Govoriti Jasno
Strah i svjetonazor
Priča je iz ranih osamdesetih, a prenosim je onako kako sam je čuo. Elem, u toku je bio kongres Saveza komunista Bosne i Hercegovine, i dvojica perspektivnih „kadrova“ – jednog Profesora, a drugog Pjesnika – dopao je zadatak da beskrajne referate, uglavnom, polupismenih delegata pripreme za štampanje. Komunisti su, za one koji se ne sjećaju, bili puno ozbiljniji ljudi od nacionalista: o svemu bi ostavljali pisani trag, zlu ne trebalo, i dobru na uvid. Referati su, naravno, bili suha drenovina: klicanje Partiji i njezinom mudrom rukovodstvu. Stvar se događa u Mostaru, u Titovoj vili nadomak Neretve, gdje su, rečeno nogometnim rječnikom, vrijeme i teren idealni za igru, a nagrada – nimalo zanemariva. Pun mini - bar whiskeya, ostalog od Tite, maltova i bourbona, džabe, ali kad se završi posao. Priča dalje Pjesnik:
„Čovječe, mi dobili oblakodere papira, sad to valja sređivati, redigirati, mrak na oči pada. Ja pažljivo skratio dva referata, čitam sve, i gledam gdje je on. A on, već završio svoje, sjedi na balkonu, i nasuo onaj whiskey. Gleda me, i vidi da sam zadeveran, pa malo u čudu, a malo u šali, kaže: „Šta je , bolan tebi, ovo su nikakvi tekstovi, pola ovih ljudi nepismeno, ne uređuješ literaturu. Odreži im po dva odlomka na početku i malo im popravi kraj – i to je to. Šta se bezveze patiš? A vidi ove ljepote.“
I tako, nakon prihvaćenog savjeta, sjede njih dvojica i gledaju tu sjajnu mostarsku ljepotu, a Profesor će, rezignirano:
„Džaba mi ovo sve. Ovo će oni sve srušiti, do temelja.“
Pjesnik se trznu, teške su to riječi, a poslovi državni. Uspio je još samo upitati – „Ko?“
„Ustaše i četnici. Neće oni ovo dozvoliti, a i ne mogu podnijeti da im ne pripada ova ljepota.“
Kad je zastupnica u Kantonu Sarajevo Jasna Duraković objavila da napušta SBB i da neće dati svoj glas za rušenje Vlade Kantona Sarajevo, na pamet mi je pala ova priča, u kojoj je Profesor, glavni junak priče, njezin otac rahmetli Nijaz Duraković. Drugi, lik Pjesnika, je kolega i prijatelj, saputnik čijim spominjanjem, mogu samo nanijeti bihuzur njegovim ranim mirovinskim danima. A onaj ko hoće da zna, neće mu biti teško pogoditi. Mogao je biti bilo tko, ali eto, bio je on.
Napad na Bosnu i Hercegovinu, socijalističku republiku, počeo je puno prije nego što se ukopala artiljerija oko Sarajeva. To što smo dozvolili da sav patriotski kapacitet otme i svojim načini SDA, sami smo krivi. Ali, istine radi, to valja zabilježiti. Da se zna.
I eto tako, prođe od te anegdote četrdesetak godina, dogodilo se to što jeste, profesor Duraković je imao pravo, pjesnicima ostade da se još malo raduju ovozemaljskom životu, a pojavi se i još najmanje jedan neprijatelj: od onih koji ne mogu podnijeti da im nešto ne pripada.
A da više ne bude tako, valja dići glavu i malo se ugledati u durakoviće. One koji smiju reći i uraditi ono što misle. U način mišljenja u kojem nije važna stranačka poslušnost, nacionalna pripadnost ili institucionalno uvlakaštvo. Skoro trideset godina na sceni i vlasti je model koji, kad ne može milom, onda silom, postavlja ljude za koje ašćare vidite da se muče da završe rečenicu, ali odmah nakon toga čujete da su negdje suvlasnici privatnog univerziteta. Gdje se uz rijeku i janjetinu izdaju diplome, javno blate i pljuju one što drukčije misle, javno kude razvrat i alkohol, a svoje svetkovine slave uz Chivas i trubače.
Što samo po sebi i ne mora biti nikakav grijeh, ali jeste ako se suoči sa „svjetonazorom“, koji svako malo „brane“ po onim svojim toaletnim priručnicima, koje nazivaju medijima. Napadajući „ove druge“.
Nervoza, sila i agresija koja se prosipa u pokušaju preuzimanja većine za Vladu Kantona, direktno je proporcionalna shvaćanju da im je vrijeme nepovratno prošlo, i da će, kako ono bude odmicalo, biti sve slabiji. Ali, u tome i jeste problem: ko zna šta su još sve spremni učiniti, i dokle ići da održe privid demokratije u kojoj su oni jedna (i jedina) patriotska snaga, dok smo svi mi ostali – otpadnici i sitna buranija.
Zato, u ovom trenutku pitanje kantonalne vlasti nije operativna, niti personalna stvar. To je pitanje svjetonazora. Ta riječ, najbolje zvuči na njemačkom – weltanschauung, drugom jeziku Pjesnika s početka ove priče, kod nas se prevodi kao „pogled na svijet“.
A naš je svijet, sve ove godine, zamagljen. Što diskursom lažnog patriotizma, što maglama koje nam se prodaju sve ove godine.
Pa su na kraju, i u fizičkom obliku, poklopile ovu nesretnu čaršiju, i donijele paradoks. Trebaju nam maske za preživjeti, a sve maske jednom moraju pasti.
Pitanje kantonalne vlasti je, dakle, pitanje kako će živjeti Sarajevo: da li kao tursko-arapska kolonija s tržnim centrima pod kirijom, i tajnim računima kod Erdogana, ili kao evropski grad sa razvojnim projektima, za koje se zna odakle novac dolazi i gdje ide.
Jer, na kraju će biti kao i na početku: postoje oni koji nisu htjeli i neće da ovom zemljom vlada kriminal, i oni koji su to napravili. Strahom.
On je najveći neprijatelj progresa, i Bosne i Hercegovine. Uz ona dva koja je spomenuo Nijaz Duraković. I ovoga trećeg, kojem je njegova kćerka rekla – „no pasaran.“ Aferim!
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.