Alen Zečević: Užasi vojnog pohoda princa Eugena Savojskog u Bosni 1697. godine

U jeku Bečkog rata koji je, od 1683. do 1699. godine, Osmansko carstvo vodilo protiv saveza tad najmoćnijih katoličih država Evrope, u povijesti poznatijeg i kao Sveta liga, na tlu Bosanskog ejaleta kao najzapadnije osmanske pokrajine zbile su se događaji koji su za posljedice imali velika ratna stradanja.

Taj, kako se tada činilo, višestruko jači savez od Osmanlija, činile su Habsburška monarhija, Poljska, Mletačka republika i naknadno priključena Rusija. Propali pokušaj zauzimanja Beča primorao je osmanske snage na povlačenje.

Piše: Alen Zečević, za Radiosarajevo.ba

Ohrabrena osvajanjem Budima 1686. i Beograda tri godine kasnije, Sveta liga je kovala planove za potpuno potiskivanje Osmanlija sa Balkana. Na tom putu stajao je Bosanski ejalet, njegovi nezaštićeni gradovi i naselja, koji će podnijeti možda i najveći teret vojevanja na širem balkanskom području.

Trijumf kod Sente i planiranje pohoda na Bosnu: princ Eugen Savojski

Godine 1697. u vrijeme bitke kod Sente, malog gradića u neposrednoj blizini Beča, na rijeci Tisi, Osmanlijama je nanijet težak i, kako se ispostavilo, odlučujući poraz u Velikom bečkom ratu. Tom prilikom na ratištu se svojim vojničkim umijećem istakao komandant habsburških jedinica, princ Eugen Savojski. Posljedice za Osmanlije su bile teške: poginuo je veliki vezir, pet vezira, 13 paša sa dva tuga, šest aga, 31 miri-alaj, te hiljade janjičara i pripadnika drugih vojnih rodova. Princ je, nakon kraćeg mirovanja, nakon dobijene saglasnosti cara Leopolda I pokrenuo, za Osmanlije iznanađujući vojni manevar – prodor u Bosanski ejalet.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Da je Savojski razmišljao o okretanju vojske prema Bosni odmah nakon pobjede na Tisi govori njegov dopis od 5. oktobra 1697. godine upućen caru u Beč. Upoznao ga je sa izvještajem koji mu je o stanju u Bosni poslao njegov blizak pukovnik. Obzirom da su informacije govorile da je samo mali broj bosanske vojske raspoređen u gradovima odlučio je, kako kaže, ˝sa svojim generalima navaliti u pomenutu zemlju, opremivši u tu svrhu 4.000 konjanika, 2.500 pješaka i 12 topova (…)˝. I zaista, princ Savojski je 12. oktobra iste godine u Brodu na rijeci Savi, sa pomenutom vojskom prešao na teritorij Bosanskog ejaleta.

Osvajanje bosanskih gradova

Pred sami pohod, u cilju izazivanja unutrašnjih nemira i međureligijskih tenzija, princ Savojski se poslužio oprobanom taktikom. Prema svjedočenju koje je zabilježio Ivan Frano Jukić, uputio je bosanskim franjevcima pismo sa željom da podignu ustanak. Da, ipak, ništa nije prepuštao slučaju, jasno je iz nekoliko izvještaja koje je zahtijevao od istaknutijih vojnih oficira. Prije pokreta vojske princ Savojski je naredio da mu zapovijednik Krajine u Brodu lično podnese referat o situaciji u Bosanskom ejaletu, ispitujući ga ˝kake je naravi zemlja Bosna˝. Bio je to zapovijednik J. Ferdinad Kyba von Kinitzfeld, koji se na Savi princu pridružio sa oko 200 konjanika. Uz princa, komandni centar habsburške vojske činili su grof Commercy, Gvido grof Starhemberg, grof Grousfeld i princ Vaudemont. Od početka ovog pohoda u svom ratnom dnevniku princ Savojski evidentirao je sve značajnije događaje u Bosni tog vremena.

Vojska je Savu prešla pontonskim mostom, noseći tovare hrane za nekoliko dana. Iznenađujući napad sa sjevera nespremnim je zatekao odbrambene posade bosanskih tvrđava u Doboju, Maglaju i Žepču. U cilju suzbijanja mogućih napada banjalučkih i zvorničkih jedinica sa zapada i istoka, u susret su poslane dvije vojske od 1000 vojnika kako bi osigurale napredovanje habsburške vojske prema Vranduku. Zauzimajući bosanske gradove princ Savojski je gomilao naoružanje. Nešto veći otpor pružila mu je posada tvrđave u Žepču koje je, nakon otvaranja vatre iz dvanaest topova, u potpunosti ostalo u plamenu. Saznavši za ove poraze bosanski valija Sari Ahmet-paša i bosanski alajbeg Hasan-beg pokušali su pružiti otpor kod Vranduka, ali bez većeg uspjeha. Izostanak većeg broja istaknutijih bosanskih ajana, koji su se tada nalazili izvan zemlje, u mnogome je otežao cijelu situaciju za branioce Sarajeva koje je bilo najveći vojni cilj princa Savojskog.

Pred Sarajevom: ultimatum braniocima grada

Dolinom rijeke Bosne habsburška vojska predvođena zapovijednikom Kybom sa 1.800 svojih graničara izvršila je prodor kroz naselje Doboj (danas istoimeno naselje u Kaknju), a stanovništvo se u bijegu sklonilo u brda ili prebjeglo u pravcu Sarajeva. U Kaknju je izvršeno okupljanje cijele habsburške vojske i izvršene pripreme pred konačni napad na Sarajevo. Procjene su govorile da im je do Sarajeva potrebno sedam sati hoda. Princ Savojski naredio je postavljanje šatora u polju naselja Doboj, odakle je poslao izvidnicu da prikupe informacije o braniocima grada. Sarajlijama je uputio tri pisma na turskom, njemačkom i bosanskom, pozivajući organizatore odbrane grada da se bezuslovno predaju habsburškim snagama. U ultimatumu se, između ostalog, kaže:

"Mi, Eugen Princ, vojvoda od Savoje i Pijemonta, vitez zlatnog runa i generalni feldmaršal Njegova Veličanstva rimskog cara i ugarskog i češkog kralja, glavni komandant jedne dragonske regimente i komandujući general glavne armije Njegova Veličanstva, koja je u ratu sa otomanskom Portom, dajemo ovim na znanje vrhovnom poglavaru otomanske varoši Sarajeva, odličnim građanima i svima stanovnicima, da se, pošto smo božjom milošću sa istom ovom vojskom 11. septembra ove godine pobijedili velikog sultana u logoru kod Sente na Tisi, nalazimo ovdje u provinciji Bosni i da smo u blizini pomenute varoši Sarajeva, pošto smo pobjedničkim oružjem Njegovog carskog i kraljevskog Veličanstva, premilostivog našeg gospodara srećno osvojili sve pozicije i tvrđave, na koje smo naišli, i da uslijed toga naše dalje prodiranje tim   manje ima zapreka, što smo već stigli do ravnice. Kako nismo došli u ovu zemlju sa namjerom da pravednom carskom oružju žrtvujemo još ljudske krvi, nego da i one, koji traže milost i hoće da se pokore rimskom caru, sa ljubavlju i dobrotom pripazimo, odlučili smo se, iz osobitih obzira prema Sarajevu, da ovo pismo pošaljemo sa napomenom, ako želite da se spasite od zla, da nam pošaljete jednoga ili više izaslanika, ali odmah, jer ćemo inače mi bez oklijevanja nastaviti svoj marš, a onda nećemo ništa uvažiti, jer neće biti vremena za to, da se nanovo sporazumijevamo kada se sa svojom vojskom primaknemo bliže. Ova naša napomena je učinjena u dobroj namjeri, ali izjavljujemo, ako se ona ne uvaži, i ako ostanete uporni, da će se naša dobrota izvrgnuti u strogost, pa ćemo sve uništiti mačem i vatrom.

Šeher Sarajevo u plamenu

Nakon što nije dobio željeni odgovor, princ Savojski je nastavio marš prema Sarajevu do kojeg je sa vojskom stigao preko Kobilje glave. U svom je dnevniku, na užasne dane 23. i 24. oktobra 1697. godine, zapisao:˝Pred večer je započeo požar. Grad je velik, sasvim otvoren i ima 120 vrlo lijepih džamija. Turci su potpuno zbunjeni, i da su kojim slučajem poduzete odgovarajuće mjere, mogli smo s lahkoćom zauzeti čitavo kraljevstvo i zadržati ga˝. Požar je zahvatio veći dio grada, osim perifernih naselja koja su pošteđena. Habsburški su vojnici, što po naređenjima generala što samovoljno, pljačkali domove izbjeglog stanovništva, kako muslimana tako i sarajevskih Jevreja.

U gradu je uništen najveći broj džamija, te mnogih drugih vakufskih objekata. U nadi da će ih sa sobom povesti prinčevom taboru su pohrlile na stotine bosanskih katolika. Međutim, to nije, kako su neki istraživači tvrdili, bio isključivo dobrovoljni čin. Prema povjesničaru Vladislavu Skariću, koji se pozivao na svjedočenje savremenika tih užasnih zbivanja H. Gavre Tadije, bilo je slučajeva prisilnog odvođenja pravoslavnog stanovništva iz Sarajeva. Gavro Tadija, nakon kraćeg perioda u odsustvu iz svog kraja, ˝sa radošću konstatuje kako se Božjom pomoći povratio na svoje˝. U svom Ljetopisu teške trenutke koji su zadesili Bosnu opisuje i Nikola Lašvanin, bilježeći kako ˝porobi princ Eudjenio Sarajevo i druga mloga mista niz Bosnu. I odvede mlogo robje i odnese neizrečeno plino. I zadade strah svoj Bosni˝. Bili su to, saglasni su povjesničari, najteži trenuci u povijesti ove zemlje i grada Sarajeva, do tada.

Povlačenje vojske: paljenje Visokog i Tešnja

Suočeni sa hladnom bosanskom zimom, kao i informacijama o kretanju rumelijske osmanske vojske prema Bosni, princ Savojski je naredio hitno povlačenje snaga prema sjeveru. Na tom putu priključivao mu se bosanski katolički puk koji je do kraja ovog pohoda, po nekim procjenama, iz Bosne izašao u broju od oko 40.000 ljudi. No, barbarizma habsburške carske vojske nije pošteđen ni franjevački samostan u Visokom, kojeg su prilikom napuštanja svojih domova bosanski katolici gledali kako izgara u požaru kojeg je podmetnula ista ta ˝oslobodilačka˝ vojska. Posljednji sukob sa braniocima bosanskih gradova zbio se u Tešnju, kojeg princ Savojski i nakon osamnaest dana opsade nije uspio zauzeti. Prvog novembra˝, bilježio je princ u svom dnevniku, ˝sam marširao sa 1.000 pješaka i 600 konjanika u Tešanj, a Kyba je već bio tamo sa 300 i nekoliko konjanika. (…) Drugog novembra smo nastavili pucati iz topova i ostatak od 100 bombi koje sam imao uza se, a koje su spalile sve što je moglo gorjeti u gradu i tvrđavi i pobile mnogo ljudi, žena i djece, nekoliko ih je čak sa stijene poskakalo dole da bi se spasili˝.

Nepamćena tragedija

Nakon tog pokolja vojska se povlačila prema granici, ostavljajući iza sebe pustoš i velike ljudske gubitke na bosanskoj strani. Nespremna za odbranu, oslabljena izostankom najelitnijih pripadnika vojske sa svoje teritorije, Bosna je podnijela veliku žrtvu u habsburško-osmanskim vojevanjima. Posljedice vojnog pohoda bile su višestruko tragične. Ogledale su se u potpuno rušenim gradovima i naseljima, vjerskim objektima, devastirane privrede, pojavi sirimaštva i, onome što se jedino nije mogli nadoknaditi, hiljadama izgubljenih ljudskih života. Neki od pjesnika iz toga vremena, među kojima je bio i Rešid Mehmed Bošnjak, opisivali su tragediju koja se sručila na Bosnu govoreći o ˝deset hiljada ljudi koji sada kao robovi plaču, o nemoćnom jecaju žena i djece dok im nevjernik grabi imetak i hranu, o ogromnoj nesreći i okrutnosti neba (…).

*Autor je magistar historije. Autor je brojnih naučnih radova objavljenih u stručnim časopisima u regiji, novinama i drugim publikacijama. Učesnik je nekoliko naučnih skupova i konferencija.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.