Savez kolumnista | Dayton, secesija i granice pravnog argumenta: Šta bi BiH zaista mogla tražiti

Rasprava o mogućoj jednostranoj secesiji Republike Srpske sve češće i češće se vraća u javni prostor, obično potaknuta izjavama političkih aktera u Banjoj Luci. Pravnici i analitičari tada se dijele oko pitanja koje nadilazi puku politiku: šta bi se, u pravnom smislu, dogodilo ukoliko bi jedan entitet zaista pokušao napustiti ustavni okvir uspostavljen Dejtonskim mirovnim sporazumom? Dio stručne javnosti smatra da bi takav čin otvorio put ka temeljnom preispitivanju čitavog entitetskog uređenja Bosne i Hercegovine, uključujući i status Republike Srpske kao entiteta nastalog u ratu obilježenom genocidom. Riječ je o argumentu koji zaslužuje ozbiljnu pažnju, ali koji istovremeno treba jasno razdvojiti od onoga što međunarodno pravo, u svom sadašnjem obliku, već propisuje kao neupitno pravilo.

Piše: Dr. Sejo Sušić, za Radiosarajevo.ba

Razlika između uvjerljivog pravnog argumenta i postojeće pravne norme nije akademska sitnica. Ona određuje šta bi Bosna i Hercegovina realno mogla postići pred međunarodnim forumima, a šta ostaje u domenu političke borbe i budućeg razvoja prava. Tekst koji slijedi pokušava tu razliku prikazati bez ublažavanja ijedne od dvije strane: ni težine argumenta koji stoji na strani Bosne i Hercegovine, ni ograničenja koja taj argument trenutno ima.

Trending

Savez kolumnista | Dayton, secesija i granice pravnog argumenta: Šta bi BiH zaista mogla tražiti

Argument koji bi Bosna i Hercegovina mogla iznijeti

Ako bi Republika Srpska jednostrano proglasila secesiju i time otvoreno napustila Dejtonski sporazum, Bosna i Hercegovina bi mogla graditi argumentaciju na nekoliko međusobno povezanih tvrdnji.

Prva tvrdnja odnosi se na prirodu samog Daytona.[1] Sporazum iz 1995. godine nije nastao kao izraz slobodno postignutog državnopravnog konsenzusa među ravnopravnim akterima, nego kao politički kompromis kojim je zaustavljen rat i njegove najteže posljedice. Ustavno uređenje sadržano u Aneksu 4 bilo je, prije svega, instrument prekida nasilja, a tek onda model dugoročne državne ustavne transformacije koju je trebalo nadograditi. Ta okolnost, tvrde pojedini pravnici, daje osnov za argument da se rješenja nametnuta pod pritiskom rata mogu preispitati onog trenutka kada jedna od strana sama odbaci osnovni okvir na kojem ta rješenja počivaju.

Druga tvrdnja tiče se porijekla entiteta. Republika Srpska nije nastala kao rezultat mirnog ustavnopravnog dogovora, nego tokom oružanog sukoba obilježenog sistematskim etničkim čišćenjem, opsadama gradova i, u slučaju Srebrenice, genocidom koji su utvrdili i Međunarodni sud pravde i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju.[2]

Treća tvrdnja proizlazi iz opšteg pravnog načela uzajamnosti obaveza i prava. Sporazum poput Daytona funkcioniše kao cjelina: prava koja entitet uživa – uključujući visok stepen autonomije, vlastite institucije i ustavnu zaštićenost – proizlaze iz istog dokumenta koji propisuje i obaveze, uključujući poštovanje teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. Entitet koji jednostrano odbaci sporazum kao cjelinu, prema ovom gledištu, gubi osnov da se selektivno poziva na ona prava koja mu taj isti sporazum garantuje.

Četvrta tvrdnja je zaključna i najdalekosežnija: ako se prve tri premise prihvate, otvara se pitanje da li bi, nakon jednostranog raskida, uopšte postojao pravni razlog za očuvanje entitetske podjele u njenom sadašnjem obliku, ili bi se moglo legitimno raspravljati o uspostavi novog ustavnog poretka bez teritorijalne podjele zasnovane na ratnim linijama razgraničenja.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Ovakav niz tvrdnji predstavlja ozbiljan pravni i politički argument. On se oslanja na stvarne, dobro dokumentovane činjenice i na prepoznatljiva načela međunarodnog prava o ugovorima. Upravo zato zaslužuje da bude tačno predstavljen – a ne pretvoren u tvrdnju da već postoji obavezujuće pravilo koje bi automatski proizvelo takav ishod.

Šta međunarodne presude jesu utvrdile

Da bi se ocijenila težina iznesenog argumenta, potrebno je precizno utvrditi šta su međunarodni sudovi zaista presudili.

Presuda Pretresnog vijeća ICTY-a u predmetu protiv Radislava Krstića prva je pravosnažno kvalifikovala zločine počinjene u Srebrenici u julu 1995. godine kao genocid, a ta kvalifikacija potvrđena je i u žalbenom postupku.[3]

Međunarodni sud pravde u presudi iz 2007. godine, u sporu Bosne i Hercegovine protiv Srbije, potvrdio je da je genocid u Srebrenici zaista počinjen, iako je odgovornost same Srbije za sam čin genocida odbačena – umjesto toga, utvrđena je odgovornost za propust da se genocid spriječi i da se počinioci krivično gone.[4]

Naknadne presude protiv Radovana Karadžića[5] i Ratka Mladića[6], uključno sa presudama u žalbenom postupku pred Mehanizmom za međunarodne krivične sudove, dodatno su učvrstile ovu činjeničnu i pravnu osnovu, osuđujući najviše političko i vojno rukovodstvo bosanskih Srba za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Ono što, međutim, nijedna od navedenih presuda ne sadrži jeste pravna posljedica koja bi se ticala samog entiteta kao ustavnopravne kategorije. Ni ICJ ni ICTY nisu naložili ukidanje Republike Srpske, nisu proglasili Republiku Srpsku “genocidnom tvorevinom” u smislu pravnog subjekta, niti su na bilo koji način dovodili u pitanje njen ustavnopravni status utvrđen Aneksom 4 Dejtonskog sporazuma.[7] Presude se odnose na individualnu krivičnu odgovornost pojedinaca, odnosno na državnu odgovornost Srbije prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida – a ne na status teritorijalno-političke jedinice unutar Bosne i Hercegovine.

Ova razlika nije formalnost. Međunarodno krivično pravo i međunarodno javno pravo koje uređuje odgovornost država funkcionišu odvojeno od ustavnog prava pojedinačne države i njegovih unutrašnjih teritorijalnih rješenja. Utvrđivanje genocida kao istorijske i pravne činjenice ne prevodi se automatski u nalog o promjeni unutrašnjeg ustavnog uređenja. Ustavno pitanje ostaje predmet posebne pravne i političke odluke, koja bi tek trebalo da uslijedi – ako uopšte uslijedi – kroz sasvim drugi mehanizam.

01.07.26. 14:16

Savez kolumnista | Sejo Sušić: Kako je Dayton stvorio državu u kojoj je pljačka racionalan izbor

Da li bi se to moglo tražiti nakon secesije?

Odgovor na ovo pitanje jeste potvrdan, ali uz važnu ogradu. Ukoliko bi Republika Srpska zaista jednostrano proglasila secesiju i time raskinula sa Dejtonskim ustavnim okvirom, Bosna i Hercegovina bi imala osnov da pred relevantnim međunarodnim forumima – bilo diplomatskim, bilo pravnim – iznese argument da je time nestao pravni temelj na kojem je entitet uopšte postojao. U tom kontekstu, poziv na već utvrđene činjenice o genocidu i drugim teškim zločinima poslužio bi kao dodatni, moralno i politički snažan argument u prilog uspostavi novog ustavnog poretka bez entitetske podjele.

Uspjeh takvog zahtjeva, međutim, ne bi zavisio isključivo od činjenice da je genocid međunarodno utvrđen. Zavisio bi, prije svega, od stava velikih sila i regionalnih aktera koji su garanti Dejtonskog sporazuma, od reakcije Evropske unije i NATO-a, od procesa pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine i eventualno pred Međunarodnim sudom pravde, kao i od šireg političkog konteksta u trenutku kada bi se secesija dogodila. Historijsko iskustvo pokazuje da su ovakve situacije rijetko rješavane isključivo pravnim putem – one se po pravilu rješavaju kombinacijom pravnog argumenta i političke volje najuticajnijih međunarodnih aktera.

Drugim riječima, argument o gubitku pravnog temelja i mogućnosti uspostave novog ustavnog poretka pravno je koherentan i može se ozbiljno braniti. On, međutim, ne predstavlja unaprijed zagarantovan ishod. Bio bi to početak duge, neizvjesne i vjerovatno višegodišnje pravno-političke borbe, čiji bi rezultat zavisio od mnogo više faktora nego što je sama činjenica postojanja presuda o genocidu.

16.07.26. 14:29

Savez kolumnista | Dr. Sejo Sušić: Zašto "konstitutivni narodi" nemaju osnove u Daytonskom ustavu

Zaključak

Razlikovanje između pravno utemeljenog argumenta i već postojećeg pravnog pravila predstavlja ključ za trezveno razumijevanje ove teme. Argument da bi jednostrana secesija Republike Srpske otvorila pitanje njenog daljeg postojanja kao entiteta zaista stoji na čvrstim temeljima – kako činjeničnim, tako i pravnim. Istovremeno, tvrdnja da bi takav ishod bio automatski, ili da već postoji obavezujuće pravilo koje bi ga proizvelo bez daljeg postupka, ne odgovara sadašnjem stanju međunarodnog prava te međunarodnih odnosa koje imamo danas u svijetu.

Za građane Bosne i Hercegovine to znači da odgovornost za ishod svake buduće krize ovog tipa ne leži samo u međunarodnim presudama iz prošlosti, koliko god one bile pravno i moralno značajne, nego i u sposobnosti državnih institucija, diplomatije i međunarodne zajednice da taj argument, ako se za njim ukaže potreba, dosljedno i uporno pretoče u konkretan pravni i politički rezultat. Do tada, riječ je o ozbiljnoj, ali otvorenoj pravnoj mogućnosti – ne o gotovoj presudi koja čeka na izvršenje.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba

*Autor je profesor na Odjelu za pravo Međunarodnog islamskog univerziteta Islamabad (IIUI)

^{[1]General Framework Agreement for Peace in Bosnia and Herzegovina (Dejtonski mirovni sporazum), parafiran u Daytonu 21. novembra 1995, potpisan u Parizu 14. decembra 1995, sa Aneksom 4 (Ustav Bosne i Hercegovine).
[2]International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, Tužilac protiv Radislava Krstića, predmet br. IT-98-33-T, Presuda Pretresnog vijeća, 2. avgust 2001; potvrđeno u Presudi Žalbenog vijeća, 19. april 2004 (prva pravosnažna kvalifikacija zločina u Srebrenici kao genocida).
[4]International Court of Justice, Application of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide (Bosnia and Herzegovina v. Serbia and Montenegro), Presuda, 26. februar 2007, posebno par. 297 i par. 471 o utvrđenom genocidu u Srebrenici.
[5]ICTY, Tužilac protiv Radovana Karadžića, predmet br. IT-95-5/18-T, Presuda Pretresnog vijeća, 24. mart 2016; Presuda Žalbenog vijeća Mehanizma (MICT-13-55-A), 20. mart 2019, kojom je potvrđena osuda za genocid u Srebrenici.
[6]ICTY, Tužilac protiv Ratka Mladića, predmet br. IT-09-92-T, Presuda Pretresnog vijeća, 22. novembar 2017; Presuda Žalbenog vijeća Mehanizma (MICT-13-56-A), 8. jun 2021.
[7]Ustav Bosne i Hercegovine (Aneks 4 Dejtonskog sporazuma), član X, koji uređuje postupak izmjene Ustava; sporazum ne sadrži odredbu o jednostranom istupanju entiteta niti o pravnim posljedicama takvog čina.}