Kolumnistice / Jasna Diklić: Teško je biti Glumac, a još teže Glumica

08. 06. 2018. u 17:12:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 0

Teško je biti Glumac, a još teže Glumica - neko je rekao!

 Piše: Glumica Jasna Diklić za Radiosarajevo.ba

Kako je pozorište jedan od najmoćnijih instrumenata da čovjek shvati sebe, da shvati svijet u kome živi i svoje mjesto u tom svijetu, onda je to zasigurno zasluga Glumice - majke, supruge, domaćice, čistačice, majstora za kućne popravke... 

Sve je životu kao i u pozorištu: regresivno, prenosno, bazirano na konfliktu motiva, više apstraktno nego realno, dakle artificijelno, neurotično.

Ali bilo bi neukusno dijagnozama definisati pozorište i Glumicu u njemu! Bolje je reći da je sve to magija jedne kućanice - Glumice. 

Početak susreta Glumice i pračovjeka je potreba za magičnim. Obilježen je, haj'mo reći, potrebom pračovjeka da nam pokaže, objasni i promoviše  tu magiju .

Bila je to praforma scenske ekspresije, ili da budem preciznija scenskog zbivanja. Dakle, Glumica je davno ušla u svijest čovjekovog poimanje iste!

Vidimo da je naš prapredak, možda još u vremenu kada mu nije bila data moć govora,  komunicirao sa Glumicom, kao sa svojim strahovima i neznanjem, jezikom i sredstvom neverbalne komunikacije tj. govorom tijela.  A to je zato jer je Glumica mogla dovesti do nemira, a riječi bi očitovale nesvjesno kod pračovjeka.

Na sreću,  prošli su vijekovi, Glumica je dovela do pojave i očitovanja prisutnosti nesvjesnog,  prisutnosti scenske umjetnosti. I ne samo to.

Dovela je do prisutnosti mnogih pratećih djelatnosti - majke, supruge, domaćice, čistačice, majstora za kućne popravke... Sve to zajedno danas zovemo "terapijski efekti scenske ekspresije". 

A šta je sa Glumicom u demokratskom društvu? Problematizuje li ona društvene vrijednosti koje njen glumački zadatak  implicira? Da li je Glumica nezadovoljna svojim položajem u pozorištu i  što se njome manipuliše, koliko je moguće da odvoji svoje uloge od društvenog angažmana.

U zemljama u razvoju Glumica je u potrazi za odgovarajućim modelom opstanka. Da li glumica misli da može mijenjati svijet oko sebe, da može promijeniti dramske tekstove u kojima najčešće ima trostruko manje mogućnosti da za sebe pronađe značajniji glumački zadatak od kolege glumca.

Da li Glumica misli da može osvojiti isti prostor koji osvoji njen kolega glumac, dok se sapliće u jutarnjim pripremama za odlazak u pozorište, dok simultano kuha ručak, oblači djecu, uči tekst, obavlja jutarnju toaletu, da bi se napokon strmoglavila niz stepenice, sjurila u smrdljivi tramvaj i došla u svijet fikcije i imaginacije. Ne može!

Tek u poznijim godinama,  kada joj ponestaje snage, kada djeca odu svojim putem, kada život napravi smiraj, ona ima vremena da zagrli svoje ljubavi, ali prekasno ... možda!

 


Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacija za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

NEMA KOMENTARA