Faruk Šehić: Savjeti ne tako mladom piscu

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Taman kad sam pomislio kako ću sada konačno raditi na tome da manje radim na jeziku i stilu pročitam intervju sa Aleksandrom Hemonom i odustanem od nakane, koja je u svome početku bila neiskrena. Jer ne možeš biti ono što nisi nikad bio: pisac koji piše nogama.

U tom razgovoru (povodom novog romana „The World and All That It Holds“), Hemon kaže kako je bit vrhunske književnosti zapravo jezik, važnost svake rečenice u knjizi. Ovo može zvučati kao neko jednostavno objašnjenje, ali ljudi koji pišu znaju na šta se ovakva izjava tačno odnosi. Na činjenicu da je jezik materijal knjige. I tačno mogu zamisliti knjigu od jezika. To znači da ne možeš pojeftiniti vlastiti jezik zarad publike, čitanosti...

Piše: Faruk Šehić, za portal Radiosarajevo.ba

Moraš dosljedno pratiti ono što otkucava u tebi, neki metronom koji ti naređuje koje riječi ćeš koristiti u određenoj knjizi. Slijediš taj metronom i riječi se pretaču na digitalni papir. Nekad ih pretačeš direktno na pravi papir. Zavisno kako koji pisac ima radnu rutinu. U skorije vrijeme sam opet otkrio užitak pisanja jednom rukom; pisanja rolerom.

Sama činjenica da u ruci držiš neki lijep i funkcionalan predmet daje ti drukčiji osjećaj kada riječi počnu da izlaze iz sićušnog i oštrog vrha hemijske olovke. Znam zapeti na nekoj rečenici jer sam manijakalni pedant. Kao kad čistim kuhinju ili WC. Ne mogu oprati suđe do pola. Taman mi to bilo zadnje što ću uraditi u ovoj sadašnjosti.

Zapnem na rečenici i napišem je na nekoliko različitih načina i onda biram koja varijanta će biti najbolja. Trudim se da ne „preispišem“ rečenicu, kao ono kad se kaže da je neko „preučio“ – znači da je, uglavno, puk'o ko ledenica. Da ne bi stilski puko bitno je osjetiti koja je najbolja varijanta napisanih rečenica. Poredaš ih jednu ispred druge i onda ugasiš bilo kakav mjerač hronometarskog vremena. U stanju sam da gledam u te rečenice dok se svi satovi svijeta ne istope kao na Dalijevoj slici „Postojanost pamćenja“. Znam, puno volim pop kulturne i književne reference, a lijepo sam sebi napisao na jednoj isprintanoj verziji rukopisa: „Kad ti dođe želja za referencom samo je prekoči.“ Tako sam mnoge reference brisao i olakšavao vlastiti jezika, neke su, ipak, preostale. Ne mogu koristiti bezlični jezik u kojem su sve riječi jednake kao jaje jajetu. Možda nekad budem sposoban i za to, sada sam ovakav kakav jesam, strog i uporan.

I, tako, gledam u tu rečenicu pola sata, kontam koja je varijanta najbolja, jer želim izaći na kafu prije nego riješim taj „slučaj“ od rečenice. Ne želim otići u Impalu a da mi u glavi i dalje stoji nedoumica. Želim tamo sjediti u izlogu na visokoj stolici i gleda u Ništa. Misliti o Ničemu. Piti kafu i zaboraviti da se nalazim u svome tijelu, jer vani je kiša, nema jaasnog neba već desetak dana. Samo kišni oblaci, hladan vjetar koji stiže iz Rusije kao i mnoge druge hladne stvari. Tako bestjelesan želim jedino uživati u okusu kafe, i pomalo gledati svijet iza debelog stakla kafića. Ne možeš stalno biti pisac, treba nekad odahnuti, odmoriti od samog sebe i svojih jezičko-stilskih i drugih opsesija. Jer sve u pisanju se vrti oko opsesija. Pisci su fetišisti raznih stvari, ali time onda to prestaju biti, jer je fetišizam skoncentrisan samo na jedno. Pisac je skoncentrisan na mnoštvo, i od toga ti nekad zuji u glavi ili te guši u prsima, svejedno.

Nekad isprintam rukopis, pa ga ponesem sa sobom u kafić. Izvadim Muji olovku, jer roler Montblanc nije da ga gledaju oči kafićkih smrtnika. Montblanc je poseban instrument za pisanje, njime pišem u svojoj radnoj sobi, iako sam njime revno pisao u kafićima i slastičarnicama Zuga i Zuericha, nekad u zimu prošle godine.

Knjiga jeste od jezika u bukvalnom smislu ali i u svim nebukvalnim smislovima. Ti nebukvalni smislovi su ono što najviše volim u književnosti i pisanju. To su slojevi značenja koji postoje u knjizi. To je ono što si ugradio i „sakrio“unutar teksta. Bitno je napisati knjigu koja neće biti sa previše slojeva, oblandi značenja koje čitatelji trebaju otkriti. Slast čitanja knjige je dopiranje do tih skrivenin filova knjige, ako je shvatimo kao slasnu tortu. Užitak čitanja može biti sličan užitku u hrani, jer se ne kaže džaba kako su knjige duševna hrana.

Opet, treba znati i kada stati na loptu, a to se ne može naučiti. To moraš sam skontati, a to skontavanje dolazi jedino s radom. Rad je ono manijakalno gledanje u više varijanti one jedne rečenice. Na tome sve počiva, pored množine drugih bitnih stvari u jednom rukopisu. Nebitno je da li će iko primijetiti tu rečenicu u knjizi, meni je bitno kada čitam rukopis da znam kako je ona nastala. Da osjetim taj užitak u vlastitom tekstu. Lakoću izričaja koji je nastajao jako mukotrpno. Ta rečenica treba da izgleda kao da je ovlašno napisana bez ikakve težine u razmišljanju o njoj. To je kao kad sviraš neki instument, treba imati taj osjećaj dok pritišćeš gitarsku žicu, to koliko ćeš je pritisnuti je samo do tebe.

Onda tekst samo teče, ulijeva se u čitatelja/čitateljku i onda se oni ne mogu osloboditi tako lako sadržine knjige. Ona treba dugo da ostane u svojim čitateljima, kao u nekom hramu. Jer tijelo je hram u kojem riječi nalaze svoj smisao, svoje vjerovanje. I obratno: riječi su hram u kojem mi, kao ljudska tijela, nalazimo smisao svog postojanja.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba