Tuga: Identifikovani posmrtni ostaci dvije žrtve proteklog rata - među njima je i Rukija Paraganlija

Dragan Bursać o zločinu o Joševi

Dragan Bursać o zločinu u Joševi pisao je za Al Jazeeru 2020. godine. Upozoravamo na izrazito uznemirujući sadržaj:

"...Rukija Paraganlija je ponosna žena. Do rata je često radila u susjednim srpskim naseljima Bradići i Jaketići i smatrala je da trebaju ostati u kući i da njih niko neće dirati uprkos puškaranjima koja su učestala i čiji su zvukovi dopirali do Joševe. Nadničila je ne bi li prehranila djecu i unučad. I kad su muškarci napuštali selo pod četničkim hicima, ona je rekla da će ostati. Neće valjda nju, govorila je. A neće, ne dao Bog, ni djecu, pune su kolijevke u Joševi. Ma znaju nju sve komšije, nema se čega bojati – ni ona ni snahe ni unučad. I nije nikome ništa skrivila da bi se bojala.

A onda, tog zlog 22. maja ‘92, Rukija sa svojim nevjestama Zinetom i Safijom plijevi baštu. Kiša i sunce u naletima plode zemlju u slivu Drine. To je bogatstvo koje treba njegovati i cijeniti.

Pucanj, pa još jedan. Rafali…

Rukija je u trenu sa nevjestama ispred porodične kuće. Žene unezvijereno traže kolijevke sa bebama.

I sad zamislite situaciju: tri žene, jedna djevojčica od sedam godina i dvije kolijevke. Djevojčica se zove Amra i kćerka je Safijina, a unuka Rukijina. Ima sedam godina. Amra drži kolijevku u kojoj nečujno i bezbrižno spava beba Samra, njena sestrica. Ni godina joj nije. Zineta, druga Rukijina nevjesta, pridržava drhtavom rukom drugu kolijevku, u kojoj je njena beba Amera. Ni Amera nije napunila prvu godinu.

Pa onda zamislite situaciju u kojoj nana Rukija gleda svoje nevjeste i svoje unučice kako se zgrčenim rukama i povijenim tijelima brane od užasa koji dolazi. Zamislite situaciju u kojoj nekoliko četnika utrčava u kuću i sa smijehom odlaže oružje na kuhinjski sto.

Ne, smrt hicima puščanim bila bi blagoslov u toj situaciji.

Jedan četnik vadi nož. Beba Amera bezgrešnim, nasmijanim očima mirno gleda u njega. Nož se nekako zavlači pod dječji vrat. Malo krvi i to je kraj. Urlik majke Zinete. Četnik ne trpi urlike. Nož kolje bespomoćnu majku, koja umire nekoliko sekundi nakon svoje bebice.

A onda na red dolazi Safija, koja drži svoju sedmogodišnju Amru za ruku. Mala se brzo i neprimjetno odmakla od druge kolijevke, u kojoj živi, a ne diše druga beba, njena sestrica Samra. Safija i Amra, majka i kćerka, zaklane su istog časa, a njihova tijela su se sručila pored Zinete i njene Amere. Krv miješa porodicu Paraganlija u tom majskom popodnevu, bez milosti i pomoći.

Dvije žene, djevojčica i beba su zaklane. Od istih noževa, ideologije i zvijeri. Svijete moj, možeš li to da shvatiš?

Nana Rukija samo se srušila i predala glavu četnicima. Smrt kao olakšanje. I sve one zaklane: nana Rukija, nevjeste Zineta i Safija, djevojčica Amra i bebica Amera.

Tek tako. U jednom trenu, u jednoj kući. Krive jer su žive, jer se drugačije zovu i na drugi način Bogu mole. Bezgrešne, a mrtve pod četničkim čizmama.

A onda jedan četnički krvolok pogleda u onu drugu kolijevku. Ništa se ne miče, a dan odmiče. “Dosta je bilo klanja, red je da pucamo”, pomisli zvijer. Umjesto noža rafal je posjetio preživjelu bebicu Samru…

Četnici su dugim rafalima “ovjerili” ubijene Paraganlije i izašli iz kuće.

Trebalo je nastaviti ubijati ljude u Joševi. Zlo je gladno i tražilo je novo zlo, da se krvlju seljaka dobrih i poštenih nahrani. (...)

Ono nešto preživjelih iz Joševe, tek duboko u noć, vratilo se u selo. Tamo su našli krv, paljevinu i leševe. Smrt je to bila u neograničenim količinama.

A onda su žene čule dječji plač u poluspaljenoj kući Paraganlija. Bila je to beba Samra. Njeno tijelo u bešici netaknuto, oivičeno rupama od metaka. Tek tada se prvi put plačem javila. Dijete živo i zdravo. Čudo druge kolijevke!

Po kazivanju rijetkih preživjelih koji su to veče bili na pokopu Paraganlija, svih petoro imalo je rezove na vratu. Ukop je obavljen nabrzinu, po noći. Njih petoro ukopano je u dva mezara.(...)

Mala Samra danas je udata, živa i zdrava žena. Jedina preživjela u ženskoj lozi Paraganlija."