Država bez svoje politike

Ušli smo u 25. postdejtonsku godinu. Četvrt stoljeća nakon Mirovnog sporazuma kročili smo u novu godinu s prijetnjama suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine. Srbija i Hrvatska sve otvorenije iskazuju pretenzije prema BiH, kakve su bile uvod u agresiju sa istoka i zapada na međunarodno priznatu bh. državu.

Dominirajuće stranke u Republici Srpskoj (SNSD, SDS, PDP) vode iste političke igre kao i tada, kada je paradržava RS bila ideološko-teritorijalna platforma velikosrpstva u BiH. HDZ(u)BiH oblikuje prostor svoje prevlasti po formuli "Nezavisne Republike Herceg-Bosne".

Od Dejtona do danas traje proces razgradnje bosanskohercegovačkog identiteta ovadašnjih Srba i Hrvata, otuđivanje od svoje domovine i odricanje od svojih historijskih bh. korijena. To je negiranje samog sebe. Istodobno, po svim bitnim linijama RS i "HRHB" se integriraju sa susjednim državama - političkim, diplomatskim, obavještajno-bezjednosnim, obrazovnim, kulturnim, medijskim. U toj funkciji su i institucija dvojnog državljanstva i glasanje za vlasti i u BiH i u Hrvatskoj i Srbiji. U hrvatskom Saboru je i visoki funkcioner paraparlamentarnog Hrvatskog narodnog sabora, po recepturi "HRHB" - Božo Ljubić.  

Dakle, umjesto poratnog integrisanja bh. države i društva, imamo snaženje dezintegracionih tokova. Za ovakvo stanje nezaobilazna je i odgovornost dviju najznačajnijih stranaka koje se određuju kao bosanskohercegovačke - Stranke demokratske akcije i Socijaldemokratske partije.  

Grijesi SDA - Za tu stranku-pokret prioritet je od 1990. naovamo bila gola vlast i osiguranje teritoije kojom će vladati, a ne cjelovitost Bosne i Hercegovine. O tome svjedoče dva najzornija primjera. Prvi je iz vremena prvih višestranačkih izbora prije gotovo tri decenije. SDA je ušla u predizbornu koaliciju sa SDS-om i HDZ-om - ekspoziturama Beograda i Zagreba sa zadaćom stvaranja uslova o otjelotvorenje velikosrpske i vele hrvatske ideje. Uspostava trodiobne vlasti značila je djeljenje svega i svačega - od fotelja u vlasti do vozila u sarajevskom gradskom preduzeću.

Trodjelna sprega nije bila samo u službi elimisanja nasljeđa komunista i socijalizma, već je razgrađivala ekonomsku osnovu društva (posebno noseća megapreduzeća), inistucije koje su bile od opšte koristi, naučnu infrastrukturu, kulturne i obrazovne temelje. Dakako, to je značilo razgrađivanje države same (u vrijeme vlasti komunista BiH je bila ustavno određena kao država unutar jugoslovenske federacija s pravom na samoopredjeljenje).

Drugi primjer je iz ratnog vremena. U septembru 1993. održan je Bošnjački sabor. Odlučeno je da se Muslimani kao ustavno definisan narod preimenuju u Bošnjake. Time je zatvorena mogućnost da se drugi, osim Muslimana, nazivaju Bošnjacima, kako su se kroz historiju, primjerice, imenovali bosanski fratri.

Druga kapitalna odluka nije dobila podršku na Saboru. Odbijeno je zalaganje Alije Izetbegovića i Harisa Silajdžića da se prihvati plan po kojem bi Republika BiH, s bošnjačko-muslimanskom većinom, bila svedena na 29 odsto teritorije s neizvjesnim statusom Sarajeva i pravom srpske i hrvatske paradržave na referendum o otcjepljenju.

Zanimljivo, poratna strategija SDA upravo je fokusirana na taj prostor. Tu se naselio i veliki broj prognanih i raseljenih Bošnjaka, naročito u sarajevskom i tuzlanskom kantonu. Umjesto da insistira na povratku svih na svoje, kako bi se i Bošnjaci koji to žele vratili u RS i drugdje, SDA se tim sudbinskim problemom bavi s malim interesom. Novi stanovnici na područjima vlasti SDA postaju bitan dio njenog glasačkog tijela. Dugotrajno učešće u vlasti donijelo je materijalnu i statusnu dobrobit vođama, istaknutim članovima i poslušnicima SDA. Znano je na kakve se sve načine dolazila do tih dobara.

Sa druge strane, SDA nikad iskreno nije radila na okupljanju političkih snaga na bh. platformi.    Zašto su SDA dragi SDS, SNSSD i HDZ, a SDP, Naša stranka i Narod i pravda protivnici - jasno je. Zato što im ovi prvi ne mogu "otimati" glasače.    

Najsvježija ilustracija koja govori o odnosu SDA prema državi je blamaža kandidatkinje za ministricu vanjskih poslova Bisere Turković. Ona je pred nadležnom parlamentarnom komisijom izjavila da u sjedište NATO-a ide Program reformi, a ne MAP i istakla da će za pristupanje BiH u NATO biti potreban referendum.

Prvo, BiH je u MAP-u. Drugo, referendum ni ustavno ni zakonski nije predviđen za bilo šta, pa ni za opredjeljivanju za članstvo u NATO - koje je "zakovano" Zakonom o o(d)brani BiH. Referendum je "izum" velenacionalita iz "Srpske". I umjesto da neobavještenoj i nekompetentnoj Turković zauvijek budu zatvorena diplomatska vrata, Bakir Izetbegović kaže da ona ima ogromno isukustvo i da očekuje da će joj se desiti još neki gaf, "jer žena je dugo vani"?!

Dezorijentirani SDP - Poratni SDP, ponajprije, karakterišu unutarnja trvenja i borbe za vrh stranačke vlasti. Predsjednika Saveza komunista BiH, SKB-SDP-a, pa SDP-a Nijaza Durakovića s "trona" je nemilosrdno zbacio njegov pulen Zlatko Lagumdžija. Duraković, Miro Lazović, Ivo Komšić i drugi, umjesto da se suprostave Lagumdžijinom siledžijstvu koje će obliježiti cijeli njegov mandat - bježe ili šute. Nekada najuticajniji esdepeovci povlače se po novim strančicama, što im se isplatilo. Svaki od njih je imao i(li) ima neko parlamentarno ili bar vijećničko uhljebljene, a i prihode po osnovnom ili drugom zanimanju.

Duraković se našao i na izbornoj listi Stranke za BiH i, rano otišavši, ukopan je u mezarju Alipašine džamije. Duraković, Lagumdžija, Lazović, stariji Komšić i potom mlađi Željko nisu bili mrski SDA, naprotiv. Doduše, to je bio i red, zbog njihove ratne uloge. Ali, posljednji primjeri stvaranja novih političkih grupacija (Lagumdžija, Komišić, Lazović), ostvarenih (Željko Komšić, Demokratska Fronta) ili potencijalnih partnerstava govori i o njihovim mogućim drugim interesnim povezivanjima sa SDA.

SDP je je još uvijek pretežno kabinetska partija, ideološki neprofilirana, opziciono inertna. Dakle, bez aktivnog i djelotvornog programskog rada i okupljajućeg liderstva. Ipak, SDP je opoziciona snaga s najvećim potencijalom. Red je da ga optimalno aktivira.

SDP je iz ponižavajuće situacije u Kantonu Sarajevo, nakon posljednjih izbora, izvukla Naša stranka - inicirajući višestranačko okupljanje kako bi se se prekinulo s vladavinom esdeaovaca. SDA je, ipak, uspjela okupiti dovoljno ruku u nastojanju da sruši "šestorku" u KS-u.

Jedini put - Kakvo god bila sudbina "šestorke", nužno je nastaviti tim putem. Neshvatljivo je da od 1990. ne postoji bosanskohercegovačka politika. Samo okupljanje u višestranački transentitetski blok bh. utemeljenja, inspirisan najvišim demokratskim standardima i vladavinom prava  - s ciljem da postane pretežuća politička snaga u unutarnjim procesima i međunarodnoj komunikaciji - može stabilizirati i snažiti državu i otvoriti zdravu pesrpektivnu njenim ljudima.