Bursać: Dok se u Sarajevu političari bave TikTokom, Cvijanović se sastaje s Trumpovim ministrima

"U isto vrijeme, političke elite u Sarajevu – i vlast i opozicija, bez izuzetka – jedva uspijevaju da napuste centar grada. Kobilja Glava maksimum, poneko prebaci do Vogošće. Njihov međunarodni domet završava negdje između aerodroma i prve kafane po povratku, gdje se prepričava kako je 'bilo dobro', iako nije dogovoreno NIŠTA. Oni koji i odu negdje, više se bave Instagram storijima za svoju raju od bilo čega drugog."

Piše: Dragan Bursać za portal Radiosarajevo.ba

Dok Sarajevo još jednom dokazuje da se može satima, danima i sedmicama baviti pitanjem da li je Jelah u Krajini, ko koga "reže" iz videa, ko je gdje sjedio sa kim i koliko partija je dovoljno za potpisivača otvorenih pisama – i pritom se svi zajedno osjećaju duboko politički relevantni – svijet ide dalje. Ne pita. Ne čeka. Ne gleda u komentare ispod lokalnih portala. Ne zanima ga ko se kome zamjerio u studiju, ko je kome rekao da je bot, izdajnik i ko je kome osporio geografsku pripadnost mjesta koje normalan svijet koristi da ode na kafu ili autobus.

Neko u Washingtonu, neko na Instagramu

U tom istom vremenu, u toj istoj stvarnosti, Željka Cvijanović sjedi u Washingtonu i sastaje se s američkim ministrom trgovine Howardom Lutnickom, čovjekom iz tima Donalda Trumpa. To je ista ona Željka, posilna istog onog "nikad slabijeg Dodika". Razgovara se o investicijama, energetici, Južnoj interkonekciji, "pozitivnom zaokretu" američke administracije i, naravno, o političkim i sigurnosnim prilikama u Bosni i Hercegovini – onako kako ih vidi režim Republike Srpske. Oni su tu, pa razgovaraju. A koga nema, bez njega se može.

I sad dolazimo do prve neugodne činjenice koju Sarajevo odbija da proguta: ovo jeste politički uspjeh Milorada Dodika. Ne za Bosnu i Hercegovinu. Ne za stabilnost. Ne za Dejton. Nego za projekat koji Cvijanović dosljedno personificira – projekat Republike Srpske kao države u nastajanju, koja se ponaša kao da je već tu, koja lobira kao država i razgovara sa svijetom mimo zvanične države. A zvanična država nam se zove Bosna i Hercegovina, za one koji ne znaju.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Da se razumijemo kada je Cvijanovićeva u pitanju, govorimo o političarki koja je do oktobra 2025. bila pod američkim sankcijama zbog nastojanja da razgradi Dejtonski mirovni sporazum. O osobi koja je i dalje pod britanskim sankcijama zbog istog razloga. O ženi koja ne krije lojalnost projektu secesije, a kamoli vezu s geopolitičkom orbitom Moskve. Kao i Dodik-ponosi se putinofiljom!

I baš ta osoba danas sjedi za stolom s visokim funkcionerom američke administracije.

Ima li života poslije Kobilje Glave?

U isto vrijeme, političke elite u Sarajevu – i vlast i opozicija, bez izuzetka – jedva uspijevaju da napuste centar grada. Kobilja Glava maksimum, poneko prebaci do Vogošće. Njihov međunarodni domet završava negdje između aerodroma i prve kafane po povratku, gdje se prepričava kako je "bilo dobro", iako nije dogovoreno NIŠTA. Oni koji i odu negdje, više se bave Instagram storijima za svoju raju od bilo čega drugog.

Dvadeset godina tako. Dvije decenije. Toliko je prošlo a da u Predsjedništvu BiH, Ministarstvu vanjskih poslova, Parlamentu, Vijeću ministara ili u beskrajnom lancu pod-institucija nije stasala nijedna osoba koja je uspjela osigurati sastanak u Washingtonu s nekim tog ranga.

Ne zato što nisu mogli. Nego zato što nisu htjeli. Ili nisu znali. Ili su mislili da se država brani saopštenjima, otvorenim pismima, dobrim namjerama i povremenim kvazimoralnim ispadima pred kamerama.

A onda se čude.

Lobiranje, šta to biješe?

Naravno da je ovo rezultat lobiranja. Naravno da jeste. Tako funkcioniše stvarni svijet, a ne onaj lokalni, u kojem se još vjeruje da će se negdje, jednog dana, pojaviti neka čudesna međunarodna pravda, neka pozlaćena konjica koja će dojahati preko horizonta i reći: "Evo vam država, izvolite, nismo primijetili da se niste potrudili."

Neće.

U Washingtonu se ne razgovara o emocijama. Ne razgovara se o historijskim traumama. Ne razgovara se o "našoj složenosti". Tamo se razgovara o interesima, energiji, novcu, infrastrukturi i uticaju. Ko dođe s tim kartama – sjedi za stolom. Ko ne dođe – gleda fotografije na portalu i piše ogorčeno-uvrijeđene statuse.

Cvijanović je došla s pričom koju Washington razumije. Investicije. Energetika. Interkonekcije. Nije važno koliko je toga realno, a koliko propagandno. Važno je da je to jezik moći. Sarajevo, s druge strane, i dalje govori jezikom uvrijeđene mlade koja vjeruje da joj svijet nešto duguje.

Upravo je na to ovih dana upozorio politolog Jasmin Mujanović, jedan od rijetkih analitičara čiji se glas u međunarodnim krugovima sluša ozbiljno. Na mreži X Mujanović je precizno locirao problem: Bosna i Hercegovina ne gubi zato što je neko jači, nego zato što njene političke elite odbijaju da igraju igru na terenu na kojem se odlučuje o njenoj sudbini.

"Problem nije u tome što se protivnici BiH služe lobiranjem", napisao je Mujanović, "problem je u tome što država BiH to sistematski ne radi."

To je tačka u kojoj ova priča prestaje biti dnevna vijest, a postaje dijagnoza. Washington nije moralni sud. Bruxelles nije terapeutska grupa. Berlin nije stariji brat. Tamo se ne dolazi s pravdom u džepu, nego s planom u ruci. Ko to ne razumije, ne biva ponižen – biva ignorisan. A ignorisanje je najskuplja kazna u međunarodnoj politici.

Cvijanović i režim koji predstavlja to su shvatili. Nisu postali legitimni. Nisu postali pravedni. Ali su postali efikasni. Sarajevo, s druge strane, i dalje vjeruje da će se država sama od sebe održavati, kao da je prirodna pojava, a ne politički projekat koji se svakodnevno mora braniti, pregovarati i – da, lobirati. I opet lobirati.

Zato ovaj susret u Washingtonu nije skandal. Skandal je što Sarajevo nema odgovor. Skandal je što nema strategiju. Skandal je što nema ljude koji znaju kako se ulazi u "fabriku kobasica", čak i kad znaju da je obilazak mučan i prljav.

U tom smislu, Željka Cvijanović danas ne pobjeđuje zato što je u pravu, o ne-nego zato što se pojavila. A Bosna i Hercegovina gubi ne zato što je slaba, nego zato što se ponaša kao da joj nije stalo.

I tu nema zavjere. Samo praznina.

Uživaj u Washingtonu, Željka. Ti i tvoj šef ste to očito željeli dovoljno snažno.

Sarajevo će, u međuvremenu, i dalje raspravljati je li Jelah u Krajini i ima li života poslije Kobilje Glave?!

A svijet? Svijet neće čekati da se dogovorimo.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba