Žene u bijelom i Cvijetni čovjek

U Veliki park u Sarajevu vratio se spomenik ocu Rami koji poziva sina Nermina da se preda: Nerminee, hajde dolamo, ja sam dolamo! Slobodno kod Srba, svi hajte...

Na panou kraj fascinantnog djela Mensuda Keče piše da je Ramu i Nermina tim za ekshumacije pronašao u masovnoj grobnici nedaleko od Srebrenice.

Bosna i Hercegovine je dobila svoj Krik, koji je trebalo da bude smješten u muzej Memorijalnog centra u Potočarima. Nije se desilo. I dobro je da bh. glavni grad ima trajno (pod)sjećanje na nešto što se, itekako, (do)tiče Sarajeva i svakog čovjeka koji to jeste.

Ramina statua je dvaput oskrnavljena, i, vratila se obnovljena autorovom rukom. S povratkom i na dan prolaska kolone s posmrtnim ostacima trideset tri žrtve genocida - Ramo je postao i Cvijetni čovjek.  U podnožju kipa buket, saosjećajne ruke su ovile cvijećem oca, i ne samo njega. Kao što je cvijeća uvijek u susjedstvu - memorijalu ubijenoj djeci Sarajeva. I to je Kečino spomen-djelo.

Nemojte zamjeriti što mi se u ove dane vraća napis povodom izložbe prošlog ljeta u Bošnjačkom institutu - Sagorijevanja. To je samo izašlo iz mene - poslao sam impresiju autoru i organizatorima izložbe, kao interno pismo. Evo tih riječi, uz neku manje i više.

Sagorijevanja su apoteoza Ženi – majci, sestri, kćerci, nevjesti, neni, baki, unuci, rodici, zaručnici, snahi, tetki, ujni, dajdžinici, amidžinici, strini, zaovi, jetrvi, svekrvi, punici, kolegici, prijateljici, drugarici, susjedi, komšinici, udovici... Ženama što su iskusile užase nad užasima, ženama žrtvama i svjedokinjama neopisivih zločinstava. Ženama što su ostale bez muškaraca – muževa, sinova, unuka, braće, nećaka, djedova, rođaka, svekara, momaka... mrcvarenih, poniženih, pobijenih na najmonstruoznije načine. Ženama bez svoga kućišta i istinskog utočišta. 

Sagorijevanja su paradigma nedavnih, trajućih i svih bivših tragedija ove zemlje i Zemlje. Ova skulpturna simfonija je metafora Srebrenice i svih srebrenica. Njeni artifekti, zatomljene boli, bude vantjelesne osjećaje -  samozatajni, dostojanstveni, oplemenjujući, kao i potočarsko mezarje nestvarno bijelih nišana.

Sagorijevanja su poema o usudu žene u strahotama rata i prebolnom poraću, iskušenjima beznađa, potajnim nadanjima i molitvenim preklinjanjima. Žene su umjetničkim nadahnućem smještene i u naizgled bizarne položaje. Ali nije to iznudica materijala koje je vajar koristio, već je svaki od tih položaja i svaka od tih situacija smislena i s porukom. Kao dvije žene na rubu plosnatog komada drveta su kao na litici, s pogledom u bezdan ili u traganju za izgubljenim u ambisu.

Sagorijevanja pričaju i o postkatastrofalnoj osami drveća i šumaraka bez živih bića kraj njih i unutar njih. Među najpotresnijim skulpturama su položene, odsječene ruke. One kao da odudaraju od vajareve kompozicije, ali ne – upotpunjuju je višeznačnim i preteškim porukama.

Sagorijevanja su sačinjena vatrom, drvetom, zemljom (glina), uz nešto metala - sastavnicama koje su same po sebi elementarne snage. Odnos svjetlih figurina, sagorjelog drveta i drveća sa tamnim, zelenim i plavim prelivima tvore osebujan likovni doživljaj. Već na prvi pogled, pojedinačno i skupno, eksponati ostavljaju dubok utisak i izvanredan estetski dojam - enterijerni monument, sa ženama u bijelom u središtu.

Sagorijevanja bude, razbuktavaju emocije. Mogu izazvati i gorčinu, pa i ogorčenje. Ali u djelima Mensuda Keče nema pozivanja na mržnju i osvetu, već na nezaborav.

Sagorijevanja su i elegična i lirična priča. Sve to zajedno djeluje i kao blagi smiraj, kao uvod u zoru nade, makar i neostvarivu, u novo jutro života kojeg valja dostojanstveno dovesti do kraja, kakvo god to preostalo bilo.

Sagorijevanja su, kao i druga Kečina djela ratne motivacije, zahtjev za ljudskiji život, protest protiv dehumanizacije čovječanstva.