Dragan Bursać: Teška ti crna zemlja monstrume, Vasilije!

"Koljač Vasilije Vidović je umro u miru. Njegove ruke, krvave do ramena, nikada nisu zadrhtale pred sudijom. Njegove oči nikada nisu morale da gledaju majke Fazlića i Suljića dok pričaju o mrtvoj djeci. Njegove uši nikada nisu morale slušati presudu koja ga šalje u zatvor. A žrtve? Njihova tijela su ležala jedanaest dana neukopana, a onda zatrpana u jamu. Njihove kosti su 1996. ekshumirane, ali njihova pravda nikada nije zadovoljena. Teška ti crna zemlja, Vasilije. Ne zato što bi zaslužio išta drugo, nego zato što si u nju ponio dvadeset i dvoje ljudi koji nikada nisu imali šansu da dočekaju starost."

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba 

Umro je Vasilije Vidović. Da, onaj Vaske, monstrum iz Podlugova koga je Šešelj proglasio četničkim vojvodom. On je svojim krvavim rukama 5. juna 1992. godine predvodio streljački vod smrti u ilijaškom selu Lješevo. Tada je, po direktivi Ratka Adžića i rame uz rame s Marinkom Vidovićem, izveo dvadeset i dvoje komšija, Bošnjaka, na čistinu i naredio "pucaj".

Nema potrebe da se prepričava — jer imena govore sama za sebe: Ćamil i Izet Avdukić, Suljo, Munira, Hasan, Arif, Meho, Safet, Ibrahim, Huso i Amir Fazlić, Husnija, Mujo, Jasmin, Mensud, Fadil, Mehmed i Munir Masnopita, Arif Omanović, Zubejda Suljić, Nijaz Nuhić i Asim Karavdić. Njih dvadeset i dvoje, izbrisani iz života u jednom rafalu, izbrisani iz vremena i budućnosti, ali ne iz sjećanja.

Lješevo – prvo masovno stratište

Jedanaest dana kasnije, njihova tijela su zatrpali u masovnu grobnicu. Bila je to prva otvorena masovna grobnica u Bosni i Hercegovini, ekshumirana 1996. godine. Početak jedne morbidne arheologije smrti koja će se, kako se rat produžavao, širiti na cijelu Bosnu i Hercegovinu.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Lješevo je postalo simbol – simbol toga kako se genocid ne rađa u Srebrenici 1995, nego tri godine ranije, u malim selima i zaseocima, gdje su komšije nenaoružanim komšijama pucali u potiljak. Srebrenica je bila kulminacija, ali Lješevo je bilo jedan od prologa. I taj prolog napisao je, među ostalima, zločinac Vasilije Vidović.

Pravda koja nikada nije stigla

I šta se desilo s Vidovićem? Jedno veliko ništa!

Bio je na famoznoj "A listi" ratnih zločinaca Haškog tribunala. Trebao je biti procesuiran. Ali nikada nije. Umro je u Beogradu, u 71. godini života, mirno, u krevetu, bez presude, bez kazne. Umro je kao "ugledni građanin", a ne kao ono što je bio: ratni zločinac, ljudski otpad i vojvoda smrti.

Porazno je da za Lješevo do danas niko nije odgovarao. Tek 2022. godine Sud BiH potvrđuje optužnicu protiv Marinka Vidovića i Pere Vujovića. Optuženi su, ali im se ne može suditi, jer žive u Srbiji i "nedostupni su pravosudnim organima".

Tako je pravda ponovo zakopana, ovaj put u fiokama sudova i kancelarijama vlasti.

Višegrad – grad u kojem Drina pamti

Slučaj Lješeva nije usamljen. Uzmimo Višegrad. U gradu na Drini ubijeno je više od 3.000 civila, među njima žene i djeca, spaljeni u kućama u Bikavcu i Pionirskoj ulici. Ljude su bacali sa Ćuprije Mehmed-paše Sokolovića, a voda Drine nosila je tijela nizvodno.

Za neke zločine u Višegradu su donesene presude, ali nosioci zla, poput monstruma Milana Lukića, ostaju heroji u očima dijela srpske javnosti. Njegov zločin u kojem je živa zapaljena bošnjačka djeca i žene u Pionirskoj ulici slavi se, a Crkva Srbije organizuje promociju njegove knjige (sic!) Eto, tu smo došli ili preciznije ostali – da se najveći krvnici pretvaraju u ikone "otadžbinskog rata".

Prijedor – grad logora

Prijedor je priča za sebe. Grad sa najvećom koncentracijom logora smrti na prostoru bivše Jugoslavije: Omarska, Keraterm, Trnopolje. Hiljade ljudi prošlo je kroz logore, hiljade su ubijene, desetine hiljada protjerane.

I šta danas? Danas, u Prijedoru, nema spomenika za 102 ubijene djece. Djeca Prijedora nemaju obilježje, jer gradske vlasti to uporno zabranjuju. S druge strane, oni koji su učestvovali u etničkom čišćenju i ubijanju mirno šeću Prijedorom, mnogi od njih bez presude, bez optužnice, bez ijednog dana zatvora.

Prijedor je ogledalo iste te politike nekažnjivosti koja je dopustila Vasiliju Vidoviću da doživi starost.

Ahmići – selo spaljeno do temelja

Ahmići, april 1993. godine. HVO jedinice ubile su 116 bošnjačkih civila, među njima 32 žene i 11 djece. Selo je spaljeno, džamije minirane. Iako je Haški tribunal osudio Daria Kordića i još nekolicinu, mnogi počinioci nikada nisu odgovarali.

Danas, Kordić izlazi iz zatvora i biva dočekan kao heroj sa vrhuškom HDZ-a. Na misama mu se ljube ruke, na okupljanjima mu se plješće. I tako, opet ista matrica: žrtve se zaboravljaju, a zločinci slave.

Kultura negiranja

Da stvar bude gora, dok porodice Fazlića, Masnopita, Suljića i Avdukića čekaju da neko odgovara, političari iz RS-a i Srbije prave spomenike i memorijale četnicima. Dodik je došao na ideju da gradi memorijal posvećen "četničkom antifašizmu". Vučić i njegova bratija i dalje drže otvorena vrata Šešelju i njegovim "vojvodama".

Dakle, ne samo da nije bilo pravde – nego se zločinci slave. Zločin se više i ne negira, on se trijumfalistički također slavi kao "pobjeda Srba", šta god to značilo. Oni koji su streljali civile postaju "branitelji ognjišta". Oni koji su zatrpavali ljude u masovne grobnice postaju "čuvari tradicije". I onda se svi skupa čude što mladi ljudi u Srbiji i RS-u vjeruju da je rat bio "odbrambeni".

Dvostruki mir

Vasilije Vidović je umro u miru. Njegove ruke, krvave do ramena, nikada nisu zadrhtale pred sudijom. Njegove oči nikada nisu morale da gledaju majke Fazlića i Suljića dok pričaju o mrtvoj djeci. Njegove uši nikada nisu morale slušati presudu koja ga šalje u zatvor.

A žrtve? One nisu imale mira. Njihova tijela su ležala jedanaest dana neukopana, a onda zatrpana u jamu. Njihove kosti su 1996. ekshumirane, ali njihova pravda nikada nije ekshumirana.

To je ta dvostruka pravda: zločinci umiru u miru i komociji sa najbližima kao uvaženi članovi društva, žrtve umiru u nemiru ili, još gore, u anonimnosti i potpunom zaboravu.

Lice države

Kada država ne procesuira zločine, ona se zapravo svrstava na stranu zločinaca. Kada Sud BiH podigne optužnicu, ali nikada ne dočeka optužene jer se kriju u Srbiji, to je poruka da su granice etničke podjele jače od granica prava i pravde.

A Srbija? Ona daje utočište tim ljudima. Ona ih ne izručuje. Ona ih tretira kao svoje penzionere, kao uvažene građane, a ne kao tuđe zločince. To je lice današnje Srbije: država koja štiti svoje ubice i krije ih iza parole o "nepriznavanju Suda BiH".

Teška zemlja

I sada, kada je Vidović umro, kada je otišao pod crnu zemlju, ta zemlja je zaista teška. Teška, jer u nju ulazi čovjek koji je dvadeset i dvoje ljudi zakopao bez ikakvog razloga, osim što su bili "drugi i drugačiji".

Teška, jer će mu na grobu možda osvanuti cvijeće i svijeće onih koji ga i dalje vide kao "heroja". Teška, jer će njegove žrtve ostati bez pravde, a njihove porodice bez smiraja.

Ali postoji jedna stvar koju zemlja ne može zatrpati. To je sjećanje. Lješevo pamti. Bosna pamti. Ljudi pamte. Historija pamti.

Sjećanje kao otpor

Svake godine, u Lješevu, okupljaju se porodice, učenici, nastavnici…Položi se cvijeće, održi historijski čas. I to je ono što ostaje – kultura sjećanja protiv kulture poricanja.

Jer ako se prestane govoriti o Lješevu, Višegradu, Prijedoru, Ahmićima, ako se prestane čitati imena Fazlića, Suljića, Avdukića i Masnopita, onda će zločinci stvarno pobijediti.

Zato je važno pisati i govoriti. Zato je važno podsjećati da Vasilije Vidović nije umro kao nevini penzioner, nego kao neprocesuirani ratni zločinac i krvnik.

Teška ti crna zemlja, Vasilije Vidoviću. Ne zato što bi zaslužio išta drugo, nego zato što si u nju ponio dvadeset i dvoje ljudi koji nikada nisu imali šansu da dočekaju starost.

I neka se zna: pravda možda kasni, ali sjećanje ne. Lješevo pamti. Višegrad pamti. Prijedor pamti. Ahmići pamte. Bosna pamti.

A tvoje ime ostaje upisano samo u jednoj knjizi — onoj knjizi srama, knjizi krvavih, neprocesuiranih zločinaca.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.