Rinko, Boro, Džeri

Rinko Golubović proslavio je pola stoljeća na medijskoj sceni svečanošću za užitak i pamćenje -  sa svojim najbližim, brojnim prijateljicama i prijateljima, kolegicama i kolegama. O tome su se mogli osvjedočiti i gledatelji na BHT 1. Dokumentarno-umjetničko-revijalni kolaž, s izvrsnim muzičarima, bio je primjeren Golubovićevoj ličnosti i karijeri.

Dževdet Tuzlić svojih četrdeset novinarskih godina obilježio je knjigom Život na stiku. Promocija tog osebujnog djela privukla je veliku pažnju u Sarajevu, Mostaru, Tuzli... Ti događaji - takođe sa dokumentarističkom i umjetničkom dimenzijom - okupili su ljude iz branše, svijeta kulture i poštovaoce Tuzlićevog profesionalnog pregnuća.

Boro Kontić je dobio još jedno visoko međunarodno priznanje - nagradu Dr. Erhard Busek, Medijske organizacije jugoistočne Evrope (SEEMO) - za razumijevanje u ovom dijelu svijeta i ukupan doprinos novinarstvu. Vijest o tome bila je skromno prisutna na ovom prostoru. Ta diskretnost je osobina samog Kontića. Boro je fina siva eminencija medijskog života u Bosni i Hercegovini, dobri duh našeg novinarstva.

Rinka, Boru i Džerija povezuje ne samo njihov izuzetan društveni doprinos u medijskim sferama, već i činjenica da su sva trojica djeca ondašnjeg Radio Sarajeva. Ta sasma posebna kuća je i mene povezala s njima, pa ne zamjerite na ličnoj noti u ovim pričicama o tri profesionalca koji su postali i svojevrsni individualni mediji.

Golubović je rođen 1950. u Banjoj Luci, diplomirao je geografiju na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu. Rodno mjesto Kontića je Nikšić, 1955. godina, završio je sarajevski Pravni fakultet. Tuzlić je rodom iz Kotor-Varoši, godina takođe 1955., diplomirao novinarstvo na Fakultetu političkih nauka, Sarajevo.    

Šahista - Humorista i satiričar Momčilo Dragičević sasma ozbiljno svjedoči u monografiji Radio Sarajevo o partiji šaha koju su odigrali Golubović i Dimitrije Bjelica, čija je Šahovska čitanka trebalo da bude predstavljena u Noćnom programu: "Rinko je uzeo mjeru Dimitriju, a ovaj čestitajući mu izvadi iz tašne svoju knjigu, želeći da mu  je da s posvetom. Ali, Rinko odbio da je primi. Neka, hvala, zadrži je, sudeći po ovoj partiji, Šahovka čitanka je potrebnija tebi nego meni!"

Nisam mogao prisustvovati Rinkovoj proslavi, pa sam napisao nekoliko redova (hvala od srca Senadu Hadžifejzoviću što ih je pročitao). Evo dijela iz tog pisamca:

Rinko Golubović je bio među onim sjajnim, osebujnim glasovima po kojima se prepoznavalo Radio Sarajevo. Kada ste čuli Rinka znali ste koja je radio stanica, nije trebala druga identifikacija.

Rinko nije bio spiker - čitač. Bio je čak i više od interpretatora tekstova, kojima se obraćao slušateljstvu. Jer,  Golubović je bio tumač vijesti. Po njegovoj intonaciji mogli ste prepoznavati značaj čitanog i važnost poruka koje informacija sadrži. Rinkov glas je uvijek  sagovornički, a ne saopštavajući.

Otuda je s lakoćom osvojio i voditeljsko umijeće. Rinkovi izuzetni medijski potencijali tražili su nove prostore i vidove iskazivanja. Tako se našao i pred kamerama Televizije Sarajevo i na ekranima diljem Jugoslavije. Imao je glas, stas, gospodstvenost i kreativnost za najizazovnije poslove.

Bilo je logično da čovjek takvog intelekta, obrazovanja i predanosti bude odličan i u drugim novinarskim poslovima.

Prve tri godine rata Rinko je novinar na terenu i u studiju. 1995-te je urednik informativnog programa za izbjeglice Radio Brod (Droit de parole), sa sjedištem u Baru i Parizu. Put ga potom vodi u Vancouver (Kanada) gdje je uspostavio program Radio Alfa (1998.-2001.) za ljude s prostora bivše Jugoslavije koji su tamo našli utočište. Golubović se vraća u Sarajevo u redakciju Radija Slobodna Evropa, kao novinar i urednik. Uz ostalo, uređuje i vodi Otvoreni parlament - saradnja RSE, BHT1 i OSCE.

Gazda - Književnik Aleksandar Hemon piše: Mreža koja je proizašla iz Omladinskog programa je danas razbacana diljem svijeta: Saša Savić je u New Yorku, Zrinka Bralo u Londonu, kao i Lida Hujić i Mladen Bilić, Davor Wagner je u Pitsburghu, Zoka Stevanović je u Bratislavi, a u Sarajevu su Senad Hadžifejzović, Senad Pećanin, Peđa Kojović, Ahmed Burić, Senad Zaimović, Meridijana Šuvalija Sadović, dok je Despot Čepa Mojsilović u Brezi. Još uvijek nas, međutim, Omladinski program neraskidivo veže.

Kao što nas veže i naša odanost Gazdi, pošto svi znamo da je glavni i najpozitivniji lik čitavoj priči o Omladinskom programu Boro Kontić, urednik Omladinskog programa. On je jedini šef kojeg sam ja ikad poštovao i slušao i kojeg imam čast da smatram prijateljem. On je s nepogrešivim instinktom mobilizovao omladince, probrao nas iz audicija ili vrbovao iz drugih dijelova radija. On se borio sa svojim šefovima, prenosio im naše zahtjeve, štitio nas od njihovog petljanja u naš posao, uvjeren da smo vrijedni napora i prilike koju nam je obezbijedio. Boro je čak i na fudbalu uvijek bio stub odbrane. Do dana današnjeg većina nas ga zove Gazda, što je titula koju je on više puta zaradio i koja je doživotna (Iz knjige Radio Sarajevo).

U toj knjizi, dio naslovljen Ljudi preokreta i vizije, zavšio sam ovim riječima: Boro Kontić zaključuje moju priču o ljudima koji su ostavili poseban trag u Radio Sarajevu u "mom" vremenu. Boro je bi najbolji na testu za volontere u programu Sarajevo 202, kada sam tamo bio urednik. Tu je začeta trajna ljubav Bore i Radija. Pamet i široko obrazovanje, mladalačka potreba za mijenjanjem, s poniranjem u senzibilitet svoje generacije i sa osjećanjem za novo vrijeme - Kontića su učinili predvodnikom nove stvaralačke faze u Radio Sarajevu, a i šire. Dolaskom u Drugi program Boro ulazi u svoju najznačajniju kreativnu dionicu. Njegova subotnja prijepodnevna emisija Primus stiče popularnost kakvu je nekad imao Mivion. U tom programu, zahvaljujući Kontiću, začeta je i Top lista nadrealista koja će postati ne samo humoristično-satirična multimedijska senzacija, već i društveni, kulturni pa i politički fenomen, bez presedana u medijskom životu na ovim prostorima.

Kontić je pravio izvanredne dokumentarne radio reportaže. Njegov JAZZTIME osvojio je Grand prix na festivalima Frix Futura - Berlin i Prix Italija 1991. godine. Autor je nekoliko TV dokumentaraca, među njima i Godine koje su pojeli lavovi, o novinarstvu i propagandi u ratovima 90-tih na ovim prostorima.

Rat je Boro dočekao kao glavni i odgovorni urednik Drugog programa Radio Sarajeva. S početkom agresije postaje član Poslovodnog odbora Radiotelevizije Sarajevo (kasnije RTVBiH). U ratu je i urednik udarnih informativnih i dokumentarnih emisija. Izvještava i za Glas Amerike.

U poraću je opet u velikom medijskom projektu. Utemeljitelj je, a i danas direktor Media Centra. Ta kuća sa svojim portalom izgradila je i vrijednu arhivu i organizovala biblioteku. MC promiče kvalitetno i odgovorno novinarstvo, radeći u tome ustrajno od 1995. godine obrazovnjem medijskih poslenika, analizama, monitorinzima, izdavačkim i specijalnim projektima.

Sveprisutni - Kontić i Tuzlić su zajedno ušli u redakciju gradskog programa Sarajevo 202, kao volonteri. Koju godinu kasnije istovremeno su primljeni u stalni radni odnos u Drugi program Radio Sarajevo. Pod naslovom Upornost i posvećenost u uvodnom dijelu Tuzlićeve knjige Život na stiku, Kontić se sjeća autorovog rada u emisiji Drugog programa Treća dimenzija: To je bila naša najduža emisija. Puna četiri sata. Nije ni čudo da je odlazio u režiju držeći sa obje ruke, malo iznad koljena, desetine kutija s trakama i podupirući ih bradom (...) Dževdet bi sam predložio temu, ličnosti, dogovorio sve kontakte, okrenuo desetine telefona, uzeo magnetofon, najveći dio snimio, proveo sate u montaži, vodio emisije i u pauzama jurio do portirnice da dočeka goste, donosio im kafe, razgovarao s njima, ispraćao ih, jurio nazad da najavi novi blok. U 6 sati popodne, kada je većina građana znala za opuštanje (...) Dževdet bi vraćao trake u svoj ormar i odlazio kući. Od ponedjeljka novi, isti ritam.

U Tuzlićevu nepokolebljivost uvjerio sam se na konkursu za volontere. U Sarajevo 202 ušao je mimo reda, ali ne preko veze. Bio je brucoš a primali smo studente treće i četvrte godine. Pokazao mi je i svoje radove, pisao je još kao dječak. U dogovoru s čovjekom kojeg smatram najznačajnijom ličnošću u historiji Radio Sarajeva, Radmilom Zurovcem - zajedno smo proveli testiranje -  Dževdet je dobio šansu. Prošao je s nekolicinom među oko 250 kandidata. Postavio sam mu uslov - redovno polaganje ispita ili ispada iz igre. Ne samo da je obavljao sve poslove u redakciji, a te cure i momci radili su i više od profesionalnih novinara, već je bio sjajan student - Zlatna i poneka srebrena značka Univerziteta u Sarajevu. Dobiće, potom,  Džeri još niz nagrada.

Promocije Tuzlićeve knjige prate performansi koje je osmislio sam autor. Uz umjetničke numere i audiovizuelne dokumente, tu je i špalir od nizova njegovih novinarskih akreditacija. Za nevjerovati je gdje je sve bio i o čemu svjedočio Tuzlić. Takav vedri šok doživite i kad prelistate Život na stiku. Trebao bi sasma novi tekst da se samo nabroji u kojim se sve medijima kao novinar pojavljivao Dževdet i s kim sve razgovarao. Ne poznajem nikog iz naše profesije s takvom brojnošću i raznovrsnošću angažmana.

Pružena mi je prilika da se i moja riječ pojavi na početku Tuzlićevog djela: Pred vama je knjiga autobigrafske naravi, istodobno, i dragocjeno svjedočanstvo o stvaralaštvu u Bosni i Hercegovini, regiji i drugdje u nizu decenija. Tuzlićeva svojevrsna hrestomatija može poslužiti svima koje zanima historija bosanskohercegovačke kulture. Ovo je i pisani i fotografijama obogaćeni spomenik ljudima i događajima koji su oblikovali civilizacijsko vrijeme na ovim prostorima u gotovo pola stoljeća. Knjiga će obradovati ne samo ovovremene stvaraoce, već i rodbinu, prijatelje, sljedbenike i poštovaoce onih umjetnika i kulturnih djelatnika koji nisu sa nama, a čija djela žive i na ovim stranicama.

Multimedijski kreativac i prekogranični putnik Tuzlić je i danas je urednik redakcije za kulturu BHT1 i djelatan novinar.

P.S. Cijenjene čitateljke, poštovani čitaoci, oprostite na dužini ove kolumne. Presretan sam što ispisah ove redove.