Ana Kotur Erkić: A šta kad si drugačija, kad si invalid?

Piše: Ana Kotur - Erkić, za Radiosarajevo.ba 

Različita etnička pripadnost, različit jezik, različit socijalni status, različite psihofizičke katakteristike, sve su to različitosti koje, kao takve, ne čine jednog čovjeka onim što jeste. Neki njegov dio čine svojstvenim baš njemu ili jednoj grupi, ali nisu i nikad ne moraju postati sve što jedan muškarac ili jedna žena jesu.

Postoji jedan vrlo zanimljiv trik kad imaš drugačije psihofizičke predispozicije. Kad se rodiš sa ovakvim ili onakvim dijelom ili funkcijom tijela, kad se rodiš bez dijela tijela, bez sluha, bez vida, ili nešto usput izgubiš - nekako odmah postaneš invalid  u očima okoline.

Svako ko se bar jednom susreo sa pojmom invalid zna da na engleskom ova riječ znači – nevažeći, neupotrebljiv, da ne kažem nesposoban da obavi nešto ili nepostojeći, zavisno od konteksta. Logika upotrebljene riječi pada u vodu i kad pomislim da nije u pitanju stvar, već čovjek, ljudsko biće, neko ko samim rođenjem stiče prava, baš kao i svaki drugi čovjek na planeti.

Zašto je onda problem neupotrebljivosti veći od jednog ljudskog života? Nekoliko je razloga za to:

1. Baštinimo jako stara, jako zaostala i jako ružna shvatanja upotrebe čovjeka

Čovjek i žena 21.vijeka, ere bar proklamovane, ako ne i faktičke ravnopravnosti, davno su prerasli svoje osnovne traicionalne funkcije – da hrane, da štite, da rađaju, da čuvaju. Svaka osoba koja se ne uklapa u ovaj kalup, odmah je neprihvatljiva, pa tako muškarac koji koristi kolica nije dovoljno dobar za rad poslova koji zahtijevaju bilo kakvo kretanje u masi, žena koja ne vidi nije dovoljno dobra da čuva djecu,etc.

2. Odvajamo osobe s invaliditetom

Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, koju je BiH ratificirala još 2010. godine, bilo kakvu neuključenost u redovne tokove života, po osnovu invaliditeta, naziva segregacijom. To bi doslovno značilo – odvajanje ljudi zbog njihovih karakteristika. Ljude odvajamo u posebne prostore fizički, bez opravdanog razloga i po sopstvenim pretpostavkama, ljude odvajamo u druge kategorije ne da bismo im pružili podršku i mogućnost za više, ljude odvajamo jer ne mogu sve na isti način kao i mi...

3. Vjerujemo da činimo odličnu stvar

Bezbroj puta sams e susrela sa rečenicom – To je za dobro ovih ili onih, to je u najboljem interesu za ovog ili onog... Čak i kad je riječ o nečem što stvara pretpostavke i uslove samo za suprotan dugoročni rezultat! Učeni smo da nam ne smije nešto preći od drugog, iako invaliditet nije prelazan, učeni smo da nemamo šta puno da trražimo s osobama s invaliditetom, učeni smo da je najbolje da smo mi ovdje a oni tamo, a osim toga, učeni smo i da one koji 'ne mogu' sažaljevamo. I stvorili smo odličan humus da dobre namjere izrastu u pakao.

I šta onda tu ne valja? Ako ćemo logički, dvije premise daju zaključak, jedna od njih je da osobe s različitim psiho-fizičkim predispozicijama, ograničenjima, nešto ne mogu. Druga je da je stanje nepromjenjivo.

I zaključak je da nikad ništa neće moći.

A šta kad si drugačiji i kad hoćeš drugačiju životnu tezu? Šta tad?

Tad se obično vratim na početak. Nešto ne može, a nešto može. Ne hoda/ne vidi/ne čuje, ali nešto drugo sigurno radi. Namjerno kažem, radi, jer čvrsto vjerujem da nijedna osoba s invaliditetom ne živi bez ijednog grama svijesti o sebi i neke funkcije, ma koliko ona jednostavna bila. I to je dobar početak.

Da, invaliditet, uz sva čuda medicine i tehnologije, najčešće je trajna kategorija. Ali ni njegova trajnost ne određuje šta sve osoba može raditi u budućnosti.

Razlika je u jednom – u definiciji. Ove dvije komponente više nisu sve što moramo znati o invaliditetu, već samo jedan njegov dio. Ograničenja.

Drugi dio je onaj koji nastaje u dejstvu sa okruženjem. Kao turisti, čisto sumnjam da ste znali progovoriti sa stanovnicima Kine, Ili Turske, ma koliko serija pogledali. Tako i ograničenja – ne snalaze se dobro u sredini koju ne razumiju i koja im nije svojstvena.

Međutim, kad vam dovedu prevodioca, onda stvari idu glatko. Možda je potrebno malo više vremena, ali ide to. I vama koji ne razumijete, i njima koji ne primaju poruku.

Tako i ograničenja – točkovi idu lako uz i niz rampu, znakovni jezik objasni i pokaže riječi, jednostavni formati prilagode sadržaj osobama koje ne mogu da shvate drugačije stvari koje ih se tiču. Stvorili smo mogućnost kad smo postali svjesni ograničenja koja je nametnula sredna.

Invaliditet je simbioza ograničenja i neprilagođene sredine. Neprilagođeno koje prilagodimo više nije problem.

A najznačajnije – šta kad si drugačiji?

Imaš pravo na to i dužan si da uputiš zahtjev da se različitost poštuje. Različitost jeste bogatstvo, ali samo kad joj priđeno iz korektnog ugla.

I samo tako invalid iz prethodnih redova postaje osoba s invaliditetom. Nevažeći čovjek postaje ljudsko biće s jednom karakteristikom, koju treba ispoštovati.