Svjetski dan hrane: Pacovi, kosti, blato i druga hrana koju očajni ljudi jedu da bi preživeli

Glad, siromaštvo, rat i bolest - mnogo je faktora koji drastično mogu da utiču na ono što jedemo.

U ekstremnim okolnostima, očajni ljudi mogu da pribjegnu jedenju blata, kaktusovog voća, cvijeća, pacova, bačenih kostiju ili životinjske kože da bi preživjeli.

Teška glad, pothranjenost i neuhranjenost svakodnevni su problemi u mnogim dijelovima svijeta, a njihove razmjere su zaista ogromne: Svjetski program za hranu Ujedinjenih nacija kaže da „čak 828 miliona ljudi odlazi svake večeri gladno u krevet", dok se „345 miliona ljudi suočava sa akutnom ugroženošću snabdijevenosti hranom."

Trending

Nepovoljni vremenski uvjeti otkazali utrku u St. Moritzu: Evo kada Elvedina nastavlja takmičenje

13.09.22. 18:55

UNICEF: Više od pola miliona djece u Somaliji suočava se s pothranjenošću

Za Svjetski dan hrane, koji se obiljeležava 16. oktobra, BBC je razgovarao sa četvoro ljudi iz različitih dijelova svijeta koji su doživeli ekstremnu glad i pitao ih kako preživljavaju.

'Pacovi su jedino meso koje mogu da priuštim'

„Jedem pacove od djetinjstva i nikad nisam imala zdravstvenih problema".

„Hranim dvogodišnju unuku pacovima. Naviknuti smo na to", kaže Rani iz južne Indije.

Ova četrdesetdevetogodišnjakinja živi blizu Čenaja i pripada jednoj od najmarginalizovanijih zajednica u zemlji - napustila je školu poslije petog razreda.

U indijskoj društvenoj strukturi zasnovanoj na kastama, njen narod trpi višegodišnju diskriminaciju, a Rani radi za NVO koja spašava ljude iz njene zajednice - Irula - koji su zatočeni kao zaduženi radnici.

„Oduvijek smo živjeli nadomak gradova i sela. Naši roditelji i njihovi roditelji pričali su nam da nisu imali šta da jedu - čak ni krompir.

„U tim teškim vremenima, pacovi su nam služili kao prijeko potrebna hrana", kaže Rani za BBC.

„Naučila sam da ih lovim još kao veoma mala."

Vještine opstanka koje je Rani stekla kao dijete sada pomažu njenoj porodici da se prehrani - oni kuhaju pacove najmanje dvaput nedjeljno.

Narod Irula jede vrstu pacova koja se može naći u rižinim poljima, a ne one koji se obično mogu sresti po kućama.

„Ogulimo kožu pacova, ispečemo meso na plamenu i pojedemo ga. Ponekad ga iseckamo na sitne komade i skuhamo ga sa lećom i sosom od tamarinda", kaže Rani. Žitarice koje pacovi sakriju u rupama Irule takođe sakupe i pojedu.

„Piletinu ili ribu mogu da priuštim jednom mjesečno. Pacova ima u izobilju i besplatni su", dodaje ona.

'Pijem blatnjavu vodu, a viđala sam kako ljudi jedu leševe životinja'

Ujedinjeni narodi kažu da se Somalija suočava sa katastrofalnom gladi, a najgora suša u zemlji u posljednjih 40 godina već je raselila više od milion ljudi.

Četrdesetogodišnja majka sedmoro djece Šarifo Hasan Ali jedna je od tih raseljenih.

Ona je morala da napusti svoje selo i putuje više od 200 kilometara, uglavnom pješke, iz regiona Donjeg Šabela do privremenog smještaja na obodu glavnog grada Mogadišua.

Za to joj je trebalo pet dana.

„Tokom putovanja jeli smo samo jednom dnevno. Kad nije bilo mnogo hrane, hranili smo samo djecu i gladovali", kaže ona.

Na putu do prijestonice prisustvovala je nekim šokantnim scenama.

„Rijeka je potpuno presušila. Vrlo malo vode je doticalo godinama, pa smo morali da pijemo blatnjavu vodu", kaže Hasan Ali.

„Na putu do Mogadišua vidjela sam stotine uginulih životinja. Ljudi jedu čak i strvine i kožu sa njih." Hasan Ali je nekada imala 25 krava i 25 koza. Sve su stradale u suši.

„Nema kiše i ništa ne uspeva na mojoj farmi", kaže ona.

09.06.22. 16:52

Crne prognoze šefa UN-a: Stižu ekonomski haos i glad

Ona sada zarađuje manje od dva dolara dnevno perući tuđu odeću - nedovoljno da plati hranu.

„Jedva mogu da platim kilogram riže i povrća koje ide uz nju, i nikad ga nema dovoljno za sve. Ova suša nas je veoma teško pogodila."

Ona dobija malo pomoći od dobrotvornih organizacija, ali kaže da to i dalje nije dovoljno.

„Nemamo ništa", kaže Hasan Ali.

'Moja porodica zavisi od bačene kože i kostiju'

Posljednje dve godine, Lindinalva Marija da Silva Nasimento, šedesettrogodišnja penzionerka iz brazilskog Sao Paula, jede kosti i kožu koju bace lokalni mesari. Ova penzionerka ima dnevni budžet od samo četiri dolara da prehrani sebe, muža, sina i dvoje unuka. Ne može da priušti meso, tako da odlazi do različitih mesara i kupuje pileće kosti i kožu.

Čak i to košta oko 0,70 dolara po kilogramu.

„Kuham kosti sa komadima mesa koji ostanu na koži. Dodam grah za bolji ukus." Pileća kožica, kaže ona, prži se bez ulja u tavi, a mast koja nastane sakupi se i sačuva. Lidninalva je čuva u praznim teglama majoneza i teglama surutke, i u njoj kasnije prži drugu hranu.

„Ni ne pomišljam da kupujem voće, povrće ili slatkiše. Ranije sam imala zamrzivač pun mesa i povrća, a u frižideru sam imala kupus, paradajz, crni luk, bilo je svega sasvim dovoljno", kaže ona.

„Danas je on prazan i jedino što imam je crni luk u činiji za voće."

Lindinalva je izgubila posao tokom pandemije koronavirusa, a njen sin je također nezaposlen.

„Oslanjam se na donacije u hrani od ljudi koje poznajem i dobijam malo pomoći od lokalne katoličke crkve. Tako preživljavam", kaže ona.

Više od 33 miliona ljudi u Brazilu živi gladujući, prema skorašnjem izvještaju Brazilske mreže za snabdijevenost hranom.

Nova studija objavljena u junu pokazala je da više od polovine stanovništva pati od nedovoljne snabdijevenosti hranom.

„Mesari često kažu da nemaju kosti", žali se Lindinalva. Ona kaže da mora da jede što manje da bi sačuvala što više hrane.

„Preživljavam i od vjere da stvari moraju da krenu nabolje u nekom trenutku."

'Moja deca i ja smo preživeli na voću crvenog kaktusa'

„Nema kiše i nema žetve. Nemamo šta da prodajemo. Nemamo novca. Ne mogu da priuštim da jedem rižu"

Fefiniaina je dvadesetpetogodišnja majka dvoje djece sa ostrva Madagaskar u Indijskom okeanu. Dvije godine sa malo padavina uništile su usjeve i desetkovale stoku. Zbog toga, više od milion ljudi gladuje, prema podacima UN-a. Fefiniaina živi u gradu Ambosariju, jednom od najteže pogođenih sušom.

Ona i njen muž zarađuju za život prodajući vodu.

„Kad zaradim novac, kupim rižu ili kasavu. Kad nemam ništa, moram da jedem voće crvenog kaktusa ili odem u krevet gladna", rekla je ona za BBC preko Unicefovog prevodioca.

„Većina ljudi ovde jede voće kaktusa. Pomalo ima ukus kao tamarind."

„Jedemo ga posljednja četiri mjeseca i sada oba moja djeteta imaju proljev."

Svetski program za hranu izvjestio je prošle godine da na južnom Madagaskaru „ljudi jedu bijelu glinu sa sokom tamarinda, kaktusovo lišće, divlje korenje, samo da bi im malo uminula glad."

Ovo voće možda omogućuje Fafiniainoj porodici da ostane u životu, ali ono ne pruža vitamine i minerale koji su im neophodni - njeno četvorogodišnje dijete je jedno od mnogih koje se liječi od neuhranjenosti.

„Čak i ako padne malo kiše, možemo da uberemo malo nečega. Možemo da jedemo slatki krompir, kasavu i voće", kaže Fefiniaina.

„I ne moramo da jedemo voće kaktusa", dodaje.

Svjetski program za hranu kaže da je svijet gladniji nego ikad

On za ovu „seizmičku krizu gladi" okrivljuje četiri faktora: rat, klimatske šokove, ekonomske posljedice pandemije kovida-19 i rast cijena.

„Operativni mjesečni troškovi Svetskog programa za hranu su 73,6 miliona dolara viši od prosjeka iz 2019. godine - što je neverovatan rast od 44 posto, navodi izveštaj iz 2022. godine.

04.05.22. 13:13

Milioni ljudi gladovali u 2021. zbog ratova i ekonomskih kriza

„Višak koji se troši na operativne troškove prethodno je mogao da nahrani četiri miliona ljudi na mjesec dana."

Ali organizacija tvrdi da sam novac neće okončati krizu: ukoliko ne bude bilo političke volje da se okonča rat i ozbiljno posveti zaustavljanju globalnog zagrijavanja, „glavni pokretači gladi nastavit će neometano da divljaju", zaključuje se u izveštaju.