Dragan Bursać: Četnička promenada u Potočarima

"I dok se hulje ponose zločincima, država ne radi ništa da to srpriječi. I samo je pitanje dana kad će se pred Memorijalnim centrom u Potočarima pojaviti autobusi puni četnika na foto sesiji. A ako se u Potočarima može nositi kokarda, onda se može nositi bilo gdje. I nosi se. U školama, na stadionima, na protestima. U kulturnim proizvodima koji brišu granicu između zločina i "nacionalnog ponosa". U javnom prostoru koji je preplavljen porukama da je istina relativna, a presude stvar "ličnog osjećaja" i "vremenskog trenutka"."

Piše: Dragan Bursać za portal Radiosarajevo.ba

Kad vam se jedan četnik pojavi ispred Potočara, namjesti šajkaču, uključi kameru i izjavi da je sve to "srpska zemlja", a država ne uradi ništa — to nije kraj priče. To je najava jedne sramote. Jer tamo gdje prvi prođe nekažnjeno, drugi dolazi sigurnije, treći slobodnije, a četvrti već sa društvom pravi grupnu instagram-fotografiju. Tako se, korak po korak, od memorijalnog kompleksa pravi pozornica za četnike, a od groblja velikosrpska scenografija.

Trending

Ministar Delić tvrdi: Izmjene zakona donose najveći rast penzija u posljednjih deset godina

Nije to eksces. To je obrazac.

Genocidni "poklon narodu"

Bosna i Hercegovina je danas zemlja u kojoj su pravila fleksibilna, a granice dozvoljenog rastegljive. Ne po zakonu, nego po volji. Ne po pravdi, nego po strahu institucija da primijene ono što već postoji. I zato se u ovoj zemlji može svašta: može se negirati genocid, može se slaviti ratni zločinac, može se vrijeđati žrtva — a može se, evo, i paradirati četničkim simbolima tamo gdje su pokopani ostaci više od osam hiljada nevinih, ubijenih ljudi.

A evo o čemu se radi: Uoči Bogojavljenja, članovi desničarske organizacije "Junak" iz Srbije fotografisali su se u Srebrenici uz poruke koje nisu ni skrivene ni dvosmislene. Naprotiv — riječ je o otvorenom prizivanju rečenica koje je Ratko Mladić izgovorio u julu 1995. godine, dok je ulazio u grad koji će ubrzo postati sinonim za genocid. Poruka objavljena na društvenim mrežama govori o "srpskoj Srebrenici", o "poklonu narodu", o kontinuitetu koji se ne prekida, nego njeguje.

Na fotografiji su mladi ljudi. Ne ratni veterani. Ne svjedoci devedesetih. Mladi ljudi koji su odrasli u svijetu presuda, arhiva, dokaza i činjenica — i koji su, uprkos svemu tome, odlučili da stanu pred kameru i ponove riječi osuđenog ratnog zločinca. To je važna razlika. Jer ovdje više ne govorimo o neznanju. Govorimo o izboru.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Naime, u opisu fotografije piše: "Evo nas 18. januara 2026. godine u srpskoj Srebrenici, uoči još jednog velikog praznika srpskog poklanjamo srpskom narodu ovu fotografiju." Ove riječi simboliziraju ono što je rekao zločinac Ratko Mladić, bivši komandant Vojske Republike Srpske (VRS) koji je pred Haaškim tribunalom pravosnažno osuđen za genocid u Srebrenici i druge ratne zločine, kada je ulazio u grad 1995. godine.

U tom ključu, Srebrenica nije mjesto pijeteta, nego velikosrpski poligon. A Potočari nisu groblje, nego kulisa.

I tu dolazimo do onoga što je možda najporaznije: za povratnike, ovakve scene više nisu šok. One su dio svakodnevice. Šehida Abdurahmanović, koja se u Potočare vratila prije više od dvadeset godina, za Depo portal kaže da se na provokacije navikla. Nema tu patetike, nema dramatizacije — samo suha rečenica žene koja zna da sistem nikada neće stati uz nju. "Nije lijepo, ali moraš živjeti s tim", kaže. I tom rečenicom, nenamjerno, izgovara presudu cijeloj državi.

Jer država koja traži od žrtava da se "naviknu" na poniženje — prestala je biti država.

Četnik prvi

Samo dan ranije, ispred Memorijalnog centra pojavio se Brane Stanivuković iz Sremske Mitrovice, pripadnik četničkog pokreta. Sa kokardom na glavi, ispred ulaza u kompleks, fotografisao se i vikao da je to "srpska zemlja". Bio je upozoren, udaljen, "preuzet". Sutradan je napustio Bosnu i Hercegovinu bez ikakvih posljedica. Bez pritvora. Bez zabrane ulaska. Bez tužilačke odluke.

Pisao sam o tome OVDJE.

Zakon postoji. To nije sporno. Krivični zakon BiH jasno zabranjuje javno negiranje, opravdavanje ili veličanje genocida i ratnih zločina utvrđenih presudama sudova. Kazne su propisane. Norme su jasne. Ono što ne postoji je politička i institucionalna volja da se zakon primijeni.

I zato problem više nije u Brani Stanivukoviću, niti u pročetničkoj organizaciji "Junak". Problem je u lancu institucija koje su sve vidjele, sve evidentirale — i ništa, ama baš ništa nisu uradile.

Država stala u jedno veliko NIŠTA

Direkcija za koordinaciju policijskih tijela je bila tu. Policijska stanica u Srebrenici je reagovala. Granična policija je omogućila izlazak. Tužilaštvo je — šutjelo. A ta šutnja nije neutralna. Ona je poruka. Poruka da je rizik zanemariv. Da je kazna hipotetička. Da se isplati.

U takvom ambijentu, sasvim je logično da se pojavljuje i "drugi četnik". Pa treći. Pa grupa. Pa sveštenik u kadru. Jer kad država ne povlači crtu, ideologija je povlači sama — preko kostiju.

Često se, iz navodne pristojnosti ili lažne uravnoteženosti, govori kako ovo "nije stav cijelog naroda". Naravno da nije. Ali jeste stav sistema koji decenijama odbija da raskrsti s naslijeđem zločina. I jeste stav institucija koje su odlučile da je lakše tolerisati ekstremizam nego ga sankcionisati. Dakle, dio države se ponosi zločincima i zločinačkim naslijeđem, a drugi dio ne radi ništa da to srpriječi. I samo je pitanje dana kad će se pred Memorijalnim centrom u Potočarima pojaviti autobus ili autobusi puni četnika na foto sesiji.

Zato ovo nije priča o nekakvoj navodnoj provokaciji. Ovo je priča o kontinuitetu i trajanju zla. O tome kako se genocid ne nastavlja puškom, nego kamerom, idejom i bestijalnošću. Ne masovnom grobnicom, nego Instagram objavom. Ne naredbom, nego šutnjom i (ili) odobravanjem.

Prije 1 dan

Dragan Bursać: Bijeli hljeb ili kako se politička kasta hrani dok narod gladuje

Ako se u Potočarima može nositi kokarda, onda se može nositi bilo gdje. I nosi se. U školama, na stadionima, na protestima i na zidovima gradova. U kulturnim proizvodima koji brišu granicu između zločina i "nacionalnog ponosa". U javnom prostoru koji je preplavljen porukama da je istina relativna, a presude stvar "ličnog osjećaja" i "vremenskog trenutka"

To više nije društvo koje se oporavlja od zločina. To je društvo koje je odlučilo da s njim živi — i da ga normalizuje i afirmiše.

I da ne bude zabune: ovo nije optužba protiv naroda, vjere ili identiteta, ponavljam se. Ovo je optužba protiv jedne nakaradne ideologije, protiv institucija i političkog kukavičluka. Protiv države koja se povlači svaki put kad bi trebalo da stane ispred zakona, a ne iza izgovora.

Jer dok god se na negiranje genocida odgovara blagim upozorenjem, a na otvoreno veličanje zločinca administrativnom bilješkom ili čak i zaštitom počinilaca, poruka je jasna: sve je dozvoljeno. Samo nemojte praviti buku.

A Potočari nisu mjesto za tišinu institucija. Oni su mjesto gdje bi pravda morala govoriti najglasnije.

Dok se to ne desi, svaka nova "promenada" neće biti iznenađenje. Biće samo nastavak ove sramotne skaske.

* * *
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba