Savez kolumnista | Sejo Sušić: Kako je Dayton stvorio državu u kojoj je pljačka racionalan izbor

U Bosni i Hercegovini postoji jedan konsenzus koji nadilazi sve etničke, entitetske i stranačke podjele. To nije konsenzus o budućnosti zemlje, o europskim integracijama ili o pomirenju. To je tihi dogovor korumpiranih elita da se sadašnji sistem mora očuvati po svaku cijenu — jer im upravo on donosi izvanredan materijalni dobit.

Piše: Dr. Sejo Sušić, za Radiosarajevo.ba

Dok građani odlaze iz zemlje, dok bolnice nemaju lijekova, dok ceste propadaju i dok mladi bez stranačke knjižice ne mogu naći posao, politička klasa sva tri takozvana konstitutivna naroda mirno dijeli plijen javnih resursa.

Trending

Savez kolumnista | Sejo Sušić: Kako je Dayton stvorio državu u kojoj je pljačka racionalan izbor

Lako je bosanskohercegovačku krizu objašniti isključivo etnonacionalizmom. Ali taj narativ o egzistencijalnoj ugroženosti naroda, koji godinama plasiraju vladajuće stranke, ima jednu skrivenu funkciju: on prikriva mnogo prozaičniju istinu. Sve relevantne stranačke elite, bez iznimke, imaju direktan materijalni interes da država ostane nesređena. Jer nesređena država je profitabilna država — za one koji je kontroliraju.

Dayton nije stvorio mir bez cijene

Daytonski mirovni sporazum iz 1995. godine zaustavio je rat, ali nije bio osmišljen kao optimalan ustavni okvir — bio je to ratni kompromis. Njegova arhitektura, sa četrnaest vlada, dva entiteta, Distriktom Brčko i bezbroj paralelnih institucija, nije samo administrativno glomazna. Ona je stvorila ekosistem u kojem korupcija nije slučajna nego strukturno neizbježna: svaki nivo vlasti ima svoj budžet, svoju javnu nabavku i svoje zapošljavanje — i svaki je posebna tačka iz koje se mogu izvlačiti javna sredstva.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Stručnjaci ovaj fenomen opisuju teorijom "zarobljene države". Za razliku od klasične korupcije, gdje privatnici mite javne dužnosnike, u BiH su stranačke elite zaposjele same institucije i pretvorile ih u sredstvo privatne akumulacije bogatstva.

Europska komisija to već godinama dokumentuje u svojim godišnjim izvještajima o napretku BiH — riječ je o problemu koji je dublji od obične korupcije: o izobličavanju samog institucionalnog okvira.

Politički akteri su tu logiku ekstrakcije prepoznali odmah nakon potpisivanja Daytona. Etnička mobilizacija nije samo ideološki projekt, ona je i poslovni model. Dok postoji strah od "drugog", birač glasa za "svog" — bez obzira na to što "svoj" sistematski krade iz istog džepa. Strah od etničkog neprijatelja odličan je način da se pažnja skrene s pitanja koja zaista određuju kvalitet života: gdje su novci od javnih nabavki, zašto javna preduzeća gube milijune i zašto stranačka knjižica vrijedi više od diplome.

Četiri stuba na kojima sistem stoji

Analiza pokazuje da se koruptivni sistem u BiH oslanja na četiri međusobno povezana stuba.

Javne nabavke su najočitiji i materijalno najveći kanal korupcije. Revizorski uredi entiteta i države godinama objavljuju izvještaje koji dokumentuju netransparentne dodjele ugovora, sukobe interesa i direktnu vezu između stranačke pripadnosti i dobijanja javnih poslova. Elektroprivreda, Željeznice, fondovi zdravstvenog i penzijskog osiguranja — sva ta preduzeća rade ne kao privredni subjekti nego kao stranačke kase iz kojih se finansiraju izborne kampanje i nagrađuju lojalni kadrovi. Mehanizmi unutarnje kontrole, poput revizije i nadzornih odbora, najčešće ne funkcionišu kao nezavisni nadzor već kao produžena ruka stranačke kontrole. Dokumentovane su nabavke bez konkurentnih ponuda i ugovorne cijene i do 50 posto iznad tržišnih vrijednosti, ali rijetko završavaju krivičnim gonjenjem.

Partijsko zapošljavanje je drugi stub. BiH ima jedan od najvećih javnih sektora u regiji u odnosu na veličinu ekonomije, a stranačka knjižica je de facto uvjet za posao — od ministarstava do kantonalnih agencija i javnih preduzeća. To ne stvara samo ekonomsku neefikasnost, nego i duboko poremećen odnos između činovnika i građana: ko duguje posao stranačkom sekretaru, neće stati na stranu građanina kad se njihovi interesi sukobe. Meritokracija, gdje napredovanje zavisi od znanja i učinka, u javnom sektoru BiH praktično ne postoji, a posljedice su iseljavanje kompetentnih ljudi i sve veća ovisnost institucija o strancima.

Politizacija pravosuđa je možda najporazniji stub. Visoko sudsko i tužilačko vijeće, koje je trebalo da garantuje nezavisnost pravosuđa, postalo je arena stranačkih imenovanja. Rezultat je predvidljiv: politički osjetljivi predmeti traju godinama, zastarijevaju ili se završavaju oslobađajućim presudama. Istraživački novinari i nevladine organizacije godinama dokumentuju slučajeve u kojima postoji jasna veza između stranačkih veza optuženih i ishoda suđenja. Europska komisija je u svom izvještaju za 2023. godinu eksplicitno navela da pravosuđe u BiH nije sposobno efikasno procesuirati korupciju na višim nivoima i da je selektivna primjena zakona postala norma, a ne izuzetak.

Veza sa organizovanim kriminalom je četvrti, najmanje pominjani, ali možda najdublje ukorijenjen stub. Istraživanja OCCRP-a, Europola i domaćih medija godinama dokumentuju direktne veze između stranačkih struktura i kriminalnih mreža, posebno u trgovini drogom, krijumčarenju i pranju novca kroz nekretnine i javne nabavke. Fragmentirana daytonska struktura vlasti, sa slabom koordinacijom između entiteta, posebno pogoduje opstanku kriminalnih mreža koje koriste institucionalne granice kao zaštitu od progona.

Diplome na benzinskoj pumpi

Ako želite vidjeti kako se ova četiri stuba spajaju u jednu sliku, dovoljno je pogledati šta se posljednjih godina dešavalo s diplomama u BiH. Akcija SIPA-e i Tužilaštva BiH pod nazivom "Klaster", pokrenuta 2023. godine, otkrila je organizovanu mrežu rektora, dekana i profesora nekoliko privatnih univerziteta i visokih škola u Banjoj Luci, Mostaru i Brčkom koji su godinama prodavali kompletne "pakete" diploma — od srednje škole do doktorata — za iznose i preko 9.500 KM. U optužnici se navodi slučaj diplomiranog ekonomiste koji je titulu kupio za 6.500 maraka, a fakultet nikada nije ni vidio. Glavni tužilac je tom prilikom rekao i da se diploma u BiH može kupiti "na benzinskoj stanici".

Ovo nije izoliran slučaj. Istraživanje portala Žurnal pokazalo je da se srednjoškolska diploma medicinske struke, formalno priznata u cijeloj BiH i Evropskoj uniji, može dobiti za oko 1.000 do 2.500 KM, i to za samo dvije sedmice — bez prisustva na jednom času. Pisanje seminarskih, diplomskih, magistarskih i doktorskih radova odavno je posao s ustanovljenom cijenom, a kupci nisu samo nezainteresovani studenti, nego i javni funkcioneri kojima titula treba kao politički ukras.

Razlog zašto se ovaj fenomen toliko lako širi nije slučajan: BiH je jedna od rijetkih zemalja u Evropi koja nema ministarstvo obrazovanja na državnom nivou, obrazovanje je rascjepkano na deset kantonalnih i entitetskih zakona od kojih nijedan ozbiljno definiše plagijarizam, dok zakon o visokom obrazovanju riječ "plagijat" ne pominje ni jednom. U takvom vakuumu, kupljena diploma postaje samo još jedan administrativni papir koji prati stranačko zapošljavanje, a sumnjive magistarske i doktorske titule postaju uobičajen ukras u biografijama političara i direktora javnih preduzeća. Veza s pravosuđem je također direktna: i sami sagovornici u istraživanjima primjećuju da je teško vjerovati u nezavisnost sudija i tužilaca kada se u javnosti otvoreno priča o kupljenim diplomama na svim nivoima vlasti.

Posljedica nije samo moralna sramota. Kada diploma ne znači znanje, gubi se osnovni mehanizam kojim društvo bira ko liječi, ko predaje, ko sudi i ko upravlja javnim novcem — što direktno hrani i odliv mozgova, jer kompetentni ljudi koji ne pristaju na ovakva pravila igre jednostavno odu.

Zašto reforme ne dolaze

Evropska unija godinama nudi perspektivu članstva uvjetovanu reformama, a međunarodna zajednica je u izgradnju institucija uložila stotine miliona eura. Ipak, reforma ne dolazi. Odgovor je brutalno jednostavan: za one koji odlučuju, korupcija danas je isplativija od EU sutra. Elita koja godišnje izvuče desetine ili stotine miliona maraka iz javnih resursa nema racionalan interes da uvede vladavinu prava, transparentne nabavke ili nezavisno pravosuđe. Svaka ozbiljna reforma direktno ugrožava njihov materijalni interes, pa je sabotaža reformi racionalna — čak i kad dolazi od stranaka koje se deklarišu kao proevropske.

To posebno vrijedi za takozvane "proevropske" stranke u BiH. One koje se javno zalažu za evropske integracije jednako sistematski blokiraju konkretne reformske korake kao i stranke koje otvoreno odbacuju evroatlantski put. To nije kontradikcija: evropski narativ donosi izborne bodove, dok konkretne reforme prijete ekstrakcijskoj logici. Retorika o EU putu, bez stvarnih reformi, savršena je formula za zamrzavanje sadašnjeg stanja, uz istovremeno umirivanje međunarodne zajednice.

Cijena koju plaćaju građani

Transparency International godinama svrstava BiH pri dnu evropskih zemalja po Indeksu percepcije korupcije. Strani investitori kao glavni razlog izbjegavanja bosanskog tržišta navode korupciju i nepredvidivost pravosuđa. Odliv mladih i obrazovanih ljudi jedan je od najviših u Evropi — direktna posljedica sistema u kojem zasluge ne nagrađuju, a veze i stranačka lojalnost jesu.

Procjenjuje se da je BiH od potpisivanja Daytona izgubila između 150.000 i 200.000 mladih i obrazovanih ljudi koji su budućnost potražili negdje drugdje. To nisu apstraktni brojevi. To su doktori koji rade u Njemačkoj dok bosanske bolnice nemaju specijaliste. To su inženjeri koji grade infrastrukturu u Austriji dok bosanske ceste propadaju. Cijela jedna generacija je zaključila da u vlastitoj domovini nema mjesta za one koji ne pristanu igrati po pravilima koruptivnog sistema.

Korupcija u zdravstvu ima posebno direktnu cijenu: sistematsko guranje neformalnih plaćanja liječnicima i medicinskom osoblju stvara dvotierni zdravstveni sistem, u kojem kvalitet usluge zavisi od novčanika pacijenta, a ne od medicinske potrebe.

Ima li izlaza?

Rješenja postoje, ali zahtijevaju i unutrašnju i vanjsku akciju. Finansiranje političkih stranaka mora postati transparentno, sa strogim limitima donacija, obaveznim javnim izvještavanjem u realnom vremenu i nezavisnim tijelom koje ima stvarna ovlaštenja da sankcioniše prekršaje. Javne nabavke moraju biti potpuno digitalizovane i podvrgnute nezavisnoj reviziji, sa svim ugovorima i kriterijima javno dostupnim, a revizori moraju imati ovlaštenja da pokreću krivične istrage, ne samo da objavljuju preporuke koje se ne provode. Pravosuđe mora postati stvarno, a ne deklarativno nezavisno, što znači temeljnu reformu sistema imenovanja sudija i tužilaca i uvođenje jasnih kriterijuma napredovanja.

Realna je procjena, međutim, da nijedna od ovih mjera neće doći iznutra, jer sve stranke koje bi je trebale usvojiti imaju direktan interes u suprotnom. Zato vanjski pritisak — kroz Ured visokog predstavnika, kroz uvjetovanost EU integracija, kroz mehanizme GRECO-a i UNODC-a — ostaje neophodan. Ne kao kolonijalizam, nego kao jedina sistemska poluga koja može razbiti koaliciju interesa koja blokira svaku promjenu. Iskustvo proširenja EU na zemlje centralne i istočne Evrope pokazuje da je uvjetovanost najefikasnija kada se doživljava kao kredibilna prijetnja, a ne kao deklarativni zahtjev koji se ispunjava i kad reforme zapravo ne dolaze.

Umjesto zaključka

Bosna i Hercegovina nije siromašna zemlja. Ona je zemlja čije je bogatstvo — prirodno, ljudsko, infrastrukturno — godinama sistematski iskorištavano od strane uske elite koja je etničke podjele koristila kao zavjesu za ono što se iza njih zaista događa. Etnonacionalizam je ideološka fasada, ali korupcija je motor koji pokreće rastakanje bosanskohercegovačke države.

Četiri stuba sistema — javne nabavke, partijsko zapošljavanje, politizovano pravosuđe i veza sa organizovanim kriminalom — međusobno se hrane i osnažuju, čineći korupciju sistemom koji sam sebe obnavlja. Izlaz iz krize nije nemoguć, ali nije ni spontan. On zahtijeva kombinaciju unutrašnje demokratske mobilizacije — civilnog društva, slobodnih medija, akademske zajednice — sa dosljednim i strateškim vanjskim pritiskom. Borba protiv korupcije u BiH nije pitanje morala. Ona je pitanje opstanka i sposobnosti države da funkcioniše kao zajednica ravnopravnih građana, a ne kao privatni posjed njenih elita.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba