Selma

Elvis J. Kurtović: Čuveni satovi Darwil

Toliko bih toga da vam ispričam dok još dr. Alois Alzheimer nije zakucao na vrata, ali hajdemo prvo našu staru dobru rubriku

Šta ima novo u svijetu?

Pred veliki američki sportski događaj – AFC Championship Game i meč Patriotsa i Jaguarsa – američka TV mreža CBC snimila je raskošni teaser koji treba zainteresovati publiku i oglašivače uoči njihovog prijenosa.

Odlučili su da "demonstriraju silu" angažirajući Johna Malkovicha. U duhovitom teaseru se sprda s pretjeranim dramatskim izrazima sportskih komentatora ali istovremeno izgovore svi bitni podaci o utakmici, uključujući i imena najpoznatijih igrača. Sve je na svom mjestu - zezancija ne omete svrhu zbog koje je snimljena:

Nedavno sam imao goste iz "regiona" koji su iz obilaska grada donijeli bočicu kefira. Tada se sjetih da je od "sarajevskih proizvoda" kefir bio jedan od prvih koji je osvojio "region".

Naša mljekara (tada se zvala UPI - Industrija mlijeka i sladoleda Sarajevo) prva je počela proizvoditi ovo "piće stogodišnjaka sa Kavkaza". Pošto se sjećam tih reklama, eto prilike da se pohvalim u kolumni i mlađima prenesem da su Sarajlije prve pile kefir u "bivšoj federaciji"!

O još jednom proizvodu omladina nema pojma da je iz Sarajeva, pa im recite da saznaju.

To je kenijada, popularno piće koje je proizvodio sodar Stopić iz Sarajeva.

Kenijada, egzotične boje, okusa i imena osvojila je "bivšu jugu", a ja imam teoriju da je kafić Estrada bio ključan za uspjeh kenijade. Tu se kenijada prvo pojavila, a kako su u Estradu dolazili i ugostitelji i menadžeri koji se motaju oko pjevača vjerovatno su oduševljeni kenijadom počeli da je od Stopića naručuju i za svoje objekte.

Moment popularnosti kenijade opisan je 1986. u pjesmi jedne grupe čiji su članovi bili česti gosti u kafeu Estrada.

To je grupa Merlin, a stihovi pjesme glase:

"Vesela estrada (Estrada?), zvjezdica parada, kafe, kenijade i curice mlade..."

Kutak za ljubitelje Kodeksa i Čičaka

U današnjem "insertu iz emisije" istražujemo grupe koje su predhodile VIS Kodex i VIS Čičak:

Kako iz priloženog vidimo "Čičak" Mića optužio je "Kodeksa" Edu kako nisu izvodili intrumentalnu muziku zato što nisu mogli naći pjevača, nego da bi gitarista bio glavni pred curicama!?

Ne znam kako vi, ali ja dragi čitatelji Čičcima manje vjerujem nego Kodeksima!

Prvi utisak je najvažniji, a moj prvi utisak o te dvije grupe (koje nikad nisam čuo) je da Kodeksi, ako ništa drugo, imaju ozbiljnije ime!

Idemo se malo uozbiljiti: Jedan bivši član Kodeksa nedavno je obavio posjetu koja je razgalila moje srce:

Otpjevao je prije 40 godina: Željko Bebek posjetio Zeničanku Selmu

Čuo sam za priču gospođe Selme, ali nisam znao pojedinosti. Neko mi je rekao da je "pravu Selmu" vidio u TV emisiji gdje se prisjetila pokojnog Vlade Dijaka. On joj nikad nije rekao da je zaljubljen u nju, Selma je otišla u Zagreb da studira, i tek kad se pojavila pjesma "složile su joj se kockice".

Ponukan slikom koju je ex-Kodeks objavio na društvenoj mreži zainteresovah se za moju kolegicu Selmu koja je 1949. pošla da studira Građevinu u Zagreb (Građevinski fakultet u Sarajevu osnovan je tek 1961. godine).

Ima više njenih sjećanja na Internetu, ali ću sa svega citata da vas zainteresujem da sami malo razmišljate o Selmi. Odnosno, da vas malo "taknem" u fazonu teasera Johna Malkovicha s početka kolumne:

"U to vrijeme (1949) pohađala sam Drugu žensku gimnaziju u Sarajevu, a roditelji su mi živjeli u Zenici. Često sam sretala Vladu na ulici, a viđala sam ga i na korzu. On je bio zaljubljen u mene, ali ja to tada nisam znala, jer mi nikada nije rekao. Jednom prilikom, kada sam odlazila kući, srela sam ga i on se ponudio da mi ponese kofere do kolodvora, tu smo se lijepo rastali i dok sam bila u kupeu čula sam da govori: 'Selma, ne naginji se kroz prozor'. Tek 1962. godine, otac mi je poslao novinski članak u kojem je bila objavljena pjesma 'Selma' i tada sam shvatila da je posvećena meni."

"On je kasnije došao da studira u Zagreb, tako da smo se jednom sreli na Trgu Republike, današnjem Trgu Bana Jelačića. Samo smo se dugo gledali, nije ništa rekao, a ni ja nisam ništa rekla i tako smo se rastali. Kasnije sam u jednim novinama pročitala da je radi mene došao u Zagreb na studije, ali nije imao dovoljno novca, te se ubrzo morao vratiti u Sarajevo. Mislim da je tada bio suviše zatvoren i plašljiv, a voljela bih da mi je nešto rekao… Nakon tog susreta sa Vladom mjesec dana nisam mogla nikoga da vidim, niti sam učila, nekako sam bolovala za njim. On je bio u Sarajevu, a ja u Zagrebu tako da je daljina, ipak, učinila svoje. U to vrijeme sam učila zajedno sa jednim kolegom sa fakulteta za kojeg sam se kasnije i udala, iako nisam bila u njega zaljubljena."

"Kasnije su me i tješili: 'Imaš sreće što nisi ostala sa njim, imala bi ogromne probleme', ali u sebi sam mislila – možda se on i ne bi toliko dao alkoholu da smo bili zajedno. On je bio zaista društven čovjek i volio je popiti, sjećam se kada smo se sreli 1975. godine u sarajevskoj kafani Tilava, gdje smo prvi put zajedno duže sjedili. Samo je slagao čašice i u jednom trenutku sam osjetila da je potpuno u svom svijetu, tada mi je jedan pjesnik koji je sjedio sa nama rekao: 'On je sad sretan', a meni su krenule suze na oči. Krajem iste godine, ponovo sam došla u Sarajevo, ali neko je javio njegovoj supruzi. Kada smo se nas dvije srele zaista sam željela da je bolje upoznam, ali ona je to odbila. Poslije sam od Vlade dobila pismo i nekoliko razglednica, ali to je bio kraj. Novembra 1989. godine, u vrijeme kada je Vlado umro, bila sam u Mostaru, ali sestra mi nije dozvolila da odem na sahranu, zbog njegove supruge i djece. Iako se naša ljubav nikada nije ostvarila, njegova smrt me pogodila."

"Meni je u životu uvijek bilo važno da sam zaljubljena, ali ne i da ostvarim tu ljubav. Zapravo, nikad i nisam ostvarila ljubav, ali kada sam bila zaljubljena, tada sam mogla sve..."