Mentalni podstanari Doktora Dabića

Polako jenjava sveopća euforija u komšijskoj Hrvatskoj izazvana prvo uspjesima nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu, a onda i proslavom godišnjice vojnih operacija “Bljesak” i “Oluja”. Zapjevaj, i za pojas zadjeni. S terase na Čiovu gledam avione koji slijeću na splitski aerodrom. Sredinom dana, za najveće vrućine, dolaze, otprilike svakih petnaestak minuta dovodeći novu turističku, uglavnom nižu srednju klasu iz Kopenhagena, Osla, Stockholma, Dusseldorfa, Munchena.

Ovdje je, upravo u selu Okrug Gornji, malo prije nego što će ga uhapsiti, svoj posljednji godišnji odmor kao iscjelitelj i mini – guru proveo Radovan Karadžić. Ljudi iz mjesta nerado govore o njegovom boravku, jer bez obzira na sve, nije baš najprijatnije kad te neko tako namagarči da ti pred nosom, iz dana u dan defiluje najtraženiji evropski bjegunac, a on zapravo tihuje u borovoj šumi, iza tvoje kapije. Tajna života, kažu mudri, i jeste da čovjek očisti ispred nje.

Čudo je, dakle, bilo to tihovanje doktora Dragana Dabića, kako se Radovan zvao u skrivalačkoj fazi. Iz koljačke u meditativnu: ako je ostao u new age homeopatiji, onda mu vijest od neki dan da su mu se u sarajevski stan u ulici Sutjeska uselile izbjeglice, sigurno nije teško pala. Jer, šta će ljudi, nevolja ih snašla i, svakako, nemaju gdje. Još, zamislite, ako se potrefi da je novi stanovnik u Radovanovoj zgradi, mladi liječnik, pred kojim je karijera. Svježe oženjen, relativno naočit, a piše i poeziju. I zamislite da ga kao mladog Radovana, krajem šezdesetih godina prošlog vijeka, čeka mjesto primarijusa u bolnici. I kasnije uglednog člana zajednice, udruženja pisaca, oca dvoje djece, čak i psihologa fudbalskog kluba koji nosi ime grada. Sve dok na početku devedesetih ne osjeti primarni krik višestranačja.

I, nakon Stranke Zelenih (što je, vjerovatno, temelj na kojem je zasnovan identitet Doktora Dabića), preuzme Srpsku Demokratsku Stranku. Nastavak, priče, sasvim sigurno, znate, i vjerovatno vam je uvijek bilo čudno da se Rašo Dabić tolike godine relativno slobodno šetao. I da su ga spengali trinaest godina nakon završetka rata, kad se njegov životni projekt potvrdio kao politička činjenica, i kad manje – više nije bilo važno je li on Radovan, ili je Doktor Dabić, i krije li se u gorama i brdima Crne Gore ili uživa na hrvatskim otocima. Njegov će duh uvijek živjeti dok bude RS-a, i onih koji ga se budu sjećali. A možda je jedan od načina da se to zaboravi i prođe, da se mladi Sirijac ili Afganistanac, samac ili s obitelji, svejedno, naseli u nekadašnje Radovanovo gnijezdo, i da (se) nastavi živjeti.

Jer, ovako nije nikakva sreća: možete mi vjerovati da znam o čemu govorim, jer odrastao sam i danas živim u tom kraju. S kratkim pauzama, četrdeset godina. Osim što pretpostavljam ko je izbjeglicama mogao pokazati ta vrata, moram reći da nemam ništa protiv da se tu nasele ljudi koji bi tu živjeli i možda tom okruženju dali novi kvalitet. Jer, imam blagi osjećaj da je sve bolje od onoga kako taj, nekadašnji, komšiluk danas živi.

U svakom trećem ili četvrtom stanu nema nikoga, u dvorištima se ne čuje dječiji glas, tu i tamo pristigne glas o overdoseu ili samoubojstvu, a po ulazima i haustorima često ćete sresti kojekakve tipove, sa špricama ili nekim drugim stvarima u rukama.

Možda sve i ne izgleda tako crno u ovo ljetno doba, ali čim stignu kasna jesen ili zima, a raziđu se draga lica koja su u međuvremenu uglavnom trajno napustila ovaj grad, sve pokaže pravo lice: poslije deset uveče rijetko ćete koga tu sresti, a javna infrastruktura – vodovod, ulična svjetla i fasade – nastaviće svoje svakodnevno propadanje.

Sve u svemu, živimo, valjda, tu viziju “Općine” važnije od desetak drugih”. Sretan život je sretan komšiluk, a naše vam susjedstvo nije takvo, ma šta o tome neko pričao i mislio.

Ako je neko odlučio da živi, tu s nama, jer tamo negdje više ne može, a poštovaće adete i zakone – neka ga. No, mi teško trpimo bilo koga drugog pored sebe. Kvaka je u tome da smo previše mali i beznačajni da bismo mogli sami. Kontraargumenata uvijek ima, i uvijek su slični: “teško je očekivati da će nas zapasti neki vajni intelektualac iz Damaska, prije diler iz Afganistana!? Hm, možda i jeste tako, ali garancije nema. Radovan je, kad se naseljavao izgledao kao najjača moguća akvizicija. I – ništa.

Baš kao što je sve pitanje perspektive: konobar u lokalnom kafiću u Čiovu ili žena koja mu je iznajmila apartman nisu mogli ni pomisliti ništa loše o novom komšiji koji je stigao na Čiovo. Izgledom pomalo luckastog naučnika i sijedom kosom vezanom u repić stigao je “negdje iz Vojvodine”, što mu je vjerovatno bio alibi!? Taj skromni čiča im je izgledao kao dobar komšija koji će s kesom iz lokalnog granapa doći na cappuccino, a onda otići obići crkvu, pohvaliti je “kako je lepa”, premetati svoje lijekove na biljnoj bazi i dotjerivati knjige o psihološkoj samopomoći na bazi reikija i tihovanja?

Nisu ga prepoznali dok bi malo izmijenjenim glasom u odnosu na prirodni ćakulao o tome kako riba sinoć baš i nije radila, ili o strukturi gostiju za nastupajuću sezonu. Jer, ovi iz Istočne Evrope uglavnom dolaze svojim autima, koja su sve bolja, a i nose svoju hranu, pa malo troše.

Ili, svi skupa u selu, što je najviše za vjerovati, pojedoše svoje međunožje jer su bili slijepi kod očiju. Mogli su zaraditi kao da su prodali najljepšu kuću u uvali, samo da su dojavili Haagu da je sijedi starčić s kesom, zapravo, nekadašnji stanovnik ulice Sutjeska.

Sve je, dakle, pitanje perspektive. Rekao bi sigurno Doktor Dabić, a to bi se potvrdilo i u slučaju njegovih podstanara.

Samo, što je u našem slučaju ostalo vrlo malo perspektive koja bi opravdala stanje u kojem smo danas. Stanje mentalnih podstanara Doktora Dabića. I talaca njegovih partnera.