Aleksandra Petrić: O ženama koje su 'krive' za nasilje nad njima

Rodno zasnovano nasilje ostaje tabu tema u Bosni i Hercegovini i okruženju, ne samo među građanima i građankama, već i unutar javnih institucija koje su obavezne štititi i obezbjediti podršku ženama koje sa njim svakodnevno suočavaju. Potvrda za to je stigla sa olujom nezadovoljstva koja je nedavno pogodila susjednu Hrvatsku povodom ratifikacije Konvencije Savjeta Evrope o sprečavanju i suzbijanju nasilja prema ženama i nasilja u porodici. Oluja je na površinu izbacila gomilu stereotipa i nerazumijevanja osnovnih uzroka i posljedica nasilja, ali i ukazala na nagomilanu mržnju i radikalno desničarske stavove protiv prihvatanja i poštovanja prvih, sveobuhvatnih i trenutno jedinih pravno obavezujućih međunarodnih standarda koji traže odgovornost i akciju institucija u pravcu stalnog sprečavanja nasilja, i omogućavanja ženama da imaju pristup pravdi i servisima podrške i pomoći koji su prilagođeni njihovim potrebama.

Situacija je slična u Bosni i Hercegovini. Mi smo „spornu“ Konvenciju ratifikovali 2013. godine. Iako glasovi kontra sprječavanja i suzbijanja rodno zasnovanog nasilja nisu toliko glasni, organizovani i javno vidljivi kao u Hrvatskoj, nismo se mnogo odmakli od formalnog prihvatanja međunarodnog prava i usvajanja niza zakona i javnih politika koji ciljaju samo neke od najčešćih oblika rodno zasnovanog nasilja, kao što je nasilje u porodici.

Rodno zasnovano nasilje je surova realnost i mnogo je više od toga. Obuhvata bilo koji oblik nasilja usmjeren protiv žena zato što su žene, odnosno nesrazmjerno pogađa žene.

Utemeljeno je na podređenom položaju žena u društvu u odnosu na muškarce i osim nasilja u porodici, uključuje, na primjer, i nasilje u bliskim socijalnim vezama, seksualno nasilje, napade i uznemiravanje, psihološko i ekonomsko nasilje, trgovinu ženama, prisilnu prostituciju, dječije ili prisilne brakove, genitalno sakaćenje žena, zločine iz časti, odnosno ubistva žena koje su prekršile običajne, kulturološke ili religijske norme i obrasce ponašanja, prisilne abortuse i trudnoće ili prisilne sterilizacije žena.

Prema procjenama Ujedinjenih nacija, oko 35% žena širom svijeta su izložene fizičkom i seksualnom nasilju od strane svojih partnera ili nepoznatih osoba u nekom periodu svog života, a oko 43% žena u zemljama Evropske unije su potvrdile da su bile ili su izložene psihološkom nasilju. Podaci iz prve i trenutno jedine sveobuhvatne studije o rasprostranjenosti i karakteristikama nasilja prema ženama, koju su provele vladine institucije krajem 2012. godine ukazuju da je oko 47,5% žena širom Bosne i Hercegovine doživjelo neki od osnovnih oblika nasilja (fizičko, psihičko, seksualno i ekonomsko) nakon navršene 15 godine života, pri čemu su mlađe žene (od 18 do 24 godina) značajno više izložene nasilju nego žene starije životne dobi (iznad 65 godina), a počinioci nasilja su u više od 70% slučajeva muškarci, njihovi sadašnji ili bivši partneri.

Ono što je zajedničko svim ovim teškim kršenjima osnovnih ljudskih prava žena jeste visoki stepen društvene tolerancije na sve oblike rodno zasnovanog nasilja, i to je ujedno jedan od osnovnih razloga zbog čega se nismo mnogo odmakli od teorije.

Žene koje su doživjele ili svakodnevno doživljavaju rodno zasnovano nasilje se uvijek i iznova stigmatizuju, u startu, od osoba u bliskom okruženju, društva, i u konačnici i od institucija koje su obavezne i odgovorne da im pruže zaštitu i kazne počinioce nasilja.

U praksi to znači da je žena uvijek kriva – što nasilje trpi ili ne trpi, što nasilje svojim ponašanjem provocira, što nasilje ne prijavljuje ili ga prijavljuje, što ćuti ili ne ćuti, što se vraća ili ne vraća nasilniku, što se branila ili što se nije branila, što je otišla i ostavila djecu, što je otišla i povela djecu, što se zaposlila ili nije zaposlila, što je ostala trudna ili nije zatrudnila, što je prihvatila ili nije prihvatila komunikaciju, što je tražila ili nije tražila pomoć, što je pristala ili nije pristala...niz se nastavlja u beskonačnost. Lista pitanja i osuđujućih konstatacija je svakim danom sve veća, a sa njenim proširivanjem se sužava prostor da vjerujemo da će se situacija promijeniti u korist zaštite žene. I sve dok lista poput ove i postoji, ona će sužavati prostor da žena dobije pomoć i podršku koja joj je potrebna, i rukovodiće ne samo stavove običnih žena i muškaraca, već i reakcije institucija koje će u milimetar slijediti društveni odgovor na nasilje.

Zbog toga je važno da prije nego što osudite žene koje se svakodnevno suočavaju sa nasiljem promislite o vlastitoj odgovornosti – vas, mene, drugih oko nas – zašto rodno zasnovano nasilje ostaje skriveno, nekažnjeno, zaglavljeno u tijelima velikih i malih žena i zašto svakodnevno raste i jača, a oni koji ga čine uvijek i iznova ostaju ugledni porodični ljudi, visoko moralni i ispravni, predhodno neosuđivani, ili osuđivani ali nikad zbog nasilja, dobre komšije i prijatelji, očevi, braća, poznanici, nastavnici, direktori, gradonačelnici, majstori, predsjednici i marljive radne kolege. 

U društvu u kojem vlada ovako postavljena društvena reakcija na nasilje prema ženama nema pravde. Ovo nije distopijska priča prenesena iz mašte Aldousa Huxleya, Margaret Atwood, Georga Orwella i njima sličnih, već stvarnost za koju zajedno nosimo odgovornost. I ja i vi. Svakodnevno.

I da unaprijed odgovorim na jedno od ključnih pitanja koje slijedi. Muškarci takođe mogu biti žrtve nasilja. I nasilje kojem su izloženi je opterećeno stereotipnim obrascima i društvenim odgovorima, sa razlikom što nasilje prema njima u velikoj većini slučajeva vrše drugi muškarci.

O tome drugom prilikom.