Dragan Bursać: Lana i Ismail, Zemlja o kakvoj sanjamo

"Stan u Sarajevu Lana Pudar, na svoj zahtjev, ustupa paraplivaču iz Zenice, dječaku Ismailu Zulfiću koji je svojim zaveslajima pomjerio i bazen, i planinu, i dušu ove zemlje. E to je više od ijedne zlatne medalje. To je više nego što pola političkog establišmenta može da napiše i zamisli u svojim govorima. To je država o kakvoj sanjamo!"

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba

U zemlji gdje političari otimaju stanove, jedna djevojka ga – poklanja.

U zemlji gdje se funkcije nasljeđuju, a privilegije cementiraju, jedna plivačica je odlučila da joj dovoljno bude – voda, duša, skromnost i poštenje.

Zove se Lana Pudar. I ne, ovo nije sportska priča o našoj najboljoj plivačici svih vremena.
Ovo je priča o tome kako se dionica ljudskosti ne pliva na stotinu metara.
Ljudskost se poklanja i dijeli. Tiho. Bez kamera. Bez populizma. Bez reklame. "Da ti ne zna lijeva, šta radi desna".

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Dva plivača, jedno more ljubavi

Lana Pudar, najbrže srce Bosne i Hercegovine, uskoro odlazi u Ameriku – tamo gdje se najbolje trenira, najbolje sanja, najbolje pliva. Biće dio najelitnijeg američkog univerzitetskog kluba "Virginia", kluba koji je iznjedrio svjetske i olimpijske šampione. Trener joj postaje Todd DeSorbo, selektor američke ženske reprezentacije.

Samo dvije djevojke iz Evrope su ove godine dobile tu priliku.
Jedna od njih je Lana Pudar.
Ali Lana zna da snovi vrijede samo ako nekome ostaviš ključ kad izađeš iz stana. Figurativno i bukvalno.

Taj ključ sada ide – Ismailu Zulfiću.

Stan koji miriše na ljudskost

Naime, stan u Sarajevu, koji je Lana Pudar dobila na korištenje od Općine Centar, ona sada ustupa paraplivaču iz Zenice, dječaku bez ruku koji je svojim zaveslajima pomjerio i bazen, i planinu, i dušu ove zemlje.
Ismail pliva ono što mi jedva preguramo kroz dan.
I zato, Lana nije pitala. Nije čekala kampanju. Nije pravila predstavu.

U ime Lane, njen klub "Orka" poslao je zvanični zahtjev za raskid ugovora i – još važnije – zahtjev da stan dobije Ismail, da bi lakše trenirao, učio i disao u ovom glavnom gradu punom prepreka.

U tom zahtjevu ne piše "heroina".
U tom zahtjevu ne piše "najbolja sportistkinja".
U tom zahtjevu skomno stoji: "Lana Pudar traži da se stan dodijeli Ismailu."

A znate šta? Tu je sve.

Tu je više od ijedne zlatne medalje.
Tu je više nego što pola političkog establišmenta može da napiše i zamisli u svojim govorima.

To je država o kakvoj sanjamo!

Ne ona na papiru. Ne ona na budžetu. Ne ona u salonima.

To je Bosna i Hercegovina koju nećete vidjeti na dnevniku – ali ćete je osjetiti u grlu i prsima.

Ismail i Lana – ogledalo u kojem se valja pogledati

Znate li šta je apsurd?

Da u isto vrijeme, dok neki politički dinosaurusi raspravljaju da li BiH uopšte postoji, jedna djevojka i jedan dječak u tišini grade ono što se zove – normalna zemlja.

Bez riječi.
Bez zastava.
Bez tenkova.
Samo sa zaveslajem.
Samo sa ljudskim licem.

Zato, draga Lana – i dragi Ismaile – vi niste sportisti.
Vi ste temelj.
Vi ste podsjetnik da i ovdje može rasti nešto što nije mržnja, zavist i pohlepa.

Epilog

U zemlji gdje su stanovi status,
Lana je stan pretvorila u most.
U zemlji gdje svaka različitost znači marginalizaciju,
Ismail pliva kao šamar sistemu.

U zemlji gdje svi žele još,
Lana je rekla: ja imam dovoljno – neka ovaj ključ otključa nečiji tuđi san.

A to je, dragi moji – najveća medalja koju je BiH ikada osvojila.
Bez finala.
Bez podijuma.
Samo sa srcem.

Lana i Ismail.
Bosna i Hercegovina.
Kako bi mogla izgledati.
Malo je i do nas!

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.