Sveta razlika

Sve što zastupnica koja bi izolirala i sklonila LGBT populaciju treba da shvati je da Sarajevo nisu napali gayevi i lezbijke, nego oni koji se, kao i ona, bore za “čistu” zajednicu

"Državo nemaš pravo da se žališ, sve dok stanje naroda ne popraviš.

Veliku važnost i značaj je dobila jedna mala skupina od 15 aktivista i aktivistkinja iz Prijedora, Banja Luke, Sarajeva, Bijeljine, Tuzle i ostalih dijelova BiH. Njih 15 je dovoljno da pokrenu inicijativu za povorku i organizuju širom regije te tzv. povorke ponosa koje imaju za cilj da upropaste državu i njen narod.

Svako ima pravo na život kakav želi, tako isto imamo i mi svoje pravo da biramo s kim želimo da živimo. Želim da se ovakvi ljudi izoluju i sklone što dalje od naše djece i društva. Neka idu negdje drugo i prave sebi grad, državu, zakone i svoja prava koja im niko neće osporavati.
Ali ovdje – NE.”

Sigurno ste već vidjeli ovaj status na društvenim mrežama, ili ste naišli na portalima koje čitate.

I znate da je autorica ove slaboumne kombinacije stihoklepstva, šatro društvene analize, pseudo humanističkog diskursa i “odlučnog” statementa , izvjesna Samra Ćosović – Hajdarević, zastupnica u Kantonalnom parlamentu. Gdje je, kao rezerva, ušla s “klupe”.

Ona, vjerovatno, misli da svojim statusom brani tradicionalne vrijednosti. Zbog kojih je, kao magistrica menadžementa, izabrana u parlament i za par hiljada maraka koje isplaćuju poreski obveznici joj je dozvoljeno da mlati šta misli da treba. Prvi put je “skrenula pažnju na sebe” – to vam je, inače, eufemizam za to kad nečije agresivno ponašanje graniči s idiotskim, ali ga ne smijete tako nazvati zbog političke korektnosti – kad je pokenula “inicijativu” da se ime Radićeve ulice promijeni u Paddyja Ashdowna. Tu možda i ne bi bilo ničega spornog da naša Samr(ic)a Nazionale, sve to skupa nije začinila tako što je Edina Fortu optužila da je 1995. godine kao vojni obveznik pobjegao iz BiH.

Tako je nedosanjana šefica vojnog odsjeka Ćosović – Hajdarević, zapravo, postala ona vrsta neprijatnosti koju osjetite kad vas, recimo, iz Zagreba i Beograda, kao, u neznanju upitaju – “a je li istina da se u Sarajevu, na glavnoj ulici više ne toči alkohol u kafanama?” U ovisnosti o tome da li je pitanje postavljeno iz neinformiranosti ili zluradosti , otprilike i odredite da li će odgovor biti argumentiran ili je, ako je u pitanju ovo drugo, najbolje zatjerati pitca ili piticu (evo zadatka za lingviste, jer, stvarno, kako se u ženskom rodu kaže oblik “pitac”!?) - u neku stvar.

Jer niti je istina da se u glavnoj ulici ne toči alkohol, a nije baš ni da nema stalnih pritisaka i tendencija da – kad vlada SDA, matična stranka antijunakinje ove price - da to stalno bude tako. Dakle, da se ne lažemo, zastupnica Hajdarević je, po svim osnovama, zaslužila drugu vrstu odgovora, ali postoji nešto što joj, zbog pripadanja istom antropološkom obliku treba pojasniti.

Jer, koga ona “brani” kad “brani državu i njen narod od upropaštavanja” i “želi da se takvi ljudi izoluju i sklone što dalje od naše djece i društva? ” Državu? Društvo? Stvarno? Kakvu državu? Onu u kojoj živi 4649 ljudi - (toliko je individua o kojoj tekst govori, na prošlim izborima dobila glasova) – koji dijele iste vrijednosti kao i ona.

U toj državi koju mladi ljudi u njenim godinama napuštaju glavom bez obzira, normalno je trpjeti da radite posao za koji niste adekvatno plaćeni, da trpite kriminal i maltretiranje “gazda” okupljenih oko Porodice koje zgrću milione zbog toga što ne prijavljuju radnike i račune. Ali, eto, nije “normalno” da gradom prođe povorka drugačijih ljudi. Koji će uredno i civilizirano tražiti sve dozvole od nadležnih, nikoga neće izazivati niti nepotrebno uzbuđivati, osim valjda glasača zastupnice koja bi da zaštiti “društvo”. Nekolicinu plemenski organizovanih porodica koje su vremenom postale mafijaške hobotnice, oko kojih igraju “menadžeri” (a gospođa je, i sama menadžerica) kojima je milošću dozvoljeno da se ratom i poraćem obogate. U tom društvu su svi trebali biti epizodisti: vjerski, sudski i policijski službenici, čije se činovanje određuje direktno proporcionalno poslušnosti. Mediji u domaćem vlasništvu, uglavnom, su uglavnom sluganski servisi tih trgovina, a nezenamerljivu ulogu u svemu igra i estrada. I čuvari ćudoređe, sa sve zastupničkim zvanjem.

No, stvari uvijek nekako završavaju loše po one koji bi izolovali i sklanjali te i takve. Jer, ne razumiju da je ono što čuva neku supstancu, različitost. Jer, život nije jednostavan kao u mejtefskim slikovnicama o značaju lika i djela osnivača SDA u godinama stvaranja Bosne i Hercegovine. Iz kojih valjda, većinu svog sociološkog znanja isisava narečena zastupnica. A budući da je jezik koji oni razumiju elementaran, onda valja i poručiti da Sarajevo 1992. godine nisu napali “pederi” i “lezbijke”, nego– četnici.

Jer, ako spriječe gay-pride, onda će oni zluradi i maliciozni komentari o Sarajevu kao o kasabi koja se nikad nije oporavila od odlaska Turaka, u kojem vlada mračni, orijentalni mentalitet, imati opravdanje.

Jedno od glavnih pitanja svake države je ko u njima odlučuje. Budu li to jurišne menadžerice s Facebooka, koje su, pride, vrhunski plaćene za to, neće biti teško samo gay populaciji. Nego, svima koji ne misle tako. Pod uvjetom da je to njezino, uopće, mišljenje.

Zato valja održati, i podržati gay pride u Sarajevu. Tako će grad očuvati dostojanstvo.

I, najgore što mu se može dogoditi je to da primitivizmom potvrdi optužbe koje obično dolaze iz istog mentalnog sklopa odakle je i napadnuto. Tek onda ne bi bilo razlike između njega i onih koji su ga napa(da)li.

A razlika je sveta.