Dragan Bursać: Cómo estás Perast?

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Baš tako pita me Viktor, sa Kube- kako sam- dok mi donosi piće. Viktor, dabome zna samo španjolski i to onaj sa karipskim akcentom. Viktor je afroamerikanac, zapravo ponosni afrokubanac, ispravio me je. Pozvah ga da mi se pridruži. Oko nas nigdje nikog na deset vijekova udaljenosti.

I tako sjedimo Viktor i ja u Perastu, najljepšem gradu Boke-nevjeste Jadrana, kako je 1906, nazvao Aleksa Šantić.

Viktor konobar, ja gost iz besmisla. Našao sam se pod ovim brdima u ovom kamenu jadranske ljepote da ćutim mirise čudesnog Perasta, koji izbijaju iz svake pore zraka, pa se sljubljuju sa orhidejama i hortenzijama što pužu uz bijele zidine, pa preko ruža nanose miris soli. Mogao bi čovjek ovako gledajući ovo more da se izgubi zauvijek, da se zaljubi preko svake mjere u plavetilo i da se više nikad ne vrati u “stvarni i okrutni svijet“.

A Peras bi ga sasvim siguno lako očarao i zarobio dobrovoljno za cijeli život.

“Moglo bi se ovako cijeli život“, čita mi misli Viktor dok zajedno poglede topimo pod Gospom od škrpjela, onom legendarom hridi, koja je ljudskim rukama, voljom, zavjetom i kamenjem izronila i kao polog prošlosti vjenčava mornare za neku srećniju budućnost. Vijekovima. A svaka legenda ovdje počinje i završava sa Gospom od škrpjela-ona je zavjetna crkva svakog mornara, ali puno više, ona je plavo oko u moru modrom, koje gleda na Perast, a sa druge strane na najužio dio Boke, na Verige.

A, sav ovaj Božiji prizor gledamo ispod palate Bujovića Viktor, čovje sa Kube, iz grada Cienfuegosa, koji leži u onom zalivu na južnoj obali Kube.

I još kaže Viktor, da je trenirao boks i da je onda krenuo trbuhom za kruhom..

“A šta bi drugo radio na Kubi, ako nisi doktor“, misli se moja stereotipija u glavi. I eto ga sad, kelneriše u Perastu.

A Parast mu se odmah sa broda svidio, mislim kome neće, a on odgovara, eto neće vama sinjor, nemojte se uvrijediti. Pitam, ga ko smo to mi, a on se nasmija bisernim osmijehom što spaja Karibe i ovo sunce Boke, pa reče:

“Eto, vi ste ti neki lokalni-od Bosne, od Hercegovine, od Hrvatske, od Srbije, od tih vaših“, oprosti, “malih zemlja“. Nekako izbjegavate Perast, a najljepši je.

“Znam“, pravdam se Viktoru, kao da sam ja domaćin, a ne on, pa mu kažem, “eto naš čovjek voli da se osoli, voli kad se spusti iz onih gore naših gudura“ , pa mu pokazah na procjep prema Herceg Novom, i dodah, “voli da se kupa na plažama“.

A Perast je od nastanka, od Teute i njenih pretorijanaca napravljen u kamenu i nije za kupanje, on je za gledanje.

“Tačno tako“, kaza Viktor, “za gledanje“, čita mi misli.
“I malo bi vam bio jedan odmor da gledate ovo sinjor, malo odmor od devet godina“, kaza Viktor. Malo je jedan ljudski život da prostudirate dvije ulice i 350 ljudi, ali kakvih, malo je sve na svijetu za ovih desetak crkava, malo za je svijet dva ostrva preko puta, malo za ovaj toranj ponad nas, toranj Svetog Nikole, za koga kažu da nikad nije dovršen.“

A onda se i Viktor i ja nagnusmo i u glas rekosmo-svako na svom jeziku, “ništa mu ne fali!“ Pa se nasmijasmo.

Legenda za taj toranj kaže da je simbol grada, bezmalo kao i Gospa od Škrpjela, i da je jedan od najviših na Jadranu sa svojih 55 metara.

Ali šta metri, godine, imena i preizmena gosparskih i pomorskih familija koje su se vijekovima utrkivale u bogatstvu i progresu znače za Perast? Ništa ili gotovo ništa, grad je ovo od legendi i jedno od rijetkih mjesta koje vas tjera da vjerujete prije legendi, no relanosti, koja je izgleda (sa pravom) prognana iz grada kamenog u kome su arhitekte drevne u toj stijeni pravile ruže i orhideje, na priliku onih stvarnih.

“Niste dobrom, sinjor“, prekide moju šutnju Viktor?

“Molim?“

“Kažem, niste dobrom došli u Perast i Boku, jer da jeste, sad bi hodali mahnito, lijevo- desno po ove vaše-naše dvije ulice, tražili plažu, restoran, ili kakvo društvo, a ovako sa mnom pod tvrđu Bukovića gledate u ovu vodu?”

Nisam dobrom Viktore, došao sam u Kotor u Tužiteljstvo okružno, dajem iskaz za prijetnje. Prijete mi neki ljudi smrću, ali sad je to nevažno.“

“Porque sinjor, sigurno imate puno problema?!”

“Eh“, odmahnuh rukom Viktoru, a on sve shvati. Klimnu mi glavom, otra znoj sa čela, što mu podnevno sunce natjera dok se igra između samostana ” Sanctus Georgius de Gulfo“ i Gospe od Škrpjela.

“Čekajte sionjor, ovo će vas razvedriti“, kaza Viktor! Znate, kako ste mi rekli da se ovdje miris hortenzija i orhideja sljubljuje sa ružama i solju daje posebnost?

“Nisam to rekao Viktore, to sam zamišljao, nisam to izgovorio znam!”

“Kako hoćete“, namješi se Viktor, “samo mi dajte unos minut.“

Ode, kao da ga nikad ni bilo nije i odnese sa sobom onaj kribski osmijeh, naslijeđe robova novog svijeta i socijalističke Kube, koja nam kao džinskovska panda izumre pred očima.

Sigurno sam sanjao, kakav Viktor.

Osluškujem more, koje se ljerka. Da, glagol “ljerkati se“, najbolje pristoji bokeljskim vodama Jadrana. Nema velikih talasa, ali u ovoj forci juga, ono šamara ravnomjerno i kamenuje vodom obale i to jeste ljerkanje.

“Sinjor, probajte!”

Nudi mi kolač, Viktor, kolač za koga ćutim da je ona starina sažeta u tanjiru. Ona gospostvena suština jednog grada za koga se ne zna koliko je star.

Peraška torta.

“Kušajte“, reče mi Viktor, i ja uzeh prost kolač. Zatvorih oči, a ono more slano, ona hortenzija, ona orhideja, sve sa ružom i uncom ruma, lupi me po nepcima, pa prijeđe u ždrijelo. Eto, to je Boka, to je Perast i to ste vi u njemu, čini mi se da govori Viktor. Ili sam sve to sanjao dok sam jeo Perašku tortu.

Jesam li sa Viktorom sanjao i sve one Zmajeviće, Martinoviće, Smekije, Viskoviće, Kokolje… što stvoriše ovo čudo u kamenu?

Ne znam…, a more se i dalje ljerka. Ne znam, na koncu jesam li ikad bio u Perastu. Ili sam sve sanjao, duši dah olakšao, prije pretresa za prijetnje smrću. Ne znam...

“Ovdje je 5 minuta do 12. Ali, nikad više kazaljke sata neće biti pomjerene. Ovaj grad će vječno živjeti“, pomislih.

“Sinjor, to je rekla Eleon Ruzvelt, jednog istog ovakvog dana poslije Drugog svjetskog rata, dok je sjedila sa mnom na ovom škoju“, reče mi Viktor.

Osmijehnuh se.

Ko je on, taj Viktor?

Možda je do nas, pa ga ne vidimo. Prepoznaće ga poneko u Perastu. Gradu sunca, svjetla, ljepote i kamena. Prepoznaće ga neko u Bijelom gradu, biseru Boke.

Como estas, ljudi?

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.