Faruk Šehić: Sljedbenici vode

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Šta je za nas bilo ljeto? Ljeto je bilo samo ograničeno vrijeme u kojem ćemo se moći kupati. Svaka sekunda je bila vrednija od unce zlata. Ljeto nije bilo godišnje doba nego emocionalni vrijemeprostor u kojem ćemo slaviti užitak povratka korijenima. Vodi.

Piše: Faruk Šehić, za Radiosarajevo.ba

Nekad su ta ljeta bila ograničena na mali period dana tokom juna, na juli (ako ga kiša ne upropasti), dok je august već označavao silaznu putanju, jer kad Ilija Gromovnik udari munjama po našem komadu raja na Zemlji, onda je to znak da voda više neće do iduće godine moći biti topla kao prije prve oluje.

Mi smo bili i ostali sljedbenici vode. To je nešto što mogu razumjeti samo ljudi iz gradova i naselja na obalama neke rijeke, taman bila prljava kao Sana na ušću u Unu prije rata. A tada je Sana imala boju crnog uglja. To je bilo zbog prljave industrije, koje više nema, jer tranzicija je uništila industriju, bila ona prljava ili čista.

Vjernici vode

Pljačkaška nacionalistička tranzicija je donijela samo jednu dobru nuspojavu: rijeke su postale čistije, i zrak se u nekim gradovima malo rastabirio. Činjenica da se čak i rijeka Bosna na nekim mjestima zeleni, u svojim prljavim nijansama, dokaz je ovoj tvrdnji. Nema na svijetu rijeke ružnije boje u kojoj ima toliko ribe. Rijeka Bosna je najviše podcijenjena tekućica zemlje, koja je dobila ime po njoj.

Uvijek se sjetim Whitmanove pjesme Ovo gnojivo kada pomislim na rijeku Bosnu, jer tu ima otprilike stih u kojem se kaže kako zemlja iz takvih gnusnih ostataka mrtvih rađa tako divne i lijepe stvari. Takva je rijeka Bosna, ribe iz nje su prelijepe, ali je rijeka kao rijeka prljava do zla boga. Svejedno ona zaslužuje našu ljubav.

A, ko smo to mi? Pa mi smo ljudi koji vole vodu, u nju vjeruju, koji u nju mogu gledati satima a da se ne umore. Taj ritual gledanja sam otkrio nekad iza rata kada bih sjedio sa svojim dostom (jaran na krajiškom), Borom Žagom, na terasi kod Murata i kada bi pili pivo i gledali kako voda teče.

Pisao sam o tome u svom prvom romanu kada vas voda omađija i odjednom osjetite kao da ste izgubili moć govora. Riječi nestanu iz vaše glave, uteknu sa vrha jezika. Misli u glavi isto izgube moć da se uobličavaju u ono iz čega će nastati rečenice. Sve počinje da teče i u vašoj glavi. Una je hipnotička zelena i plava i bistra voda.

To smo mi. Vjernici vode ali od toga nismo napravili kult, prije bi se radilo o kontra-kultu, jer mi ljubomorno čuvamo našu opsesiju ovom rijekom i ne želimo da regrutujemo nove sljedbenike Une. Ne širimo naše rituale, iako sam cijelu knjigu napisao o ovoj rijeci, gdje su ti rituali podrobno opisani, ali ne i do kraja, otud i razlog pisanja ovog teksta.

Nekad, osamdesetih, kada je svijet bio mlad, nevin, crno-bijel, stabilan kao švicarski franak (što je metafora koja je izgubila preciznost) tada bi mi, unoljupci, već početkom aprila pokušavali da se kupamo.

Pošto to nije bilo normalno vrijeme za kupanje onda bi išli na skrivene dijelove rijeke, a to je počesto bio Ajak. Mjesto za kupanje gdje most od impregniranih pružnih pragova spaja dva velika riječna ostrva, na jednom od njih se nalaze dva fudbalska igrališta i jedno betonsko igralište za rukomet i košarku.

Džigi Rambo

Sve ovo je preživjelo rat od 1992. – 1995. Samo što su ta kupališta netragom nestala. To jest tamo se više ljudi nisu kupali. I inače se ljubav spram pojedinih kupališta mijenja, tako neka padaju u zaborav, dok se dešava uspon nekih kupališta u kojima je bilo poniženje i skvasiti noge. Ajak je ljeti mirisao na kukuruznu svilu rastrljanu u dlanovima, na raskošno divlje bilje, na ljekovitu rijeku i na ulje pružnih pragova.

U Ajak smo u aprilu išli na tajna kupanja u bijelim gaćama. Produkt tog kupanja su bile ljubičaste usne, plave jagodice na prstima i nekad bi vam znao čudno utrnuti palac na ruci. Od hladnoće bi sav čovjek, a tad smo bili djeca/mali ljudi, znao skroz poplaviti kao zreo dud.

Tako sam jednom zaplivao u mutnozeleni dubljak (ne mogu ga zvati zelencem, jer je voda za naše pojmove bila previše mutna) i voda je bila jaka i velika, počeo sam se gušiti, paničiti, i to je bio dovoljan znak da u vodu skoči Džigi Rambo, pravim imenom Sead Džigumović i da me uhvati za "kapuru" te izvuče na suho. Džigi, koji tada još nije imao nadimak Rambo, je bio stariji i razvijeniji dječak od mene.

On me je, pored toga što mi je spasio život, naučio i kako se prave površinske mušice od pera sa vrata grahorastog horoza, kao i kako se motaju podvodne mušice. Naučio me kako se hvata riba, a to je vještina koju razvijam i dan-danas kad god me civilne obaveze ne sprečavaju u tome.

Džigi je imao tu moć, tajanstvenu sposobnost da zna hvatati ribu jer mu je to bilo nešto skroz prirodno. On je znao s vodom i s ribama. Poznavao je rijeku a nije to naučio iz knjige niti mu je to znanje neko prenio. Bio je autodidakt vode, vrlo rijetka vještina koju sam sreo kod dva ili tri čovjeka.

To je bilo doba kupanja u udaljenom Ajaku, jer si do tamo morao preći koji kilometar kroz visoke kukuruze u augustu, dok bi u aprilu usjevi bili mali jer su rasli tek malo vremena nakon proljetne sjetve. S časova iz poljoprivredne škole pamtim jesenje duboko i proljetno oranje. Trebao sam biti ratar ali sam se odmetnuo u pisce, a moja povezanost s prirodom datira davno prije nego sam iz zajebancije upisao školu za poljoprivrednu-prehrambeno-veterinarskog tehničara IV stepena.

Vodeni most

Da, ljeto je to glavno doba naših života. Ništa to nije moglo omesti, čak ni rat kada smo se kupali u rukavcu rijeke u Pašalićima, jer ako plivaš prema ogranku središnjeg toka rijeke, onda te snajperista sa kule Starog grada može lako poslati u Vječna lovišta. Dovoljno je da te nišanom ovjeri u čelo i onda bi postao tekuća stvar na površini vode, ostatak događaja je opisan u pjesmi Walta Whitmana Ovo gnojivo.

Kako smo uspješno izbjegli postati gnojivo za našu planetu i za našu zemlju nastavili smo i dalje biti sljedbenici, vjernici vode. Odmah nakon rata smo se počeli kupati na Keju, našem omiljenom kupalištu između dva mosta. Počeli smo graditi novu memoriju od nule.

Svakako je bilo nulto doba, sve se moralo počinjati iz ili od nesigurnih nula i ništica. Ništice su preovladavale u našem gradu, jer je taj grad bio srušen do temelja. Jedino nikakva nula, ni ne znam ti kakva ništica, nije mogla poništiti rijeku Unu. Ona je bila i ostala i uvijek će biti temeljni orijentir naših života. Ona nije samo rijeka, hidronim, užitak u stapanju s prirodom, ona je hidronim naših emocija.

Ona je bila jedino što je ostalo nakon što je rat izveo svoj crni ples. Nedodirljivo, neuništivo božanstvo, pojava, vodena tvar i stvar. Ona je bila ta temeljna spojnica naših isprekidanih života, koje je rat podijelio na dva dijela, na prije i poslije. Ona je bila vodeni most preko kojeg smo prelazili unazad u prošlost i sretali svoja mlada i nevina lica (rijeka nas je činila cjelovitim). Na drugoj strani tog mosta naša prošlost uvijek traje i uvijek će trajati.

Una je to magično ogledalo u kojem se vide sva vremena i svi prostori naših života.

Samo zbog toga imamo razloga da je veličamo, da joj se divimo do kraja svijeta i vremena.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba