Izbori u BiH: Reality show “Svejedno je”

Malo je neispirativnih i obeshrabrujućih situacija, na ovakvu vaktu i zemanu, kao što su to predizborna vremena u Bosni i Hercegovini.

Piše: Ahmed Burić

Uvijek ista priča: obećanja, zaklinjanja, njanja, njanja, a kad prođe glasanje, onda se prvo shvati da nema većine koja može formirati vlast, pa onda sklapaj koalicije. U koalicijama s koca i konopca, nađe se različitih, uglavnom, antropološki nezavršenih formata – što bi narod rekao “stoke nerazumne” – i onda to sve nekako ide. Odnosno ne ide, jer u posljednje četiri godine u Federaciji nismo dobili ni kilometar auto puta, a prijem u Evropsku uniju nam je odgođen do 2025. godine.

Što se tiče kandidatura, račun, iako nije čist, jeste razumljiv. Poslanička plaća, ovisno na kojem nivou se plasirate u sastav, iznosi između tri i pet hiljada konvertibilnih maraka. Za to ste se dužni jednom ili nijednom mjesečno pojaviti na sjednici i možete eventualno diskutovati, ali je praksa da se bleji dok ne prođu zakoni koji odgovaraju glavnim igračima, a onda se ide na ručak negdje u gradu, da valja, jer ko će u skupštinskim restoranima za pet maraka jesti obrok koji vrijedi dva puta više. Valja se, normalno, pokazati. Nek’ vidi narod koga je izabrao, i koliko je, u krajnjoj varijanti, glup i namagarčen.

No, hajdemo dalje u brojke. U toku mandata, dakle, pojedincu - poslaniku bude isplaćeno oko 200.000 konvertibilnih maraka, samo na ime plaća. Kad se nakupi dodataka, putnih dnevnica, i naknada za odvojen život, taj kvantum naraste za oko jedne trećine. To je novac koji se bilo kakvim poslom u ovoj zemlji vrlo teško može zaraditi, ukoliko niste dio klijentelističko – korupcionaških hobotnica. Na tu aktivu koju vam obezbijedi mandate, stvarni vladar ovoga društva – a to su, dakako, banke – vam odobre kredit u visini, otprilike, dvogodišnje zarade. To vam omogućava da kupite ili sagradite ozbiljnu nekretninu, dok manjim dijelom plaće vraćate kredit. Nakon mandata, nekretninu možete prodati ili iznajmiti, vaš je materijalni status, uglavnom, riješen, jer vas čeka mjesto u nekoj državnoj firmi, nadzornom ili upravnom odboru i – na spavanje. Dok ponovo ne osjetite patrioski zov sljedećeg mandata. I krenete u novi ciklus realityja.

Nije, dakle, onda ni čudo što su se ljudi zadali i na plakatima od sebe prave karikature ili na spotovima drugi za njih glume budale. Velika je para u igri: kad se uslikaš s nanom za predizborni plakat, ili se maksimalno upendiš na photoshopu ljudi više i ne gledaju slogane: iznad može pisati šta god hoćeš. Snaga, narod, pravda, nezavisni, zemlja … Banalnost slogana na ovim izborima je očiglednija nego ranije. A to dolazi iz obezvrijeđivanja svega vezanog uz politikantstvo. Čim napiše na plakat “Život za BiH”, čovjek odmah poželi da se toplo zahvali na žrtvovanju i zažali što nije ušao u to kolo, pa da s tim parama uredno zatraži državljanstvo u nekoj od novonastalih ostrvskih država u Africi, ili starih na Karibima. Ali, ne biva: valjaće i dalje slušati i gledati te glave, od kojih su obično najviše samokritične one koje imaju najmanje razloga za to. Sretnem neki dan blizu Čeke Sabinu Ćudić, a ona će nasmijano:

- Prepadoh se svoje glave s plakata!

Pogledam prema tramvajskoj stanici, kad stvarno, ona sve oblijepljena, a tamo Peđa, višedecenijski drug iz pankerskih bendova i redakcija omladinskih časopisa, pa mladi Boriša Falatar, pa Sabina… Nema, vala, nikakvog razloga da se čovjek prepadne, ali eto, lijepo znati da neko misli i tome. Jer, zamislite da vam na san, ili na javu, izađu neki od kadrova koji su “in”, ili svoj politički kredibilitet baziraju na prezimenu i otvorenom bezobrazluku pri uzimanju radnih mjesta i odlučivanju o sudbinama stotina ljudi iz (zdravstvene) struke. To je odmah za saljevanje strave. Tu, napretka nema, nikakvog.

Glavni slogan ovih izbora, dakle, mogao je biti – “svejedno je.” Nije, naravno, postoje oni koji su dokazani i presuđivani kriminalci i oni koji to nisu, ali nešto se ipak da osjetiti. Promjena u ovom društvu neće doći kroz izborni proces, barem ne ovakav kakav je sad, njega će morati uzdrmati resetovanje socijalno – finansijskog lanca ishrane. Sve dok je u ovom društvu bolje biti nepismeni učesnik realityja s ogromnim ambicijama , nego neko ko trudom i zalaganjem pokušava podići novo svoje struke i društva, općenito – biće nam ovako kako jeste.

A tako nam je da insanu stomak proradi baš onako kao kad gleda neki od onih imbecilnih realityja.

I jedva čeka da to sve skupa prođe.