Konjske trke pred izbore

Ništa čovjeka ne može tako namagrčiti koliko odsustvo socijalne inteligencije, sluha za kontakte i ukusa za situacije. Sve to skupa, tri u jedan, reklo bi se desilo se prošlog vikenda u Bihaću, na hipodromu “Bakšaiške bare”, gdje je održan memorijal nazvan imenom Alije Izetbegovića, prvog predsjednika Bosne i Hercegovine.

Piše: Ahmed Burić

Pa, kaže vijest, bez ikakve interpretacije:

“U Bihaću su održane konjićke utrke u sklopu 15. Memorijala Alija Izetbegović. Pored nekoliko hiljada ljubitelja konjičkih utrka, uz prisustvo brojnih delegacija, trke na hipodromu Baškaiške bare ispunile su sva očekivanja. Takmičila su se najbolja grla iz Bosne i Hercegovine i regije, a pobjednik takmičenja je grlo Ornament, iz konjičkog kluba “Krajišnik”. O kvalitetu Memorijala govori podatak da je ukupni nagradni fond takmičenja iznosio 30.000 KM. a održane su ukupno četiri trke. Nagradni fond četvrte trke iznosio je 20.000 KM. Trkama su prisustvovale ugledne ličnosti iz političkog i javnog života. Nagradu ovogodišnjem pobjedniku uručio je predsjedavajući Predsjedništva BiH i sin prvog Predsjednika BiH, Bakir Izetbegović, po kojem je manifestacija Ii dobila ime.”

E, na stranu sad što bi se onaj što ovo bilježi mogao na sve strane zevzečiti kad je ova vijest u pitanju. Kad je, onomad u nekakvim muljavinama s Libijom, rahmetli pukovnik Muamer Gadafi tadašnjem ministru vanjskih poslova Harisu Silajdžiću kao znak zahvale poklonio punokrvnog konja, narodni duh se odmah našalio rekavši da je – “konj konju - poklonio konja.”

Šta bi se tek moglo nakititi, ako se zna da je Sin dao nagradu konju, Ornamentu, koji je, kako pišu neki izvori, vlasništvo, ni manje ni više, nego Fikreta Abdića. Dakle, popularnog Babe, koji je bio jedan od glavnih partnera Bakirovog babe, da bi nakon toga postao njegov najljući neprijatelj i osuđivani kriminalac. Ako je Babin sin Babinom konju dao glavnu nagradu, ko je tu Babo, ko Sin, a ko – konj?

Hiljade su varijacija na temu, a Život se, ipak pobrine da se, bez ostatka naceri u lice. I pokaže čovjeku da se, tu i tamo, puno i ne razlikuje od četvoronožaca. No, o mrtvima, ipak, sve najbolje. Gadafi, kakav je god bio nije zaslužio onakvu neljudsku smrt (koju je malo ‘zakuhao’ i osvjedočeni prijatelj Bosne Bernard Henry Levy), a boga vam, zna li iko gdje je Haris Silajdžić, taj strateg vanjske politike i jedan od glavnih unutrašnjih krivaca što nam je danas ovako!?

Jer, da je 2006. godine prihvaćen Aprilski paket koji je Silajdžić tada oborio zajedno s Dodikom, kakva - takva šansa, slaže se većina koja nešto misli, za ovu zemlju je mogla postojati. Od tada, BiH se krenula strmoglavljivati, a Silajdžić se izgubio između zbrinjavanja mnogobrojnih partne(ric)a koje mu je ostavilo vrijeme ministrovanja: valjda je u svim tim putovanjima između Istanbula, Kaira, Kuala Lumpura i Andra Pradesha u Indiji, gdje se zadnji put oženio. Nadati se da je negdje uspio udomiti i plemenitu životinju koju je hajrovao od rahmetli Pukovnika.

A idu i izbori. Kad je utakmica neizvjesna narod kaže da su “konji još uvijek u livadi.” I na tribinama, reklo bi se: nema ništa smješnije nego kad neko kaže da su izbori – “slobodni”. Jašta su. Stalno pobjeđuju isti, oni, uglavnom, i kontrolišu rezultate: ako vam vijest o konjima iz nekog razloga nije promakla, sigurno ste propustili da SIPA istražuje nestanak papira za štampanje glasačkih listića. Da vas sad ne zamaram detaljima, ali niko ne zna kako je iz skladišta Centralne Izborne Komisije, te pomalo fantomske organizacije čija je nedodirljivost mjerljiva isključivo njezinom nevidljivošću, nestalo desetak tona papira. Na kojima je trebalo zaokružiti neka imena od oko 7500 kandidata, koliko će ih na nadolazećim izborima biti, na čak 800 kandidatskih lista. Kao parova na kladionici. Ko će to sve zaokružiti, i kako naći najboljeg kandidata? Za mene , ionako, nema dileme: neki od životnih prijatelja su na listama, pa ću ih morati zaokružiti, jer će im, ako prođu u Parlament – penzija biti veća. Pa će ako ne bude opet kakvog rata i kijameta, makar od čega imati mirniju starost. Možda je do mene, ali drugu korist od izbora ne vidim. Dakle, kladionica: nestalo papira za štampanje kandidata na trkama konja.

Jer, mi nismo u situaciji da biramo između političkih ideja: s(a)vjestan čovjek u ovoj zemlji može birati između onih koji kradu ili onih koji to (još uvijek) ne čine. To onda nije ni kladionica, ali kamoli slobodni izbori.

Najgore postaje to što se ova država gadi većini ljudi koje poznajem. “Radije ću čistiti cipele u Berlinu, nego ovdje raditi u Ministarstvu”, rekla je neki dan prijateljeva kćerka, briljantna studentica, u najboljim godinama za početak briljatne karijere. I, otišla. Poput hiljada drugih.

U novoj sredini, zahvaljujući svojim sposobnostima, neće čistiti cipele. To ostaje rezervirano za nas koji mirno gledamo kako život njišti na nas. Na konjskim utrkama, gdje se, od očiglednog rasipanja pokušava spasiti ratna stečevina.