Srebrna medalja za Bimu

Gost je bio Francuz Cedric Villani, inače profesor matematike, jedan od najpoznatijih ljudi u svojoj branši. Sa 30 godina dobio je Fieldsovu medalju, što je jedna od najprestižnijih svjetskih nagrada u toj oblasti, ekvivalent Nobelovoj nagradi u drugim oblastima.

Znatiželjnog kakvog me je bog dao, zanimalo me je može li jedan tako genijalan čovjek običnoj matematičkoj halaši, kakva sam ja, objasniti ulogu matematike u društvenim tokovima i njezinu vezu s umjetnošću.

Moglo bi se reći da o ovome drugome nešto i znam: u pisanju morate koristiti različite tehnike, a neke od njih su matematičke. Gospodin Villani ostavio je osrednji utisak na mene: s imidžom dendija, pred punim amfiteatrom, uglavnom je pričao fine stvari. Onda mu se pokvario kompjuter, a otkrio je kako je matematika prodrla u sve društvene pore. Samo je pitanje kako ćemo je iskoristiti za rješavanje problema.

Kad su takve stvari u pitanju, meni na pamet padne onaj genijalni vic.  

Ide drot (molim da ko ne zna šta znači riječ drot ovdje prestane čitati ovaj tekst) ulicom i oko vrata nosi srebrnu medalju. Sretne ga jaran i upita:

- E, đe si to bio?

On ponosno kaže:

- Na takmičenju iz matematike.

- Jaran pita:

- Pa, kako si to osvojio? Tu medalju.

Drot veli:

- Pa, fino. Bio zadatak 3 puta 7 jednako 21. Ja bio drugi s osamnaest.

Da sam mu ispričao ovaj vic, profesor Villani bi vjerovatno pomislio svašta, ali to bi bio i test: ako bi shvatio poentu vica, moglo bi biti šanse da shvati i pred kim govori, i gdje se, zapravo, nalazi.

Jer, nema ništa bez matematike. Ni nalaza kod ljekara, ni razgovora s komšijom koji drži granap i uvaljuje vam još jedan čips, iako vas muči žgaravica. A i ne mučila vas, koliko dnevno loših vijesti čujete.

Ali, bude i lijepih. Matematičkih. Recimo, ona da je ekipa Bosne i Hercegovine na Europskoj matematičkoj olimpijadi za djevojke u Cirihu, osvojila zlatnu i srebrnu medalju. Našu zemlju su tamo predstavljale Tijana Babić, Adisa Bolić, Lejla Skelić i Alma Nuhanović.

U matematici, Bosna i Hercegovina je zvanično na devetom mjestu u Europi, i to je fantastičan rezultat, za ponos. I diku.

Nekako istovremeno objavljeno je da Međunarodni Istraživački Centar za Dostignuća (IARC) iz Chicaga, Ilionis, Sjedinjenje Američke Države je po završetku Otvorenog međunarodnog takmičenja za „Naučnika godine 2016“ u kategoriji „Društvenih nauka“, za područje „Ekonomije“, proglasio rektora Međunarodnog univerziteta u Travniku, bivšeg direktora GRAS-a Ibrahima Jusufranića - Bimu za Naučnika godine 2016.

Kako dirljivo? Veliki je to uspjeh za našu nauku. A bio bi i uspjeh za društvo, pravosuđe i sve segmente da je u tom djelu objašnjeno kako je u vrijeme dok je bio direktor GRAS-a čuveni čikaški ekonomist Bimo, za tri godine uspio napraviti 25 miliona maraka gubitaka, za šta je bio uhapšen, ali je, sigurno, nekom od znanstvenih metoda, predmet ostao negdje duboko zaboravljen. U vrijeme kad je bio direktor GRAS-a, mašinerije koja je izlila ploču za ovakvu vlast i povećala njezino glasačko tijelo, popularni Bimo je osnovao Fakultet za privrednu i tehničku logistiku u sklopu univerziteta u Travniku, a onda osnovao Internacionalni univerzitet Travnik koji danas u svom sastavu ima sedam fakulteta.

Prema dostupnim podacima, znanstvenik godine, zajedno sa svojom porodicom ima devet nekretnina, ukupne vrijednosti od oko 7,5 miliona KM. Nezvanični podaci tvrde da je taj broj dvostruko veći, ali pustimo sada matematiku. Citirajmo doktora Jusufranića, iz jednog od njegovih radova. Pa, kaže, doktor Bimo: U savremenim uvjetima poslovanja troškovi su presudan faktor za razvoj poduzeća. Kakav doajen! Treba ga se odmah poslati na matematičku olimpijadu u Cirih, i dodijeliti mu zlatnu medalju. I to za rješenje problema: dva plus dva jesu četiri, ali je, majku mu, malo kako god okreneš. Dok namiriš sebe, pa familiju, pa stranku, pa Univerzitet, ništa ne ostane.

Valjalo je sve to smisliti, i strovaliti kolektiv koji iz dubioze neće izvaditi ni darovani tramvaji iz Turske, na kojima nisu promijenjene ni linije odštampane iznad prozora. Pa kad se vozite, gledate grafikon stanica i zamišljate da ste u Konyi. Ako vam se još zamanta od gladi u tramvaju, mogu vam se pričiniti i tamošnji čuveni derviši koji plešu svoj transcendentalni ples, vrteći se ukrug. Baš kao i tramvaji. I ovo društvo.

Što Bimu ni najmanje ne tangira. On je svoje odradio. I postao znanstvenik godine. A cure koje su donijele zlatnu i srebrnu medalju, neka idu raditi tamo odakle donose priznanja.

Bimo je ovdje uspostavio svoju matematiku. Iz Chicaga. Utemeljenu na radu jednog od najvećih matematičara u historiji – Al Caponea. A kasnije razvijana u školi brutalnog liberalnog kapitalizma poznatoj kao Chicago boys.

I tako kaže dalje priča, na Univerzitetu u Travniku, profesor Bimo kaže studentu:

- Dobićeš diplomu, ali ona košta 3000 maraka.

Jadni student kaže:

- Ali, ja imam samo hiljadu i po.

Profesor će na to, spremno.

- E, onda ću te morati malo ispitati. Matematiku. Reci ti meni koliko je tri puta sedam.

Student kaže:

- Dvadeset i jedan.

Profesor kaže:

- Tačno, evo ti diploma.

Zadovoljno pogleda na zid, a tamo se sjaji priznanje:

Znanstvenik godine.

Naš Bimo. Potvrđen u Chicagu.