Zdravkov i Nijazov san: Da Bosna bude bosanska

Danas se navršavaju godišnjice smrti dvojice istaknutih bosanskohercegovačkih intelektualaca, profesora, ljudi koji su, svaki na svoj način, obilježili jednu epohu u Bosni i Hercegovini.

Na današnji dan prije tri godine napustio nas je prof. dr. Zdravko Grebo, a prije deset godina, 29. januara 2012. godine, prof. dr. Nijaz Duraković.

Ima neke simbolike u tome da su ova dvojica velikana na isti dan napustili ovaj svijet.

Trending

Dragan Bursać: Selma Bajrami, srpski neprijatelj broj 1

Obojica Hercegovci, jedan iz Mostara, drugi iz Stoca, ali i politički Bosanci, najznačajniji dio života proveli u Sarajevu. I jedan i, drugi dijelili su istu viziju građanske, demokratske, antifašističke, slobodne, nezavisne suverene, Bosne i Hercegovine dovoljno velike i široke za sve njezine građane.

Obojica su otvoreno izražavali bojazan za ovu zemlju, zbog naše, kako je profesor Grebo govorio u posljednjem intervjuu za Radiosarajevo.ba, "neograničene sposobnosti propadanja", te su dizali glas na pojave historijskog revizionizma, fašizma, kritizirali nacionalističke elite i prepoznavali velikodržavne koncepte usmjerene protiv ove zemlje, beskompromisno ustajući u odbranu Bosne i Hrcegovine...

No pasaran!

U danima dok se u Neumu i na drugim mjestima, nerijetko izvan Bosne i Hercegovine, pod ultimatumima i pritiscima razgovara o budućnosti naše zemlje (čemu žurba?!), dok se ona neskriveno želi podijeliti i zauvijek razbiti, nije teško da veličine poput Grebe i Durakovića tako nedostaju.

Govorili su i pisali smjelo, bez kompleksa prema Beogradu i Zagrebu, bilo kome van BiH, ali i bez kompromisa prema domaćim nacionalističkim politikama, lažnim elitama i veličinama. Bili su i do kraja ostali istinski građani Bosne i Hercegovine.

Odlazak Grebe i Durakovića pokazao se krajem jedne ere. Profesor Grebo kako je konstatirano i u danima nakon njegove smrti "bio otjelotvorenje nade da se u ratu i poslije rata može živjeti civilizirano". Mnogi će se složiti da se isto može reći i za profesora Durakovića.

Kako je tada pisao današnji predsjednik SABNOR-a, mostarski antifašista i kulturi radnik Sead Đulić "kada ovakvi ljudi odlaze čovjek je neumitno zapitan: Kako ostati?"

Nije li onda ovo trenutak da, zbog svih izazova koji su se nadvili nad ovom zemljom, dok strahujemo od "pucanja po šavovima", postavi otvoreno pitanje - zaslužuje li Grebina i Durakovićeva vizija Bosne i Hercegovine veliku šansu?

Podsjeti ću na ono što sam zapisao povodom Grebine smrti prije tri godine:

Nije li sarajevski El Comandante zaslužio još jednu, našu revoluciju, onu u promjeni mišljenja i političke paradigme u ovoj zemlji, odsudnu borbu za državu BiH, uz povik: No pasaran!

Tim prije jer takvu viziju BiH dijele stotine hiljada građana Bosne i Hercegovine!

Quo vadis, Bosna?

Kakva je uopće budućnost naše države u ovim okolnostima? Nije potrebno mnogo mudrosti da bi se zaključilo da su nacionalistički koncepti pod čijim teretom guši naša zemlja - istrošeni, da oni ne vide jasno ideju jedinstvene, demokratske, građanske Bosne. Naprotiv, poslije decenija pljačke, oni je vide isključivo kao podijeljenu i uništenu. Potpomognuti iz susjedstva, odlučno jurišaju na opstojnost naše domovine.

Štaviše, u nametnutim pregovorima stranih pregovarača Bosni i Hercegovini se nudi i obećava isključivo ono što ima?! Umjesto da se zaštiti, pregovara se o njezinoj državnosti, opstanku institucija, teritoriju, unutrašnjoj strukturi?!

U sve to uplele su se geopolitičke igre na "velikoj šahovskog ploči" svijeta. Pritisci izvana, poput ruskog malignog utjecaja su, također, nedvosmisleni. Dešavanja u Ukrajini reflektiraju se na odnose na Balkanu. U svemu tome pogrešno je ohrabrivati brza rješenja i iluzije nekakve velike pomoći iz Turske ili Bliskog istoka. U takvim odnosima Bosna i Hercegovina može postati samo moneta za potkusurivanje u svijetu realpolitike, i to treba jasno vidjeti i kazati. Štaviše, pristankom na takve koncepte samo se mogu legitimizirati potezi Srbije i Hrvatske.

Ako je to tako, onda se, svakako mora postaviti i pitanje šta je sa pozicijom građana Bosne i Hercegovine - Bosanaca i Hercegovaca? Zašto se ne čuje njihov glas? Gdje su oni?

Jer, kako jednom reče prof. dr. Besim Spahić ima li svrhe da Bosna postoji bez Bosanaca?

Presude u slučajevima "Sjedić-Finci" ili "Azre Zornić" jasno pokazuju da u Bosni i Hercegovini nisu diskriminirani nikakvi narodi već građani države Bosne i Hercegovine koji imaju svoja prava, te da je država dužna da im uzurpirana prava vrati i da im vrati glas.

Ko je se spreman boriti za Bosnu?

A ko može da im vrati taj glas? Nažalost, ljevica, socijaldemokratske i liberalne opcije u Bosni i Hercegovini, oni koji se navodno zalažu za ove vrijednosti, danas su mlake, neodlučne, na nivou deklaracija i saopćenja, zarobljene u svojem konformizmu, klijentalizmu, pa i korupciji, te im apsolutno nedostaje i hrabrosti i odlučnosti da se bore za Bosnu i Hercegovinu u kakvu vjeruju građani Bosne i Hercegovine. Onu Bosnu i Hercegovinu u koju su vjerovali Zdravko i Nijaz.

Štaviše, kao takve nisu veliki problem za nacionalističke politike koje razaraju Bosnu. Često im posluže samo kao dobar privjesak kako bi se reklo da postoji pluralizam mišljenja, ili čak da ih se opruži za izdaju.

Vizija moderne, napredne, građanske BiH neće se izboriti na Faceboku, saopćenjima, u medijima i povlačenjem sa raznih frontova u udobnost TV studija, već odlučnom spremnošću da e bude akterom odlučivanja o budućnosti zemlje. To je put Zdravka i Nijaza.

Bez obzira na sve izazove, Bosanci i Hercegovci, građani po kojima se zove država, ne bi smjeli dozvoliti da postanu manjina, da potpuno nestanu i da se njihov glas zasvagda ugasi. Jer, bez njih nema Bosne i Hercegovine. Bosanske vrijednosti koje su duboko u korijenima ove zemlje toliko su snažne da će onima koji istinski osvoje donijeti premoć nad svim rušilačkim politikama. To je Zdravkova i Nijazova vizija.