Bursać: Samo jadnici zvižde himni svoje zemlje!

"Samo pokušajte zamisliti situaciju da navijači nekog istarskog kluba na utakmici HNL-a zvižde hrvatskoj himni i psuju Hrvatsku. Zamislite da se na stadionu u Splitu ili Rijeci hiljade ljudi okrene od zastave Republike Hrvatske. Koliko bi sekundi trebalo policiji da reaguje? Koliko bi trebalo medijima, savezima, političarima i javnosti da takve ljude označe kao sramotu države?"

Piše: Dragan Bursać , za portal Radiosarajevo.ba

U Mostaru se opet desio napad na simbole ali i institucije Bosne i Hercegovine. Bila je to sramna slika, ona stvarna, ogoljena, bolesna. Ona koja stane u nekoliko sekundi himne i u hiljade grla što urlaju protiv vlastite države.

Stadion pod Bijelim brijegom nije u srijedu bio samo mjesto fudbalske utakmice. To ponajmanje. Pretvoren je u javnu demonstraciju mržnje prema zemlji u kojoj ti isti ljudi žive, rade, primaju plate, koriste sva prava, ali prema kojoj osjećaju samo prijezir.

Uzgajana kultura mržnje

I dok je intonirala himna Bosne i Hercegovine pred finale Kupa BiH, dio navijača (čitaj huligana) Zrinjskog gromoglasno je psovao državu, zviždao himni i okretao glavu od zastave. Čovjek bi rekao: dobro, huligani su to, ima ih pisvuda. Ali ne, problem je mnogo dublji. Jer ovo nije incident. Ovo je politički i društveno uzgajana kultura prezira prema sopstvenoj državi. I to traje godinama.

Samo pokušajte zamisliti situaciju da navijači nekog istarskog kluba na utakmici HNL-a zvižde hrvatskoj himni i psuju Hrvatsku. Zamislite da se na stadionu u Splitu ili Rijeci hiljade ljudi okrene od zastave Republike Hrvatske. Koliko bi sekundi trebalo policiji da reaguje? Koliko bi trebalo medijima, savezima, političarima i javnosti da takve ljude označe kao sramotu države?

Pokušajte isto zamisliti u Americi. Na NFL utakmici. Ili u Njemačkoj pred utakmicu Bundeslige. Da hiljade ljudi urla protiv države čiji pasoš nose. Ne biva. Ne ide. Ne može.

Samo kod nas sve može.

Samo ovdje čovjek može živjeti od države, a mrziti je do granice otvorene fašisoidne demonstracije. Samo ovdje neko može koristiti institucije Bosne i Hercegovine, putovati sa pasošem Bosne i Hercegovine, liječiti se u sistemu Bosne i Hercegovine i onda urlati da mu ta ista država ne valja.

To više nije navijački folklor. To je politička patologija.

Jer stadion nikad nije samo stadion. Tribina je ogledalo društva. A ono što se vidjelo u Mostaru pokazuje koliko je duboko normalizovano ponižavanje Bosne i Hercegovine među dijelom hercegovačkih Hrvata kojima nacionalističke elite već tri decenije pune glavu pričom da žive u "pogrešnoj državi". I onda dobijete generacije ljudi koji himnu svoje zemlje doživljavaju kao neprijateljsku muziku.

Tu leži najveća tragedija.

Neko je tu djecu odgojio da mrze zemlju u kojoj su rođena.

Neko ih je učio da zastava Bosne i Hercegovine nije njihova. S itekako je njihova!

Neko ih je uvjerio da je patriotizam rezervisan samo za etničke torove.

I onda se svi prave šokirani kad stadion zagrmi psovkama prema državi.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

A kako drugačije da završi društvo u kojem političke elite decenijama pričaju da je BiH "nemoguća", "nametnuta", "privremena", "neuspjela"? Kako drugačije da se ponašaju ljudi kojima lideri govore da je njihova prava domovina negdje drugo?

Tribine samo ponavljaju ono što godinama slušaju iz političkih kabineta.

Zato ovo nije priča samo o Zrinjskom. Ovo je priča o sistematskom trovanju ljudi.

I baš zato je u toj masi mraka jedan čovjek zasjao kao reflektor ljudskosti i normalnosti.

Kerim Memija

Dok su hiljade urlale protiv himne, igrač Zrinjskog Memija se okrenuo prema zastavi Bosne i Hercegovine i mirno stajao tokom intoniranja himne svoje zemlje. Bez teatralnosti. Bez glume za kamere. Bez velikih riječi. Samo sa kohonesima do zemlje.

Samo elementarno poštovanje.

I upravo zato taj gest vrijedi više od hiljada patriotskih parola po društvenim mrežama.

Jer patriotizam nije urlanje "volim Bosnu" uz rakiju i Facebook status. Patriotizam je imati kičmu kad masa poludi. Patriotizam je ostati čovjek među ruljom. Patriotizam je poštovati svoju zemlju čak i onda kad znaš da ćeš ostati sam.

Kerim Memija je pokazao više dostojanstva nego čitava tribina zajedno.

I neka niko ne relativizira stvar pričom "to su emocije", "sportski rivalitet" ili "navijačka strast". Kakva strast? Kakve emocije? Psovanje himne vlastite države nije strast nego bijeda. To je mentalni i moralni sunovrat. Jad i bijeda!

Naopakosti

I upravo tu dolazimo do suštine problema. Bosna i Hercegovina je jedina zemlja u Evropi u kojoj se patriotizam ismijava, a mržnja prema državi tretira kao normalna politička pozicija. Zamislite apsurd: čovjek koji voli svoju zemlju često mora da se pravda, dok onaj koji je psuje dobija etiketu "velikog nacionalnog borca".

Naopako društvo proizvodi naopake vrijednosti.

I zato je scena iz Mostara mnogo opasnija nego što izgleda. Jer ona govori da dio ljudi više nema ni minimalni osjećaj zajedničkog prostora. Himna je posljednja simbolička nit koja pokazuje da dijelite makar osnovni okvir zajednice. Kad i to pukne, ostaje samo sirova mržnja.

A zemlja koja dozvoli da joj se himna nekažnjeno psuje pred hiljadama ljudi polako pristaje na vlastito poniženje.

Zato ovdje nije pitanje samo šta su uradili navijači Zrinjskog.

Pitanje je šta će uraditi država.

Hoće li opet sve završiti na dva dana zgražavanja i tri televizijska priloga? Hoće li opet svi okrenuti glavu uz čuveno balkansko "ma pusti budale"? Hoće li Nogometni savez imati snage da kazni divljanje na tribinama ili će sve nestati u etničkim kalkulacijama i kukavičluku?

Jer kad država ne štiti vlastite simbole, onda šalje poruku da ni sama ne vjeruje u sebe.

A Bosna i Hercegovina predugo živi upravo tako: kao zemlja koja se stalno izvinjava što postoji.

Dosta je bilo!

Jer himna Bosne i Hercegovine nije vlasništvo jednog naroda, jedne partije ili jednog grada. To je himna zemlje u kojoj svi živimo. I kome je toliko mrska, ima puno pravo da traži neko drugo mjesto pod nebom.

Ali neka onda prestane koristiti sve ono što mu ta ista zemlja daje.

U protivnom ostaje samo ono što se vidjelo na stadionu u Mostaru.

Jad i bijeda ljudi koji pljuju po vlastitoj kući.

***
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.