće da zapadne demokratije zatvaraju oči pred distopijskim društvom u kojem možeš ubiti čovjeka nekažnjeno? I ne samo da zatvaraju oči nego zdušno odobravaju ubijanje djece, uništenje škola, bolnica i vjerskih objekata pod izgovorom da se teroristi kriju ispod tih objekata. Ovo je prvi rat u povijesti u kojem je poziv na prekid rata označen kao antisemitizam.

Mi smo doživjeli genocid ali nama se ne garantuje pravo na opstanak i samoodbranu, nego se počiniteljima genocida izlazi u susret počev od Daytona do danas. Naravno da nisam ovoliko naivan, ali moram postavljati ovakva pitanja jer su ona tabuizirana i obavijena ćutnjom.

Treba pogledati neki od brojnih snimaka na kojima Stuart Seldowitz pokazuje raskoš mržnje spram muslimana (bivši Obamin savjetnik, saradnik na izradi Daytona, specijalista za izraelsko-palestinske odnose u proteklim američkim administracijama, trostruki dobitnik specijalne medalje časti u Bijeloj kući…) i stvari budu malo jasnije.

Dok god jedno palestinsko dijete bude manje vrijedno od jednog ukrajinskog djeteta naša civilizacija je osuđena na mračnu budućnost. A u tu nejednakost nas uvjerava i EU administracija, kao da im je mozgove hakovao neko sa Twitter računa Visegrád 24 grupe, koji su notorni srednjoevropski fašisti i islamofobi. Nama se takva „budućnost“ desila 1992,. samo se sada širi i po drugim meridijanima. Zgađen sam što moram živjeti u ovakvoj epohi.

Crni dani su pred nama.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba