Bursać: Budžet za zločince i ubice prijedorske djece, tišina za 102 ubijena djeteta Prijedora!

"Ilija Zorić je prema presudi Suda BiH osuđen je na 20 godina zatvora zbog učešća u ubistvima najmanje 150 civila bošnjačke nacionalnosti u Zecovima 1992. godine. U bjekstvu je! Presuda opisuje trenutak kada su vojnici došli pred kuću Hasana Bačića u kojoj su bile žene i djeca. Jedan od njih je viknuo: "Ima li koga u kući?" Odgovor je bio: "Ovdje su samo žene i djeca." Nakon toga su ih izveli napolje. A onda su počeli pucati. Među ubijenima su Minka Bačić i njeno dvoje djece. Nermin od 13 godina i Nermina od šest. I sad ubica i bjegunac Zorić od Opštine Prijedor dobija pomoć za stambeno zbrinjavanje. Da ti pamet stane!"

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba 

Dok porodice u Prijedoru i Kozarcu već tri decenije kopaju po zemlji, arhivama i sjećanjima ne bi li pronašle makar jednu kost svoga djeteta, nene, dede ili bliskog rođaka, gradske vlasti Prijedora uredno potpisuju papire kojima novac iz budžeta ide ratnim zločincima. Dok se raspravlja treba li ili ne treba spomenik za 102 ubijena prijedorska djeteta, gradska kasa se otvara za one koji su učestvovali u ubijanju te djece.

Da, dobro ste pročitali.

Zločin se isplati sad i bukvalno

Grad Prijedor finansijski pomaže osuđene ratne zločince.

Kako piše Detektor.ba, gradska uprava je iz budžeta odobrila novčanu pomoć Iliji Zoriću i Ljubiši Četiću, pravosnažno osuđenim za ratne zločine počinjene u Zecovima. Jedan od njih je u bjekstvu. Drugi služi kaznu. Ali ni to nije prepreka da gradski budžet pokaže razumijevanje.

Jer u Prijedoru očito vrijedi jedno pravilo: ako si ubijao civile, vrata institucija su ti širom otvorena.

Prema istraživanju detektor.ba, Zorić je dobio 2.000 maraka pomoći za stambeno zbrinjavanje porodice, i to pet mjeseci nakon pravosnažne presude za ratni zločin. Ovo je jako važno, jer pazite, vlasti su odlično znale da je riječ o zločincu, a što je i sudski bilo otvrđeno, pa su opet isplatile nečovjeka. Četiću je u tri navrata isplaćena pomoć za liječenje roditelja, i to u periodu kada je već bio pravosnažno osuđen.

Nije riječ o nekoj grešci u administraciji. Nije riječ o slučajnom propustu.

To je svjesna odluka.

Grad je znao kome daje novac.

I grad je odlučio da ga ipak da. I sad vi meni kažite da se zločin ne isplati i najbukvalnije!?

Crtice iz krvavih biografija

A ko je Ilija Zorić? Prema presudi Suda BiH, osuđen je na 20 godina zatvora zbog učešća u ubistvima najmanje 150 civila bošnjačke nacionalnosti u Zecovima 1992. godine. Kako prenosi detektor.ba, presuda opisuje trenutak kada su vojnici došli pred kuću Hasana Bačića u kojoj su bile žene i djeca.

Jedan od njih je viknuo: "Ima li koga u kući?"

Odgovor je bio: "Ovdje su samo žene i djeca."

Nakon toga su ih izveli napolje.

A onda su počeli pucati.

Rafali u žene. Rafali u djecu.

Među ubijenima su Minka Bačić i njeno dvoje djece. Nermin od 13 godina i Nermina od šest.

Šest godina.

To je dijete koje još ni čitati ne zna kako treba.

To je dijete koje još spava sa igračkom.

To je dijete koje nije ni počelo živjeti.

Oni su za njih heroji, a ne zločinci!

A danas, tri decenije kasnije, grad u kojem su ubijeni nagrađuje one koji su direktno učestvovali u tom zločinu.

Porodica Bačić i dalje traži kosti svojih najmilijih. Oni su ubijeni tog dana u Zecovima. Bačići su među onima koji još kopaju po masovnim grobnicama i čekaju da neko konačno kaže gdje su sakrivena tijela.

Ali dok porodice traže kosti, gradska uprava traži načine da pomogne zločincima.

Bačić je za detektor.ba rekao ono što svi znaju, ali rijetko ko glasno izgovori.

"Oni nisu za njih zločinci, nego heroji, zaštićena kategorija."

U toj jednoj rečenici staje čitava politika sjećanja entiteta Republika Srpska.

Heroji su oni koji su pucali, a žrtve su bezimene i dekonstruisane u sjećanju.

Smetnja su oni koji traže kosti najmilijih.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Prijedor, grad groteska

U Prijedoru se već godinama vodi groteskna rasprava o spomeniku za 102 ubijena prijedorska djeteta. Raspravlja se o formulacijama, lokacijama, političkoj podobnosti, historijskim interpretacijama.

Raspravlja se o svemu osim o onome što je očigledno.

Ta djeca su ubijena.

Njih 102.

To nije propaganda. To nije politički narativ. To je statistika smrti. To je korjen i početak genocida.

Ali spomenik se ne podiže.

Zato što bi spomenik bio priznanje.

A priznanje bi značilo da se mora priznati i zločin.

I tu dolazimo do suštine.

Sistem koji danas nagrađuje ratne zločince ne može podići spomenik ubijenoj prijedorskoj djeci.

To bi bilo priznanje vlastitog moralnog bankrota.

Zato se izgradnja spomenika blokira.

A budžet se otvara za zločince.

Advokatica Sabina Mehić podsjeća za detektor.ba da Krivični zakon BiH predviđa kaznu zatvora za dodjeljivanje priznanja ili privilegija osobama osuđenim za ratne zločine.

Drugim riječima, ovakve odluke nisu samo moralno problematične. Mogu i moraju biti i krivično sporne.

Ali u zemlji u kojoj ratni zločinci postaju politički simboli, a žrtve politički problem, pravna logika rijetko ima težinu.

Ekspertica tranzicijske pravde Adrijana Hanušić Bećirović upozorava da finansijska podrška osuđenim zločincima potkopava svrhu kažnjavanja i šalje poruku da će društvo na kraju ipak stati uz počinioce.

U prevodu:

Ubiješ civile.

Odležiš dio kazne.

Grad i entitet će ti pomoći.

Poruka je kristalno jasna.

Sistem ne osuđuje zločin.

Sistem ga amortizira i nagrađuje zločinca.

U toj perverznoj logici smrti, zločin se pretvara u biografiju, a kazna u administrativni problem.

A žrtve?

Žrtve su smetnja.

Njihova bol je politički neugodan podsjetnik ako i to.

Njihove kosti su dokaz koji remeti nacionalni mit.

Zato se o njima šuti.

Ubijena pravda

U međuvremenu, Ilija Zorić je u bjekstvu. Međunarodna potjernica je raspisana prije dvije godine, ali novih informacija o njemu nema. Prema navodima izvora iz pravosuđa koje citira detektor.ba, postoji sumnja da povremeno boravi u porodičnoj kući kod Prijedora.

Grad koji ne može, neće i ne želi pronaći bjegunca bez problema pronalazi način da mu isplati novac.

To je ta moralna geografija Prijedora danas.

Tamo gdje država ne može pronaći zločinca, budžet ga uredno pronađe.

U međuvremenu, porodice ubijenih i dalje čekaju informacije o masovnim grobnicama. Jedan od razloga zašto ne mogu pronaći posmrtne ostatke, kako navodi Hanušić Bećirović za detektor.ba, jeste nespremnost osuđenih da otkriju gdje su sakrili tijela.

Drugim riječima, ljudi koji znaju gdje su zakopani ubijeni šute.

A grad ih nagrađuje.

To je politička poruka koja razara svaku ideju pomirenja.

Ne može se govoriti o pomirenju u gradu koji nagrađuje ubice djece.

Ne može se govoriti o budućnosti u gradu koji se boji spomenika mrtvima.

I ne može se govoriti o pravdi u gradu koji iz budžeta finansira ratne zločince.

Jer u takvom sistemu sve je obrnuto.

Krivci dobijaju podršku.

Žrtve dobijaju tišinu.

A majke dobijaju beskrajno čekanje.

One i dalje kopaju po zemlji tražeći kosti.

Grad u kojem su im djeca ubijena kopka po budžetu tražeći način da pomogne zločincima.

I to je možda najtačnija slika Prijedora danas.

Grad u kojem su djeca mrtva, a zločin još uvijek živ.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.