Sjećanje na Grebu na utakmici Veleža u Švedskoj: Za mog profesora doktora

Na tribinama stadiona u Borasu na meču Elfsborg – Velež odata je počast pokojnom profesoru Zdravku Grebi koji je bio veliki navijač Rođenih.

Senad Pećanin, nekadašnji poznati novinar, a danas uspješan advokat, na tribinama stadiona u Borasu istakao je zastavu Veleža na kojoj se nalazi lik pokojnog Zdravka Grebe.

“Za mog profesora doktora, Boras, 05. 08. 2021. godine”. napisao je Pećanin.

Podsjećamo, Velež je herojski odigrao na Boras Areni u Švedskoj - Mostarci su u prvom susretu trećeg pretkola Konferencijske UREFA lige protiv Elfsborga u gostima odigrali 1:1.

Naš tim je pokazao zube Šveđanima u prvom meču i nastavio europsku priču.

Profesor Grebo preminuo je 29. januara 2019. godine.

Zdravko Grebo rođen je u Mostaru 30. jula 1947. godine. U Sarajevo je došao 1965. godine gdje je postao jedan od najboljih studenata u historiji sarajevskog Pravnog fakulteta, nakon čega je postao i profesor emeritus Univerziteta u Sarajevu. Postdiplomski studij i doktorat završio je na Univerzitetu u Beogradu.

Radio je kao redovni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.

Riječ o značajnom bh. intelektualcu, profesoru, antifašisti, demokrati, čovjeku koji se borio za Sarajevo i BiH, ostavljajući ogroman utjecaj na generacije mladih.

S ponosom ističemo da je i osnivač Radiosarajevo.ba (Radio ZID).

Dobitnik je nagrade Evropskog kluba za mir i protiv rasizma i ksenofobije 1994, Ruzveltove medalje 1994. i nagrade Francuske legije časti 2003. godine.

Njegova ljubav prema Veležu ostat će trajno upisana u sjećanja svih onih kojima je Velež u srcu sljedećim riječima koje krase zid klupskih prostorija:

“Fudbal je više od igre, a Velež je više od fudbala”.

U razgovoru za Graciju, profesor Grebo je o Mostaru, djetinjstvu, Veležu i Neretvi kazao:

“Ako ti kažem ono što bih htio, mene će Ognjenka ostaviti. Nju strašno nervira to što ja nikad ne propustim priliku da kažem da sam Mostarac. Rođen sam u Mostaru u Torlinom sokaku, brice Torle, kad kreneš od Musale ka Tepi. Ne znam, možda je Ognjenka u pravu povodom mog naglašavanja mostarstva, navijanja za Velež, boravka tokom rata u Mostaru sa Smailom Klarićem i Safom Oručevićem, ali to meni zaista znači. E, sad, da li ja malo lažem, da li malo kupujem simpatije govoreći da sam Mostarac, zaista ne znam.

Naravno, Mostar mog ranog djetinjstva nije današnji Mostar. Buljuk unuka kod majke Mevlide Grebo, koja nas je trpjela jer su roditelji radili, ručak, pa na Bunur na Neretvu, pa s Neretve nazad kući, pa komad hljeba s bestiljom, pa onda na trening Veleža, ustvari, Lokomotive…

Kad kreneš u četiri popodne prema Rondou, ubereš paradajz, kavadu iz bašči i onda odeš na utakmicu, pa ti Zejnil Selimotić kaže da možeš malo šutnuti loptu…

Nikad nisam uspio skočiti sa Starog mosta, naravno. U Mostaru postoje gradacije, svaka stijena ima svoje ime – Soko, Špic i tako dalje. Ja sam dobacio do Špica, do Starog mosta nikad nisam. To je bio način na koji se gradio mostarski identitet: živiš u mahali, trkaš se u kvartu, uveče prasom udaraš žene po butinama i listovima, kradeš bakar, ideš na utakmice Veleža… To i nije nešto čime se čovjek treba pohvaliti, ali jeste bila moja najranija mladost i drago mi je što je to tako bilo. Ja moj Mostar nosim u genima.”