Faruk Šehić: Slamka među vihorima

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Šta čovjek može napisati o sukobu, ratu koji tinja decenijama na Bliskom istoku a da kaže išta što bi moglo biti novo ili otkrivajuće? Uglavnom, ništa. S tim da je šutnja u teškim vremenima uvijek onaj glas koji ide na tas jačih koji će ugnjetavati slabije.

Piše: Faruk Šehić, za portal Radiosarajevo.ba

Trending

Najave američkih sankcija Srbiji uznemirile i Plenkovića: Koliko bi one utjecale na tržište u BiH?

Pošto sam bio obuzet jednim novim događajem, gubitkom roditelja, sve izvan toga sam posmatrao na drugi način. Moja lična bol i žalovanje su me odvukli od bjelosvjetskih problema. Kad doživite smrt oca to je nešto što vas nepovratno promijeni. I bez toga sam na svijet gledao kao na goruću loptu iz Rumijeve pjesme kojoj ne znam naslov ali sam dobro zapamtio stihove koji u mom nepreciznom sjećanju glase: „Do nas dopiru užasne vijesti / cijeli svijet je užarena lopta / ali prava vijest je da vijesti nema uopšte / uđimo u tihi i nježni vrt…“

Taj vrt je naša unutrašnjost, i ja sam u nju ušao i slušao šta se unutra dešava, ali mi je jedno oko pratilo vijesti koje dolaze s užarene kugle, naše planete.

Šokantna je ljudska nemogućnost da istovremeno žaluje za masakriranim, mučenim izraelskim civilima, rejverima na muzičkom festivalu, nevinim ljudima u kibucima blizu ograde sa Gazom i da žali za ubijenim palestinskim civilima u pojasu Gaze, gdje na uskom teritoriju živi više od dva miliona stanovnika. Ne vidim kako jedno može isključivati drugo. Hamasov masakr, teror u gradovima s one strane „rajske ograde“, izraelskim gradovima, kibucima za svaku je osudu. Ubijanje civila na ulicama je ratni zločin. A paradoksalno je da su militanti Hamasa ubijali i mirovne aktiviste i ljevičare u kibucima, baš one koji su bili za dvodržavno rješenje i  što su bili izrazito propalestinski nastrojeni.

14.08.23. 11:10

Faruk Šehić: Anđeo istorije u Bosni

Teror ima uvijek isto lice: krv i smrt.

Kolumnisti i analitičari izraelskog Haretza kažu da je Hamasov napad reakcija na najdesničarskiju vladu u povijesti modernog Izraela, te doseljeničke upade u kompleks Al-Aqsa džamije, kao i da je prije 7. oktobra na okupiranim teritorijama ubijeno preko 200 palestinskih civila, od toga 40 djece. Što, naravno, nije razlog da se izraelski civili ubijaju u stilu pogroma. Ja mogu dati svoj sud iz ugodnosti civilnog života, ali nisam siguran da ću ikome pomoći. Niti ako napišem kako je višedecenijska trauma potlačenih i mučenih pretvorena u oružje za masovno ubijanje.

Vijest o ubijenim palestinskim civilima prije napada Hamasa je malo ko uočio u poplavi drugih vijesti kojima nas zasipa užarena i spaljena kugla, naša planeta. Isto tako i protesti izraelskih aktivista i običnih ljudi koji ne žele da se njihovo tugovanje za ubijenim bližnjim (u Hamasovom masakru) pretvori u oružje kojim će Gaza biti sravnjena sa crnom zemljom. A što se upravo dešava pred našim očima.

Gaziti sva ratna pravila i konvencije možeš jedino ako imaš podršku za to, ta podrška moćnih zemalja nedvosmisleno postoji. Isključivanje vode, interneta i struje stanovnicima Gaze u najvećem zatvoru otvorenog tipa na svijetu, nas, koji smo preživjeli teror Karadžićevih falangi, podsjeća na vlastite traume. Teško je biti čovjek a ne saosjećati sa Palestincima sada kada izraelski ministar odbrane naziva Palestince ljudskim životinjama, kada se bivši premijer Bennett javno hvali da je u životu ubio veliki broj Arapa i da u tome ne vidi nikakav problem. I pri tome napada voditelja televizijske emisije zbog činjenice što voditelj uopšte i spominje ubijene palestinske civile. U kojoj to još demokratskoj državi se možeš hvaliti da si ubijao ljude nekažnjeno?! Na neki način to je distopijsko društvo, jer doseljenik s automatskom puškom može ubiti Palestinca i za to neće biti krivično gonjen.

Sada bi čovjek mogao navoditi bezbroj slučajeva višedecenijskog, sistematskog ugnjetavanja koje Palestinci proživljavaju na vlastitoj zemlji, koja im je oteta voljom kolonijalne sile. Na primjeru Pećine patrijarha u Hebronu, odnosno danas okupirane Ibrahimove džamije, može se vidjeti isprepletenost triju monoteističkih religija i složenost odnosa među njima. To je mjesto maskra nad muslimanskim vjernicima koji je počinio doseljenik Baruch Goldstein u ramazanu 1994. Decenijama prije su bacane ručne granate na jevrejske vjernike. Neki od Goldsteinovih poštovatelja su članovi trenutne izraelske vlade.

I nisam siguran da uopšte imam pravo pisati o ovome, mjeriti ljudski očaj, bijes, žudnju za osvetom, količinu tuge..., jer sve što čovjek napiše može biti krivo protumačeno i iskorišteno kao potpala za lomaču na kojoj će plamsati mržnja. Posmatrajući šta ljudi pišu po socijalnim mrežama u BiH vidim kako gori mržnja, kako jasan antisemitizam, nažalost, postaje normalna stvar i rijetki su glasovi razuma. Ako osuđuješ izraelske desničare, koji su izraelska vlast, ne znači da trebaš biti protiv svih Jevreja, a mnogi baš tako reaguju. Dok s druge strane moj omiljeni grad (Berlin) mi postaje manje omiljen. U njemu su zabranjeni skupovi podrške Palestincima. Dok je berlinska policija pretresala, hapsila stanovnike arapskog porijekla (uključujući i djecu) na Hermannplatzu, Sonnenallee (dio grada većinski naseljen ljudima arapskog porijekla) i Alexanderplatzu. Ovu informaciju sam saznao od Sare Mardini (sara_mardini963 – potvrđen profil), aktivistice iz Berlina, koja je preko Instagrama upozoravala svoje arapske prijatelje da se ne kreću navedenim dijelovima grada.

Ljetos sam išao do memorijala Gleiss 17 u Grunewaldu, na S-Bahn stanici. To je kolosijek s dva perona odakle su tokom Drugog svjetskog rata berlinski Jevreji deportovani u logore smrti. Više od pedeset hiljada njih. Tu sam vidio gomilice kamenja koje su posjetitelji pravili u pomen ubijenih ljudi, da se ubijeni ne zaborave. I ja sam napravio jednu gomilu kamenja. Odao sam počast ljudima koje nikad nisam vidio, niti sam ih poznavao. Pitam se ko će odati počast civilima koji upravo u ovom trenutku ginu u pojasu Gaze? Da li će i tu jednom biti memorijal (taman minijaturan) na kojem će ljudi odavati počast nevinim žrtvama? Obzirom na količinu mržnje koja kola planetom ne vjerujem. Svijet je užarena lopta iz Rumijeve pjesme.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba