Savez kolumnista | Lavić i Hadžidedić: "Etnička podjela u Bosni kao uzrok, a ne posljedica rata"

U dominantnim interpretacijama rata u Bosni i Hercegovini često se tvrdi da je etnička podjela bila njegova tragična posljedica – rezultat nasilja, etničkog čišćenja i ratnih osvajanja. Međutim, historijski slijed događaja upućuje na obrnuti zaključak: etnička podjela bila je politički projekt koji je prethodio ratu i koji je rat učinio neizbježnim. Ona nije nastala kao rezultat rata – ona je bila njegov direktni uzrok. Rat protiv Republike Bosne i Hercegovine organiziran je i vođen da bi se ostvarila etnička podjela teritorija.

Pišu: Prof. dr. Senadin Lavić i Prof. dr. Zlatko Hadžidedić*, za Radiosarajevo.ba

Lisabon 1992: institucionalizacija etničkog principa

Na Lisabonskoj konferenciji u februaru 1992. godine, pod pokroviteljstvom Evropske zajednice, izaslanici Lord Carrington i José Cutileiro predstavili su plan ustavne reorganizacije Bosne i Hercegovine zasnovan na etničkom principu. Taj plan, poznat kao Carrington–Cutileiro plan, predviđao je transformaciju Republike Bosne i Hercegovine u državu sastavljenu od tri "konstitutivne jedinice" definirane prema etno-nacionalnoj većini.

Time je, nekoliko mjeseci prije izbijanja otvorenog oružanog sukoba, uvedena predstava da Bosna i Hercegovina ne može opstati kao jedinstvena politička zajednica građana, nego samo kao zbir teritorijalno razdvojenih etničkih kolektiviteta. Međunarodno posredovana formula etničke podjele postala je polazna osnova za redefiniciju suvereniteta države. Taj model, naravno, odgovarao je Srbiji i Hrvatskoj, koje nisu skrivale svoje ekspanzionističke aspiracije na bosanski državni prostor, jer su preko njega ostvarivale direktni uticaj na teritoriju Bosne i Hercegovine.

Rat kao realizacija unaprijed zacrtanog modela

Rat koji je započeo u aprilu 1992. godine nije imao za cilj osvajanje cjelokupne teritorije Bosne i Hercegovine od strane niti jedne od armija koje su u tom ratu učestvovale. Cilj je bio uspostavljanje i teritorijalno zaokruživanje etnički homogenih prostora. U tom smislu, vojne operacije nisu bile usmjerene ka integraciji države pod jednom vlašću, nego ka njenoj fragmentaciji.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Agresija koju je na Bosnu i Hercegovinu izvršila tadašnja Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) , imala je za cilj uspostavljanje teritorijalne cjeline pod srpskom dominacijom. Istovremeno, politika Republike Hrvatske nastojala je uspostaviti hrvatsku teritorijalnu jedinicu na tlu BiH. U oba slučaja, cilj je bio stvaranje etnički homogenih teritorija – upravo onakvih kakve su bile konceptualno zacrtane u Lisabonu.

Čak ni Armija Republike Bosne i Hercegovine, iako formalno posvećena očuvanju cjelovitosti države, nije vodila rat s ciljem vojnog osvajanja kompletne teritorije, nego je djelovala unutar logike teritorijalnog razgraničenja koje je već bilo politički artikulirano. Rat je tako postao sredstvo realizacije prethodno legitimirane političke formule. Teritorije su bile prilično "etnički" naglašene poslije prve godine rata i progona stanovništva. Naravno, u najtežoj poziciji bila je Armija Republike BiH jer je iz "ništa" morala organizirati odbranu države i pokušati oslobađanje okupiranih teritorija. Nažalost, taj je zadatak prekinut nadomak Banja Luke 1995. godine.

Logika homogenizacije: zašto podjela proizvodi rat

Koncept etnički homogenih teritorija u etnički mješovitim državama nije neutralan administrativni prijedlog. On je po svojoj unutrašnjoj logici duboko konfliktan. U društvima poput bosanskohercegovačkog, gdje su stanovništvo, naselja i gradovi historijski izmiješani, teritorijalna homogenizacija ne može se postići političkom deklaracijom – ona zahtijeva fizičko razdvajanje ljudi. Rat je, dakle, instrument etničkog razdvajanja grupa i pravljenja etnički čistih teritorija. Time se povijest zajedničkog života u BiH direktno napada i pokušava uništiti.

Da bi se etnički izmiješano stanovništvo razdvojilo u separatne, etnički homogene teritorije, potrebna je sila. Granice takvih teritorija ne mogu se povući bez pritiska, prisile i kontrole prostora. Samim tim, nametanje koncepta homogenih teritorija predstavlja implicitno prihvatanje upotrebe sile kao sredstva političke reorganizacije. Taj koncept jeste, ustvari, prizivanje sile da bi se ostvarili politički ciljevi.

Drugim riječima, u multietničkim državama ideja teritorijalne etničke homogenizacije logično i neminovno vodi ka oružanom sukobu. Ako se politički cilj definira kao stvaranje ‘čiste’ teritorije, onda vojna kontrola prostora postaje sredstvo ostvarenja tog cilja. Rat tada nije devijacija od plana – rat je njegov instrument.

Britanski postkolonijalni presedani: obrazac podjele

Lisabonski plan nije bio izoliran presedan. Sličan obrazac etno-religijske podjele – koji je u Lisabon donio nekadašnji šef britanske diplomacije, Lord Carrington – postojao je u mnogim  britanskim postkolonijalnim aranžmanima koji su proizveli trajno nasilje i nestabilnost.

Podjela kolonijalne Indije rezultirala je stvaranjem dviju država, Indije i Pakistana, na temelju religijskog kriterija, uz masovne migracije i dugotrajne sukobe.

U Palestini je plan etno-religijske podjele doveo do stvaranja države Izrael, dok je palestinsko pitanje ostalo neriješeno, proizvodeći decenije konflikta.

Na Kipru je, nakon nezavisnosti od Ujedinjenog Kraljevstva, uspostavljena etno-religijska podjela između međunarodno priznate Republike Kipar i samoproglašene Turske Republike Sjeverni Kipar, čiji status i dalje ostaje izvor napetosti.

U svim tim slučajevima, etno-religijska teritorijalizacija predstavljena je kao racionalno rješenje za postizanje stabilnosti. No, dugoročni rezultat bile su trajne podjele i hronična nestabilnost.

Stabilnost kao retorika, nestabilnost kao struktura                                    

Retorika koja prati ovakve planove uvijek je ista: priznati "realnost na terenu", institucionalizirati razlike i time spriječiti nasilje. Međutim, kada se etno-religijske razlike pretvore u teritorijalne granice, one postaju linije razdvajanja suvereniteta. A kada se suverenitet razdvoji po etničkom principu, država prestaje biti politička zajednica građana i postaje arena trajnog pregovaranja između kolektivnih identiteta. Takva država, nažalost, postaje bojno polje i konflikt nesamjerljivih interesa. To znači da se ne može razvijati, jer je  iznutra razdiru nametnute iracionalnosti s jasnom namjerom da bude nefunkcionalna.

Bosna i Hercegovina je paradigmatičan primjer te logike. Od Lisabona 1992. do Daytona 1995. godine, princip etničke podjele ostao je konstanta. Rat nije proizveo podjelu; politika podjela je proizvela rat. A kada je fromalno okončan rat, podjela je ostala izvor trajnog konflikta.

Zaključak

Koncept etnički homogenih teritorija u etnički mješovitim državama nosi u sebi klicu nasilja. On podrazumijeva fizičko razdvajanje zajednica koje su historijski živjele isprepletene. U tom smislu, nametanje takvog koncepta nije neutralna diplomatska intervencija, nego politički čin koji logično vodi ka sukobu.

Etnička podjela u Bosni i Hercegovini nije bila posljedica rata – ona je bila njegov uzrok. A sve dok taj princip ostaje temelj ustavnog poretka, politička nestabilnost ostaje njegova strukturalna posljedica.

* Prof. dr. Senadin Lavić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu;

Dr Zlatko Hadžidedić, stručnjak za međunarodne odnose, političku teoriju i teoriju nacionalizma. Direktor je u Center for Nationalism Studies;

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba