BiH je zemlja u kojoj nastavnik pljune autistično dijete i ostane nekažnjen

Potresla me vijest da je nastavnik u Osnovnoj školi "Ahmet Hromadžić" u Bosanskom Petrovcu dvanaestogodišnjeg Rijada Kadića Husetića u dvorištu škole pljunuo u lice. Čitajući da je dijete došlo kući sa dijarejom, blijedo i povučeno u sebe prema iskazu njegove majke, mučnina me preplavila zamišljajući njegov doživljaj i šok. Rijad je dijete sa poremećajem iz autističnog spektra i još jedna žrtva meni omražene riječi “inkluzija” u BiH.

Piše: Aida Hrnjić, Al Jazeera 

Dijete koje ne govori komunicira na način neprihvatljiv ostatku svijeta, pljuckajući kad hoće na sebe skrenuti pažnju. Kad njegov nastavnik na to nije reagovao dijete ga je hvatalo i za ruku, ali je nastavnik iznerviran pljuckanjem uhvatio dječaka za glavu i pljunuo ga u lice. Lična asistentica djeteta je u šoku posmatrala šta se događa i na kraju je sve prenijela majci djeteta. Svi u školi su znali šta se desilo, ali niko nije poduzeo ništa dok majka nije sutradan otišla u školu tražiti objašnjenje i odgovornost za ovakav gnusan postupak nastavnika spram djeteta.

Imam dijete sa autizmom i kad čitam te naslove kako se djeci kod nas u BiH zabranjuje ulaziti u školu, pljuje ih se, stigmatizira i zlostavlja verbalno, a evo i fizički, po ko zna koji put se pitam kakvi smo to zlotvori postali. Ko su ovi ljudi koji to čine, zašto to rade, koji su mehanizmi sankcionisanja, hoće li ih iko “upaliti” za ovu djecu.

Kako godine prolaze sve sam svjesnija jedne činjenice, a to je da djeca i osobe sa autizmom imaju drugačije prioritete i načine komuniciranja od nama uobičajenih i to je nama neprihvatljivo u svijetu u kojem živimo, a taj se svijet mnogo promijenio u odnosu od prije nekoliko desetina godina. Stalno slušam riječi projekat, inkluzija, ljudska prava, okrugli sto, organizacija, kampanja i još puno termina od kojih mi se želudac prevrće. Mislim, hajde da ja odem u Ministarstvo obrazovanja recimo i kažem Ministru da svoje dijete obrazuje kroz projekat, da mu organiziramo okrugli sto u nekoj međunarodnoj organizaciji da mu predstavimo njegova prava i sve druge zamke i peripetije modernog društva, a da mu nakon svega dijete pljuju, šutaju, viču na njega i skupljaju humanitarno za sve gore navedeno.

Kad sam ja bila dijete moj otac i majka su svoju djecu odgajali u duhu humanosti. Ne daj Bože da si nekoga krivo pogledao. Morao si poslušati komšiju, u školi biti besprijekoran i o tome se nije diskutovalo. To se podrazumijevalo. Odrasla sam sa komšijom koji ima down syndrome i nikada, ama baš nikada on nije bio isključen iz naše igre ili odlazaka bilo gdje. On nam nije bio projekat, nismo imali inkluziju, on je bio ono što i mi. Dijete. I maleni Rijad sa početka ove priče je to isto. Dijete, školarac. Htio je igru i pažnju, a dobio je šok i razočarenje. Popljuvan pred svima od osobe koja ga je između ostalog trebala naučiti nekim vrijednostima.

Ostatak teksta pročitajte na ovom linku.