Dragan Bursać: Vukoja brani Dodika, a Trojka Vukoju i truli kompromis!

"Vukoja nije uzrok, nego simptom i posljedica. On je proizvod sistema u kome su sudije tek partijski klimoglavci. Njegovo glasanje o povjerenju neustavnoj Vladi RS nije izolovani pravni incident, nego politička poruka upisana u sudski zapisnik. Poruka da će, kada god se lomi između prava i politike, politika pobijediti. Postavlja se ključno pitanje: da li su ga ovi Čovićevi pomoćnici iz vladajuće Trojke postavili tu iz neznanja ili zbog stranačke agende udovoljavanja HDZ-u? I jedno i drugo je loše, gore od lošeg."

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba  

Nije tajna u BiH da se ne zna najtačnije gdje prestaje HDZ i počinje SNSD i obratno. Najnoviji slučaj to zorno pokazuje kada su Čovićevi posilni Marin Vukoja i Valerija Galić glasali PROTIV odluke Ustavnog suda BiH da se bivši saziv Vlade Republike Srpske sa Savom Minićem na čelu proglasi neustavnom. 

Trending

Završeni sastanci o Ukrajini u Abu Dhabiju: Oglasio se Zelenski

Osovina Čović-Dodik radi kao singerica na rastakanju države

Ovo tako jasno i rječito govori o tome na koji način funkcioniše sudski sistem u državi po pijačnom zakonu "ja tebi, ti meni", a sve sa ciljem uništavanja i ponižavanja države Bosne i Hercegovine. Ako tome dodamo nesposobnu Trojku koja je baš Vukoju gurala u ovaj saziv, situacija po BiH ide sa loše na goru. I to traje i traje. Jer Vukoja zna zašto sjedi tamo gdje sjedi – da razbija BiH. Postavlja se pitanje: da li su ga ovi Čovićevi pomoćnici iz vladajuće Trojke postavili tu iz neznanja ili zbog stranačke agende udovoljavanja HDZ-u? I jedno i drugo je loše, gore od lošeg.

U normalnoj državi, ustavni sudija je figura pravnog askete. Muškarac ili žena koji sjede u tišini pravnih knjiga, a ne u buci političkih dogovora. U Bosni i Hercegovini, ustavni sudija je često politički komesar i izvrištelj u togi. I zato slučaj Marina Vukoje nije incident, nego simptom i pravilo. Nije anomalija, nego ogledalo sistema u kojem se pravo savija kao žica na balkonu političke kuhinje.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Glasanje Vukoje i Galić protiv odluke kojom je neustavnom proglašena Vlada RS imenovana od čovjeka kojem je mandat prestao pravomoćnom presudom – nije pravni stav. To je politička deklaracija. To je poruka Dodiku: "Tu smo, druže. Ne brini." To je poruka Čoviću: "Držimo tvoju liniju." To je poruka Trojki: "Hvala na stolici." To je poruka građanima: "Pravo je za budale, a jači tlači i na sudu."

Jer o čemu ovdje govorimo?

O elementarnoj stvari: Vladavini prava iz člana I/2 Ustava BiH i obavezi poštovanja odluka institucija iz člana III/3.b). O činjenici da Milorad Dodik, po pravosnažnoj presudi, više nije imao mandat da predloži premijera i ministre. O činjenici da je sve što je uslijedilo bila pravna farsa u režiji političkog RS cirkusa. I onda imate dvojicu sudija koji kažu: "Ma nema veze, Vlada je dala ostavku, bespredmetno je to sad proglašavati neustavnim." To je kao da kažete da je pljačka banke bespredmetna i nebitna jer je lopov vratio novac kad su došli policajci.

Ali u BiH pravo nije pravo, nego puki dekor. Stvarni tekst Ustava čita se kroz stranačke sporazume. Sudska klupa je produžetak partijskog sastanka. Toga je svjestan i Dodik, i Čović, i svi njihovi sateliti. Zato ova simbioza HDZ–SNSD nije nikakva nova politička egzotika, nego dugogodišnja koalicija protiv države. Jedni razvaljuju temelje iz Banjaluke, drugi iz Mostara. Jedni viču "suverenitet entiteta", drugi "legitimno predstavljanje naroda". Prevedeno: oba koncepta služe da se država razmontira, a građanin svede na etnički inventar.

U toj igri, Marin Vukoja je idealan kadar. Ne zato što je nešto poseban i jedinstven, nego zato što je poslušan. Njegov mandat do 2043. godine nije samo personalna sudbina, nego institucionalna katastrofa. Dvadeset godina sudije koji je već na početku mandata demonstrirao političku lojalnost osi HDZ–SNSD. To je kao da ste u avionu postavili pilota koji javno navija za pad. 

Trojka ne zna je li pošla ili došla - ili možda baš zna?!

A Trojka? Trojka je ovdje posebna tragedija. Ne zato što je izdala neka apstraktna obećanja, nego zato što je izdala zdrav razum. Gurati Vukoju u Ustavni sud uz argumente kompromisa i stabilnosti – to je kao da puštate vuka u tor uz obrazloženje da treba balansirati interese ovaca i predatora. Kompromis sa HDZ-om je, izgleda, postao nova/stara religija. Kompromis po cijenu institucija, po cijenu prava, po cijenu države.

I sada se svi čude. DF upozorava, pravnici dižu glas, javnost se zgražava. Ali ovo nije iznenađenje. Ovo je logična posljedica politike koja vjeruje da se s nacionalističkim projektima može pregovarati kao s normalnim političkim strankama. SNSD i HDZ nisu samo stranke. To su paralelne države, paralelne ideologije, paralelne istine. Njihova saradnja je strateška, ne taktička. Njihov cilj je jasan: slabiti državu do mjere u kojoj će se sama raspasti ili postati prazna forma.

U tom projektu, Ustavni sud je posljednja linija odbrane. Zato je važno ko sjedi tamo. Zato je važno kako glasa. Zato je važno da sudije ne budu stranački emisari. Ali mi smo uradili suprotno: pretvorili smo Sud u još jednu frontu etničkog rovovskog rata. Strane sudije su ovdje glas razuma, domaće sudije često glas partije. I onda se nacionalisti deru o "stranim sudijama" kao globalističkoj zavjeri, dok domaće sudije koriste kao vlastitu pravnu artiljeriju.

Željki Cvijanović svi smetaju osim hrvatskih sudija

Objava Željke Cvijanović o "bošnjačkim i evropskim sudijama" je savršen primjer tog narativa. Ne pominje "hrvatske" sudije, jer su "njihove". Ne pominje Vukoju i Galić jer su dio iste šeme. Nacionalizam uvijek ima selektivnu sljepoću: vidi neprijatelje tamo gdje su sudije koje glasaju po pravu, ali vidi i svoje saveznike tamo gdje se pravo gazi.

Ono što dodatno brine jeste planirani izbor novih sudija po matrici "ti meni, ja tebi". Trojka će izabrati "svog", HDZ "svog", SNSD već ima svoje preko NSRS-a. Rezultat? Ustavni sud pretvoren u klasični politički komitet. Pravo pretvoreno u pregovarački čip. Ustav pretvoren u fleksibilni dokument koji se tumači prema dnevnim potrebama etno-elita.

A Ustav, paradoksalno, nudi građansku logiku. Ne traži etničke kvote za sudije. Ne traži nacionalne prefikse za pravdu. Traži vladavinu prava. Ali političke elite su taj građanski potencijal pretvorile u etnički poligon. Jer građanski sudija je opasan za etničke feude. Građanski sudija ne pita ko je čiji, nego ko je kriv. A to je smrtonosno opasno za sistem koji počiva na kolektivnoj neodgovornosti.

Vukoja, u tom smislu, nije uzrok, nego simptom i posljedica. On je proizvod sistema koji nagrađuje lojalnost, a kažnjava profesionalizam. On je pravna verzija političkog klimanja glavom. Njegovo glasanje o Vladi RS nije izolovani pravni incident, nego politička poruka upisana u sudski zapisnik. Poruka da će, kada god se lomi između prava i politike, politika pobijediti.

I tu se vraćamo na početno pitanje: da li je Trojka to uradila iz neznanja ili zbog političke agende? Ako je iz neznanja – onda imamo vlast koja suštinski ne razumije institucije koje vodi. Ako je zbog agende – onda imamo vlast koja svjesno podmeće državi klipove. Obje opcije su pogubne. Razlika je samo u motivu, ne u posljedici.

Šta su posljedice?

A posljedica je jasna: dalje etnificiranje institucija, dalje urušavanje povjerenja u pravni sistem, dalje jačanje separatističkih projekata. Dodik dobija još jedan dokaz da sistem može savijati. Čović dobija još jedan argument da je država poligon za etničke dilove. Građani dobivaju još jednu potvrdu da pravo nije za njih, nego za političke elite.

U takvoj zemlji, pitanje nije ko je glasao protiv odluke Ustavnog suda. Pitanje je ko je glasao protiv same ideje države. Vukoja i Galić su, svojim glasovima, pokazali političku lojalnost projektu koji državu vidi kao smetnju. Trojka je, svojim političkim izborom, pokazala institucionalnu naivnost ili ciničnu kalkulaciju. SNSD i HDZ su, po običaju, pokazali stratešku konzistentnost u destrukciji.

Bosna i Hercegovina se ne ruši tenkovima. Ruši se glasanjima. Ruši se imenovanjima. Ruši se kompromisima koji postaju kapitulacije. Ruši se sudskim mišljenjima koja više liče na stranačka saopštenja. Ruši se kada se pravo pretvori u fusnotu političkih dogovora.

Ko o čemu, Vukoja o podršci Dodiku. I nije to samo Vukoja. To je cijela jedna arhitektura političkog cinizma u kojoj su sudije figure na šahovskoj tabli etno-nacionalnih lidera. U kojoj se država dijeli u tišini institucija, a ne na barikadama. U kojoj je najveći patriotizam – glasati po stranačkom diktatu.

I dok se mi bavimo dnevnim skandalima, ova arhitektura se učvršćuje. Mandati od dvadeset godina-pazite dvdeset godina, politički izbori sudija, etnička logika u institucijama koje bi morale biti iznad etničkog. To je spor proces, ali neumoljiv. Država se ne raspada uz prasak, nego uz šapat. A šapat danas dolazi iz sudnice.

Ako se ovome ne suprotstavi, BiH neće pasti od vanjskog neprijatelja. Past će od unutrašnjih truhlih kompromisa. Past će od svojih sudija koji su zaboravili da su sudije. Past će od političara koji su zaboravili da je država više od stranke. Past će od sistema u kojem je Vukoja norma, a ne izuzetak.

I zato ovo nije samo priča o jednom glasanju. Ovo je priča o smjeru. A smjer je jasan: od države prava prema državi partijskog dogovora, od Ustava prema etničkom memorandumu, od građanina prema kolektivu koji služi kao paravan za političku trgovinu.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba