Bursać: Srbi su navodno imali dva antifašistička pokreta od kojih je jedan fašistički!

"Nije problem samo u jednoj slici četnika Draže u Banjaluci na navodnom antifašističkom maršu. Problem je što se ta slika kroz razne emanacije vidi trideset godina. Problem je što je od laži napravljena entitetska velikosrpska religija. Problem je što se četnički pokret, kvislinški i kolaboracionistički, pokušava oprati partizanskom krvlju. A to je otprilike kao da pokušavate nacrtati kukasti krst preko zidova Auschwitza i objasniti svijetu da je to simbol humanizma."

Piše: Dragan Bursać za Radiosarajevo.ba

Naslov kolumne je groteskan samo na prvi pogled. Zapravo, iskoristio sam jedan genijalan tvit na X-u i stavio ga u naslov kolumne. Jer kad pročitate naslov onda shvatite da živite u entitetu u kojem groteska odavno vodi glavnu riječ, pa vam dođe nešto kao službeni državni žanr. Jer samo u Banjaluci možete na Dan pobjede nad fašizmom i na Dan Evrope gledati marš ljudi koji nose slike partizana, zastave Rusije, ornamente pravoslavne ratne ikonografije, i na sve to, portret Draže Mihailovića, čovjeka osuđenog zbog saradnje sa fašističkim okupatorom i ratnih zločina. I niko da trepne. Naprotiv. Još se sve upakuje u patriotski celofan, uz obaveznu mantru o "dva srpska antifašistička pokreta".

Ogoljavanje

Pa hajde da i to još jednomogolimo do kosti.

Jer nije problem samo u jednoj slici koljača Draže u Banjaluci. Problem je što ta slika kroz razne emanacije traje trideset godina. Problem je što je od laži napravljena entitetska velikosrpska religija. Problem je što se četnički pokret, kvislinški i kolaboracionistički, pokušava oprati partizanskom krvlju. A to je otprilike kao da pokušavate nacrtati svastiku preko Auschwitza i objasniti svijetu da je to simbol humanizma.

I onda dobijete onu rečenicu od koje čovjeku mozak sam sebi zatraži azil:

"Srbi su imali dva antifašistička pokreta."

Jesu. Kao što je i vegeterijanstvo imalo dva pravca, od kojih jedan kanibalizam koji ždere ljude.

Jer četnički pokret Draže Mihailovića nije bio antifašistički. Tačka. Bio je velikosrpski, monarhistički pokret koji je strateški i sistematski sarađivao sa italijanskim fašistima, njemačkim okupatorima i u pojedinim operacijama sa NDH snagama protiv partizana. To nije "komunistička propaganda". To su dokumenti. Talijanski izvještaji. Njemačke depeše. Sporazumi. Fotografije. Suđenja. Čak ni sam Mihailović na suđenju nije negirao saradnju sa okupatorom. Samo se pokušavao vaditi da nije kontrolisao sve jedinice.

A znate šta je najmorbidnije?

Dok su partizani ginuli protiv fašista, četnici su vrlo često ginuli protiv partizana. Dakle protiv ljudi koji su se stvarno borili protiv nacista.

Zlostavljanje historije

Ali u današnjoj Srbiji i Republici Srpskoj historija se ne čita. Ona se pegla. Kao stari stolnjak pun fleka od krvi. Pa se onda rehabilituje Draža. Pa se snimaju serije o njemu kao heroju. Pa se od koljača pravi "general". Pa se partizani proglašavaju skoro pa okupatorima. Pa se sve to začini pravoslavnim mitovima, guslama i nacionalnim delirijumom.

Sadašnjost

I eto vam Banjaluke 9. maja 2026. godine.

Na Dan Evrope.

Na dan kada je kontinent rekao "nikad više".

A ovdje marširaju ljudi sa slikom čovjeka koji je sarađivao sa fašistima.

To nije ironija historije. To je njeno zlostavljanje.

I naravno da se sve savršeno uklapa u Putinov "Besmrtni puk", manifestaciju koja je nekada možda i imala smisla kao sjećanje na sovjetske žrtve Drugog svjetskog rata, ali ju je Kremlj pretvorio u propagandni cirkus za opravdavanje novih imperijalnih ruskih ratova. Danas ruski tenkovi ruše Harkiv i Mariupolj pod zastavama "denacifikacije", dok Putin glumi nasljednika antifašizma. Čovjek koji je izvršio agresiju na suverenu državu i pretvorio sopstvenu zemlju u zatvor sa nuklearnim oružjem prodaje svijetu lekcije o slobodi.

I onda taj isti narativ dođe u Republiku Srpsku kao sveta vodica za domaće nacionaliste.

Pa dobijete scene u kojima ruski ambasador šeta pored čovjeka sa Dražinom slikom, dok iza njih vijore zastave pod kojima se danas okupira Ukrajina i ginu Ukrajinci. I sve to kod spomenika partizanima.

To vam je otprilike kao da na obilježavanje oslobađanja Auschwitza doneste Himmlerov portret i kažete: "Ma dobro, i on je imao neke antifašističke momente."

Bolesno?

Naravno da jeste.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Ali ovo više nije pitanje historije. Ovo je pitanje sadašnjosti. Jer društvo koje rehabilituje kolaboracioniste priprema teren za nove kolaboracije. Društvo koje relativizuje fašizam jednog dana će ga opet proizvesti. U drugoj uniformi, sa drugim simbolima i novim izgovorima, ali sa istim smradom.

Zato danas u Banjaluci možete vidjeti ono što bi u normalnom svijetu izazvalo politički zemljotres, ostavke i javni skandal. Zamislite samo da u Francuskoj neko na Dan pobjede nad nacizmom nosi portret maršala Pétaina kroz Pariz. Ili da u Norveškoj paradiraju sa slikom Vidkuna Quislinga. U Njemačkoj bi vas privela policija prije nego izgovorite "rehabilitacija".

Ali ovdje?

Ovdje se to zove patriotizam.

I zato Dodik može pričati da su četnici bili antifašisti, iako su upravo četnici njegovu porodicu predali ustašama u deportaciju za Jasenovac. Pazite apsurda: čovjek brani ideologiju koja je njegovu krv slala pod nož. Ali nacionalizam je droga koja prvo pojede razum, pa tek onda historiju.

A narod?

Narod šuti. Ili klima glavom. Ili se pravi da je sve normalno.

I tako korak po korak dođete do toga da se u javnom prostoru izjednačavaju partizani i četnici. Da se briše razlika između otpora i kolaboracije. Između slobode i zločina. Između ljudi koji su oslobađali logore i onih koji su pregovarali sa okupatorima.

To nije revizija istorije.

To je njeno ubistvo sa predumišljajem.

I zato naslov ove kolumne nije satira. On je dijagnoza.

"Srbi su jedini narod na svijetu koji je imao dva antifašistička pokreta od kojih je jedan bio fašistički."

Jer samo na Balkanu možete od poraza napraviti pobjedu, od kolaboracije herojstvo i od istorijske sramote nacionalni ponos.

A onda se čudite što djeca odlaze.

Ne odlaze samo zbog plata. Ljudi bježe iz društava koja su izgubila kontakt sa stvarnošću. Bježe od prostora u kojem se laž slavi glasnije od istine. Bježe od mjesta gdje se fašizam ne vraća u čizmama, nego u narodnoj nošnji, sa ikonom u jednoj i falsifikovanom istorijom u drugoj ruci.

I zato slika Draže Mihailovića u Banjaluci nije incident.

To je ogledalo bolesnog društva.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.