Dragan Bursać: Ne možeš djecu slati u vojne kampove i nadati se dobru!

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

"I dok su građani Sarajeva na Dan ubijene djece Sarajeva dobrovoljno davali krv za ranjenu djecu beogradsku jer je dijete dijete i jer je to ljudski i civilizacijski, ama baš niko od zvaničnika Srbije da se sjeti 1601 ubijenog sarajevskog djeteta i minutom šutanja im oda počast."

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba

Rat umjesto rada, kao nacionalna paradigma

U intervjuu za NIN još tamo 12. aprila 1991. ratni zločinac Slobodan Milošević je predsjednicima srpskih opština poručio: "Ako treba da se tučemo, bogami ćemo da se tučemo…Jer ako ne umemo da radimo i privređujemo, bar ćemo znati dobro da se tučemo".

I ova strašna paradigma vlada Srbijom više od 30 godina.

A zašto vam sve ovo pišem? Zbog dvije stvari od kojih ne znam koja me više nervira. Jedna je naknadna pamet, a druga je licemjerje.

Vidite u Miloševićevu rečenicu, "Jer ako ne umemo da radimo i privređujemo, bar ćemo znati dobro da se tučemo" stala je cjelokupna životna, ideološka, socijalna, društvena i politička filozofija Srbije kakvu znamo u zadnje tri decenije. Možda bih samo ispravio zločinca Miloševića i kazao da zemlja koja uspije izgubiti četiri rata u tako kratkom razdoblju ne zna ni da se tuče, ali to je drugi par rukava. Ono što vam hoću kazati je da je politika Srbije politika kontinuiteta nasilja, mačizma, još nasilja, perverznog poricanja ili još perverznijeg glorificiranja rezultata nasilja, slavljenja zločinaca, sprdanja sa žrtvama zločina i na koncu pretvaranja svedržavnog nasilničkog života u rijaliti pornografiju.

I tu dolazimo do naknadne pameti:

Nije vrag da Srbija i narod Srbije nije znao kako na njenoj teritoriji postoje vojni kampovi u kojima neočetnici, pravoslavni ziloti i ruska agentura obučavaju tu istu djecu pucanju i ostalim ratnim vještinama?

Navešću vam samo nekoliko primjera:

1. U okolini Kruševca u centralnoj Srbiju prošle godine je uredno funkcionisao je dječiji  navodno "sportski" kamp, sve pod ruskom zastavom u kome su se mali militantni obučavali za ratove i ratovanja. Nekažnjeno!

2. Na Zlatiboru su 2018. identične paradržavne službe organizovale omladinsko-patriotski kamp za djecu i mlade od 14. do 24. godine. Inače, ovaj kamp je nastao u saradnji sa ruskom desničarskom organizacijom 'ENOT Corp'. O radu ovih "humanitaraca" dovoljno je kazati da ih je zbog brutalnosti i kriminala i Rusija ovakva kakva jeste kažnjavala.

3. Identičan kamp je nakon zatvaranja opet otvoren 2019. nekažnjeno dabome, a šta ste vi mislili

4. Tu je Svetolazarev pravoslavni airsoft kamp otvoren na planini Kučanj, 2014. godine. Radio nekažnjeno i slobodno!

O svim ovim nakaradnim ekstenzijama debelo oboljelog srbijanskog društva pisao sam sve ove godine i dojadio sam sebi pišući. Činilo se da Srbija ima prečeg posla, nego da vodi računa o svojoj mladosti. 

Jednako kao što sam pisao o Kristijanu Goluboviću, specijalnom gostu u osnovnoj školi ili pak o streljanama u koje roditelji, opet nekažnjeno, vode svoju maloljetnu djecu da uče pucati iz vatrenog oružja dok ih sa zida gleda zločinac Putin.

Ne možete slaviti ubice djece i nadati se dobru!

I balon je rastao i rastao…

Sve do jednom, a to jednom, je bilo 3. i 5. maja kada je u Srbiji u krvavom piru u Beogradu i Mladenovcu ubijeno devet, odnosno osam osoba, od kojih su većina djeca i mladi ljudi. Problem je, u ovom zlu sve. Dabome. Ali ovdje je konkretan problem što je u prvom slučaju ubica dijete od 14 godina, a u drugom slučaju je to mladić od 21. godine.

Dakle djeca su ubijala djecu.

E to je završna metastaza strašne bolesti koju su u Srbiji instalirali i Milošević, i religijske, i vojne, i političke oligarhije, i sve vlasti nakon njega. To je uzgajano, kontinuirano zlo!

Jer ne može se slaviti Ratko Mladić, ratni zločinac čiji su kerovi ubijali djecu-od Prijedora do Srebrenice i nadati se dobru! Ne može taj Ratko Mladić biti na zidu, pet minuta od škole u kojoj se dogodio masakr i nadati se dobru! Ne možete odgajati dječaka koji se divi Kristijanu Goluboviću i nadati se dobru! Na koncu, ne možete ugurati tog Kristijana na školske časove, a zločinca Mladića u Partenon heroja i nadati se dobru! I još, ne možete čuvati od ruke pravde ubicu djece i zločinca Novaka Đukića, koji je na Tuzlanskoj kapiji ubio 71 ljudsko biće od kojih su većinom bila djeca i nadati se dobru!

Zlo se vrati. Zlo se vrati kući i to na takav način da slomi ono najvrjednije i najnevinije, a to je ljudski, još preciznije dječiji život.

Sva naknadna pamet svijeta sad ništa ne vrijedi pred dječijim grobovima. Možete smjenjivati direktorku škole koja je pustila Kristjana Golubovića u razred, možete stavljati policajce ispred škola, ali se mrtva djeca ne vraćaju. Jer ste zamijenili uzrok za posljedicu, licemjeri jedni!

Stvorili ste strašni sistem koji slavi smrt i ubice, stvorili ste sistem u kome je samo jedan narod, jedna nacija i jedno tlo dovoljno dobro, po cijenu krvi-tuđe dabome, pa se nadate dobru. Ne ide to tako!

I dok su građani Sarajeva na Dan ubijene djece Sarajeva dobrovoljno davali krv najdoslovnije za ranjenu djecu beogradsku jer je dijete dijete i jer je to ljudski i civilizacijski, ama niko od zvaničnika Srbije da se sjeti 1601 ubijenog sarajevskog djeteta. Neki bi rekli, kako će se sjetiti, kad je predsjednik današnje Srbije hodao sa puškom oko opkoljenog grada Sarajeva.

I na koncu dobijamo ovo, zlo koje se širi transgeneracijski, imamo generacije djece koje su učene da mrze, umjesto da vole, imamo jedan duboko bolestan i poremećen sistem koji je metastazirao i u nedostatku drugih počeo jesti sebe i svoju djecu. Na žalost, najdoslovnije.

Apendix

"Jer ako ne umemo da radimo i privređujemo, bar ćemo znati dobro da se tučemo" rekao je Milošević 1991. a sad su od svih ljudi na svijetu usamljenoj, osramoćenoj i ostavljenoj Srbiji ostala samo njena djeca da ih Srbija tuče. E to je strašno!

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba