Ljubičaste SS straže Đenerala Šiška

Od svih definicija ratova na području bivše Jugoslavije, a i šire, najtačnija je ona o ratu u Sloveniji, koju je izrekao Pero Lovšin. Legendarni panker, autor i pjevač grupe Pankrti, i urednik u novinama, dok je taj zanat još postojao, jednom je mišlju pošamarao sve one koji uvijek nešto palamude o svojoj ulozi i fantastičnoj strategiji koju su osmislili da bi se oslobodili od srbočetničkog agresora i mrske JNA.

Rekao je: “Mi smo imali sreće što Srbi još uvijek nisu imali formirane SS – odrede. “ Tako, je to, bogami. I nikako drukčije. Ukratko, da se Milan Kučan nije prvo dogovorio, pa onda i uvjerio da u ludačkom planu koji obuhvata Kavlovac – Kavlobag- Vivoviticu i još neka hrvatska mjesta čija imena Vojislav Šešelj, zbog govorne mane nije mogao izgovoriti, većina akcija “strategije” i medijska obravnave slovenske samostojnosti, pale bi u vodu. I izgledala bitno drugačije. Ukratko, bilo bi zajebano.

Ovako, prošlo je kako je prošlo, bez velikih katastrofa. I, najbolje je što je bilo tako.

Znate o čemu pričam: čast onima koji su uzeli pušku, nekad i iz kućne radinosti, i krenuli na tenk, ali takvi su uvijek i svugdje - manjina. I takvi obično ne govore puno. Jer, ne mogu doći do riječi od bivših (pod)oficira JNA, koji su ispisali tomove o tome kako je baš njihov potez sakrivanja dokumentacije skladišta u nekoj vukojebini presudilo da danas postoje sloboda i demokracija.

No, ovih se dana javnost uzburkala zbog fotografija grupe naoružanih muškaraca u vojnoj formaciji na mariborskom Pohorju. Moglo bi se reći da ni izbor mjesta nije slučajan: osim što su šume idealan teren za okupljanje paraavanturista svih profila – od šatro planinara kojima je brdo najbolji izgovor za rakiju, preko plemenitih izviđača i tabornika raznih vrsta, sve do imbecila sa zločinačkim namjerama – tamo je osnovana jedna od najznačajnijih partizanskih jedinica u 2. Svjetskom ratu. Pohorski bataljon, ustanovljen 11. septembra 1942., sa 105 akcija i sabotaža, i 330 likvidacija protiv okupatora i domaćih izdajnika, bio je jedan od najaktivnijih. O čemu svjedoči i izvještaj SS generala Erwina Rosenera, koji je u Ljubljani vodio protivpartizanski štab i naređivao smaknuća civila, zbog čega je u septembru 1946. obješen.

Ratni žuljevi od daljinskog

Dakle, jednostavno: tamo gdje je nekada bilo srce otpora Trećem rajhu, tamo se stvaraju moderni SS odredi. Samo, malo čudni, što bi se reklo: dok u rukama drže sjekire i pokoju pušku, muškarcima je lice prekriveno tzv. ‘fantomkama’, ali se ispod kamuflaže golim okom vidi da ih većina nije baš vična diverzantskom ratovanju. Većina pripadnika Štajerske straže (odnosno Meisterove bojne, što je opet povijesni falsifikat, ali o tome drugi put) ima protočne Tiki – bojlere ispod zamaskiranih lica. Statue većine tih ostrašćenih desničara izgledaju kao da im je u posljednjih dvadeset godina jedino naoružanje bilo otvarač za “Laško”. Biće da se radi o psihološkoj kompenzaciji, jer su u višim razredima osnovne škole bili oslobođeni tjelesog odgoja (čitaj fizičkog vaspitanja). Nadalje, djeluje kao da bi im se ljekarskim pregledom otkrile teške rane, žuljevi od daljinskog upravljača. Na društvenim mrežama je, naime, otkriveno da je ova ultradesna grupa regrutovana iz grupe navijača NK Maribor. Tako su “vijoličasti” kauč – sportisti preko noći postali neoesesovci, i o jadu zabavili vascijelo občinstvo. Kako tvrde, cilj im je zaštiti slovenačke granice i odbraniti narod od migranata koji pristižu u državu.”

Ono što bi moglo zalediti krv u žilama je svakako ime njihovog zapovjednika. Andrej Šiško. Da li je to odgovarajuće ime za zlikovca? Teško. Jer, kad se neko zove Arkan, ili Legija, čovjek se ipak malo mora zamisliti, pa jel’? Zamislite, recimo međunarodni sastanak desničarskih grupa, gdje ruske Noćne vukove vodi Aleksandar Zaldostanov, koji fakat izgleda zlo i naopako, sa onom svojom pratnjom i ikonografijom. I tako nađu se oni u šumi, sklapaju tajne planove protiv muslimana i ljevičara (taj sam, što bi se reklo!?), i dođe red da se predstavi vođa ljubičastih slovenskih desničara. I, mučenik kaže: “Jaz sem Šiško.” “Šiško?” Daj, nemoj nas zajebavati!? Čuj, Šiško? Dobro bi bilo da živu glavu izvuče ispred onih ruskih mrcina i pokoje njemačke ćelave nabildane glave, što je odradila dobrovoljni staž u, recimo, Ukrajini. Ne postaje se zločinac tako lako. Pogotovo ne kad si Šiško.

Državni ponos

No, da sve nije baš do kraja komično uvjerava nas podatak da je ljubičasta Štajerska straža podržana od “zabrinjavajuće” velikog broja Slovenaca i Slovenki. “Dobro služite svojoj domovini!” , “To je jedino pravo!”, “Bravo momci, ponosan sam na vas kao Slovenac, vi ste jedini kojima je stalo do Slovenije.” Za samo nekoliko sati postovi su pregledani više od 50.000 puta, a pokrenuta je policijska istraga kojoj je cilj ispitati motive i porijeklo oružja. Jer, bez obzira na sve, pa i to da je velika šansa da bi se dobar dio članova ljubičaste SS straže samopovrijedio upotrebom naoružanja, zbog sigurnosti ostatka Slovenije valja znati ko je Šišku dao pušku u ruku.

Inače, na društvenim mrežama je najgore kad se jave mudroseri: ovoga puta iz Srbije, pa kao drže slovo onim Slovencima koji se javno zgražavaju nad skorašnjim postrojavanjem idiota na Pohorju. Aludirajući na kamp u blizini grada Bora, na Kučajskim planinama, gdje su pod paskom pravoslavnih vjerskih fanatika “obučavana” djeca u osnovnim vještinama ratovanja, tu i tamo se neki “osvješteni” pripadnik virtualne zajednice nađe pozvan da kaže kako je “i kod nas bilo toga, deca su se obučavala u kampovima, ali je država to rasturila.” Jah, “deca” su vojska najjača. No, nije problem u tome. Nego u ideologiji društva koje neće priznati postojanje odreda smrti iz devedesetih. Istih onih o kojima je govorio Pero Lovšin.

A ‘deca’ se igraju. I sve su to, bez obzira bile ljubičaste ili crne, iste igre. I straže. Kad bi se moglo upjevati, zvučalo bi kao “ljubičaste SS straže đenerala Draže.

Jer se “đenerala Šiška” stvarno ne može pjevati.

Jer on, ionako, priziva osnivanje novog Pohorskog bataljona.