Bursać: Koliko košta pun pansion u srpskom logoru smrti?

Nermin Dogić je jedan od logoraša koji je svojevremeno tužio RS za vrijeme provedeno u srpskim logorima, nakon čega je sud u Banjaluci donio sramno rješenje o odbacivanju tužbe i naredio je da Nermin RS-u mora platiti 3.520 KM na ime sudskih troškova. Da, da, Nermin je kriv što je živ ili kako on reče, žao mi je što niste napisali, zašto nisi gledao da i tebe ubiju, pa sad ne bi plaćao ništa.

Katalog ubijanja i mučenja jednog srpskog hotela, čuj mene logora.

“Ko sad da gledam, izvodi Šabana mesara i naređuje mladiću, da mu ne spominjem ime, da zubima odgrize Šabanov polni organ. Morao je… Šaban jauče, pada. Repić mu naređuje da ustane i onda uzima malokalibarsku pušku i puca u njega. Kad je ponovo pao, Repić ga onako krvavog svlači s bine među nas, a onda ga nožem ubada direktno u srce. Šaban krklja, umire, ali, valjda, snažan čovjek, dohvata taj nož i vadi iz svog srca. Repić se ponovo vraća i drugi nož mu zabada u usta. Taj dan, koliko se sjećam, na sličan način, ubijeno je 11 ljudi”, kazuje Nermin Dogić, logoraš koji je proveo najstrašnije dane svog života novinarki Almasi Hadžić/Politički.ba. 

Kazuje Nermin mnogo toga što ledi krv u žilama dok opisuje dio svog života od trenutka hapšenja od strane Šešeljevaca tog aprilskog dana 1992. pa do puštanja iz logora Batković kada je prebačen na slobodnu teritoriju kod Tuzle 420 dana kasnije.

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba   

Nermin Dogić je ukupno u logoru proveo više od 14 mjeseci. Kada je 1993. godine u razmjeni stigao u Tuzlu, sjeća se, imao je 42 kilograma.

Ali ovo nije priča o zvjerstvima četničkim. Nije ovo priča o sistematskom ubijanju Bošnjaka-civila. Nije priča o sakaćenju ljudi, odsijecanju polnih organa, nije priča o mučenjima od kojih samo u priči, zarad priče, jeza doživljenog obuzima čovjeka. Nije niti katalog o, kako se to tepa nestalim, a zapravo ubijenim Bošnjacima Podrinja čije posmrtne ostatke do danas najbliži članovi porodica nisu našli…

Nermin je kriv što je živ i dužan je platiti za to!

Ne, ovo je priča o svima nama, jer svi mi zajedno finansiramo pravni sistem ove države koji je, pazite sad, Nerminu naredio, baš tako - zakonski naredio da plati RS-u odštete za sudske troškove na ime tužbe protiv RS-a koju je izgubio u visini od 3500 KM.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Naime, “rješenjem o izvršenju” Općinskog suda Tuzla, nalaže se “pljenidba Zakonom dozvoljenog iznosa njegovih primanja kako bi se u korist RS naplatili troškovi parničnog postupka u iznosu od 3.520,00 KM.“

Najjednostavnije kazano, sud je ocijenio neutemeljenom tužbu čovjeka kome je srpski logor uzeo sve - od najboljih prijatelja do dobrog dijela vlastitog života i zdravlja. Jer Nermin je jedan od logoraša koji je svojevremeno tužio RS za vrijeme provedeno u srpskim logorima, nakon čega je Općinski sud u Banjaluci donio rješenje ne samo o odbacivanju tužbe, već je i naredio da Nermin RS-u mora platiti 3.520 KM na ime sudskih troškova.

Da, da, Nermin je kriv što je živ!

Kriv je što je preživio sva mučenja, sve torture, sva zlostavljanja, sva premlaćivanja, izgladnjivanja, šikaniranja. Sud je dakle odlučio, ovaj mirnodopski koji svi plaćamo, da nema elemenata krivice RS-a u ovom činu. Eto, to je naša realnost!

Ili kako je to Nermin crnohumorno, a gorko istinito, napisao na svom FB zidu:

“Cjenovnik: prenoćište neka je 2 KM, dvije kriške hljeba 0,3 KM, voda – čaša dnevno, 0,10 KM, to kad se sabere ukupno iznosi 2,40 KM.

E sad što se tiče degeneka, mislim, sudinice Sinanović da je preskupo 6 KM po jednom danu. Jer mene u to vrijeme sa 42 kg, iznemoglog, golog, bosog, izgladnjelog, mislim da me se moglo premlatiti za najviše marku i po.

Žao mi je što niste na kraju ovog rješenja napisali: zašto nisi gledao kako da i tebe ubiju, pa sad ne bi plaćao ništa“…

I doslovno je tako. Najbolji bošnjački logoraš je očigledno mrtav Bošnjak logoraš. Taj je em ubijen i ne priča, em ne tereti entitet, em nije neki trošak. A mrtva usta ne govore, za razliku od ovih Nerminovih koja iznose strašnu sudbinu jednog pojedinca i cijelog jednog naroda, koji je kriv zato što je živ.

Pa onda strašni ratni logor u toj pravnoj perverziji dođe nešto kao hotel sa pet zvjezdica i punim pansionom, a logoraši, kako vidimo, nisu zlostavljani nevini ljudi nego neka vrsta ratnih turista koji moraju platiti za usluge Šešeljevaca i ostalog četničkog ološa koji ih je ubijao i mučio.

“Znam da nema pravde i jedina pravda je da svi pamtimo, jer ako zaboravimo, doći će nam ponovo neki Šešeljevci, Arkanovci, Mladićevci, Miloševićevci, Karadžićevci… i uraditi nam isto. Takvi i danas računaju na bošnjačko kratko pamćenje” kazat će jednom prilikom novinaru Nermin Dogić.

O kako surovo i istinito zvuči. I ako surovo i istinito jeste! Jer ti ljudi - i živi i mrtvi - odavno su svedeni na brojeve, na hladnu statistiku, a nažalost, najbolji su mrtvi, jer mrtva usta, kažem, ne govore.

I nikako, o ne, nemojte misliti da je ovo usamljen slučaj. Nermin reče da bi najbolje bilo da su poubijani. A kažaću vam koliko košta život, ili preciznije smrt Bošnjaka u podijeljenoj BiH.

Dvadeset maraka po ubijenom djetetu

Podsjetiću vas na jednu strašnu priču od prije deset godina! 

Nani Havi Tatarević, povratnici u selo Zecovi kod Prijedora, u ratu je ubijeno šest sinova i muž. Godinama je Hava primala pomoć u iznosu od 150 maraka, od institucija Republike Srpske, kao civilna žrtva rata, ali joj je ta pomoć 2014. ukinuta. Hava se žalila, no žalba je odbijena i predmet je vraćen prvostepenom organu. Može li sramnije, nehumanije, užasnije? Vlasti RS-a i njeni izvršni i zakonodavni organi smatrali su da je sasvim fer i pošteno dati nani Havi 150 KM kao civilnoj žrtvi rata. To im dođe otprilike dvadeset i kusur maraka po likvidiranom djetetu.

A onda je ukinuto i to! 

Nema s nama više Havate Tatarević, prije dvije godine je preminula. A njena strašna priča za koju, nažalost, ne znaju mnogi, otišla je s njom u grob.

Sramota će ostati vječna!

No institucionalno kažnjavanje ljudi koji su ubijani samo zato što su Bošnjaci ili su bili u logorima ili su nekako preživjeli nastavlja se do danas.

Pa onda svi zajedno moramo makar pognuti glavu nad ovim zlom, ako nemamo hrabrosti da uzviknemo DO KAD VIŠE!

A dok mi horski šutimo, Nermin Dodić će plaćati svojim dželatima iz svog džepa 3520 KM za boravak u logoru Batković kao da je bio u hotelu, a ne mučilištu.

Na sramotu svih nas!