Snimci, prijetnje, ucjene: Mračna strana digitalnog prostora bez institucionalne reakcije

“Napravio je intimni snimak bez mog znanja, a potom ga je dijelio sa svim pratiocima na Instagramu”. Rečenica koja zvuči kao prizor iz filma, ali za mnoge djevojke i žene ovo je brutalna svakodnevica. Nasilje često počinje tiho, kroz svakodnevnu komunikaciju, koja vremenom prerasta u ozbiljne traume koje ostavljaju dugotrajne posljedice.

Iako je zakonodavni okvir za postupanje u slučajevima digitalnog nasilja izmijenjen, njegova puna i dosljedna implementacija izostaje. U praksi, to ostavlja žrtve da se za zaštitu, pravdu i vlastita prava bore same, često protiv sistema koji bi trebao stajati na njihovoj strani.

Izmjene krivičnog zakona u Federaciji Bosne i Hercegovine usvojene su u augustu ove godine, a za počinioce krivičnih djela iz oblasti nasilja putem informacijskih tehnologija predviđene su kazne od šest mjeseci do pet godina.

Prema podacima iz Federalne uprave policije Bosne i Hercegovine, u oblasti krivičnih djela iz Glave XVII (riječima, sedamnaest), a u kojoj se tretiraju djela po članu 181. b) i 189.a) počinjena putem informacijsko-komunikacijskih tehnologija, u periodu od januara do oktobra 2025. godine, zabilježeno je 671 krivično djelo, za 7,19 posto više u odnosu na uporedni period 2024. godine. Mjere su poduzete protiv 628 lica, od kojih je 176 lišeno slobode.

Portal Radiosarajevo.ba pokrenuo je upitnik kako bi prikupio svjedočenja čitatelja i čitateljki o iskustvima s digitalnim nasiljem. Od 30 pristiglih odgovora, samo sedam ispitanika i ispitanica navelo je da su se obratili policiji ili drugim nadležnim institucijama radi zaštite. Tek u četiri slučaja, došlo je do konkretnih akcija i mjera protiv nasilnika.

“Pratili su me i koristili moje šifre. Uticalo je sve na moje psihičko stanje, pa sam otišao psihijatru”, “Na mom Facebook profilu, neovlašteno je uzeo moju fotografiju i uz nju napisao komentar. Nije bio među mojim prijateljima na društvenoj mreži”, “Napravila sam grešku i podijelila intimne fotografije sa tadašnjim partnerom. Bila sam mlada. Fotografije je proslijedio dalje”, samo su neke od priča naših ispitanika i ispitanica.

Iako se digitalno nasilje često opisuje kao problem „novih generacija“, rezultati ankete portala Radiosarajevo.ba pokazuju drugačiju sliku. Trećina ispitanika navela je da su u srednjoj životnoj dobi, između 45 i 54 godine. Druga najzastupljenija skupina bili su ispitanici od 25 do 34 godine, te oni u dobi od 55 do 64 godine.

Neki od ispitanika pristali su podijeliti svoje priče s nama. U nastavku donosimo njihova svjedočenja, priče koje jasno pokazuju da, iako zakonski okvir postoji, njegova dosljedna primjena i adekvatno postupanje nadležnih službenika i dalje izostaje.

“Poslao je video svim prijateljima na Instagramu”

Sugovornica portala Radiosarajevo.ba dolazi iz Sarajeva. Početkom ove godine, preživjela je nasilje od strane initmnog partnera koje je kuluminiralo ucjenjivanjem, uhođenjem i dijeljenjem intimnog videozapisa nastalog bez njenog znanja i odobrenja.

“Video je nastao bez mog znanja i odobrenja. Iako sam mislila da je to početak nasilja, postala sam svjesna da je već i ranije u vezi pokazivao znakove patološke ljubomore, opsesije i kontrole", kaže nam sugovornica (podaci poznati redakciji portala Radiosarajevo.ba), te dodaje da je po raskidu veze, za nju, nastupio pravi pakao.

Prvo su krenule ucjene, a onda i nasilje putem interneta. Snimke je dijelio pratiocima na društvenim mrežama. Tražila je pomoć nevladinih organizacija, ali odgovori nisu stizali. Jedini savjet koji je dobila jeste da nasilnika prijavi službama sigurnosti, što je i uradila. Inspektor, kaže, nije bio oduševljen.

"Bio je u dežuri i pitao me: 'Jesi li mogla izabrati drugi dan?'." Ubjeđivao me da ne mogu ništa napraviti, te da sam ja sigurno pristala da napravim taj snimak. Rekla sam mu - sve i da jesam pristala, bivši partner nema pravo da ga dijeli”, objasnila je tokom razgovora i spomenula da su policijski službenici čak smišljali fore dok je davala izjavu u vezi sa intimnim snimkom.

Iako popularno u društvu nazvana ‘osvetnička pornografija’, njen ispravan naziv bi bio nedozvoljeno dijeljenje intimnog sadržaja bez odobrenja žrtve. U krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine, za Neovlašteno optičko snimanje osobe, predviđene su novčane kazne ili kazne zatvora do 3 godine, dok je za službena lica predviđena kazna od šest mjeseci do tri godine. Ko dijeljenje čini putem računalnog sistema ili mreže ili na drugi način zbog čega je snimka postala dostupna većem broju osoba, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina

Sugovornica dalje navodi da je tokom davanja izjave u stanici pokazala snimak, dok su policijski službenici tražili i njen telefon za izuzeće dokaznog materijala.

“U stanici su mi rekli da će ga tu noć privesti, te oduzeti mu telefon. Kada sam napustila stanicu, dobila sam poruku od njega sa sadržajem: ‘Nema veze. Srest ćemo se mi opet’ i njegovom fotografijom. To sam protumačila kao prijetnju”, emotivno govori.

Navodi da se nasilje nastavilo, unatoč reakciji policije. Kao formu manipulacije i kontrole, nasilnik je kupovao nove brojeve telefona, koje je sugovornica blokirala pri prvom pozivu. Inspektori su tu noć, govori, vidjeli da je konstantno poziva. Njihov jedini komentar bio je da: “Stvarno nije normalan”.

“Počeo je da me proganja, da mi dolazi pred zgradu, bacao mi se pred auto... Mislila sam da nema nikakve pomoći, došlo je do granice da me otac pratio svuda – od fakulteta do kafe sa prijateljicama. Prijavila sam ga dva do tri puta. Nakon moje upornosti, izrečene su mu mjere zabrane prilaska u trajanju od tri mjeseca”, objasnila je.

Tvrdi i da, unatoč preživljenoj traumi, nije dobila odgovarajuću psihološku i socijalnu pomoć u toku ispitivanja. Sama je inicirala da krene na psihoterapiju, ali kao studentica nije mogla priuštiti privatno savjetovanje, dok je na javnu uslugu u besplatnim savjetovalištima trebala čekati i do mjesec dana.

View this post on Instagram

“Zahvalna sam, ipak, jer se nakon izricanja mjera, nasilje se smanjilo.”, potvrdila je. Iako je došlo do izricanja mjera zabrane, konkretna zakonska akcija u kontekstu digitalnog nasilja se nije poduzela, prema riječima sugovornice, koja do trenutka pisanja teksta ne zna šta se desilo sa slučajem, te da li je proslijeđen pravosudnim institucijama na dalje postupanje nakon izricanja mjera zabrane.

"Bila sam iscrpljena, nisam imala snage da se dalje borim sa tim", emotivno govori i dodaje da je od bliskih osoba dobila podršku.

“Drugarica je išla sa mnom da ga prijavim, da nje nije bilo, nisam sigurna da li bih imala snage za taj korak”, pojasnila je, te dodala da osim preživljenog straha i stida, razvila je i veliko nepovjerenje prema ljudima.

"Sve vrijeme sam imala osjećaj da me neko nadgleda. Novi ljudi nisu ušli u moj život. Nemam želju za novim partnerstvom. Usmjerila sam se na sebe i ništa drugo me ne zanima”, dodaje naša sugovornica, te objašnjava da iako zakon postoji, njegova implementacija može izostati ili imati nepravilnosti, kao što je slučaj sa njenom prijavom.

„Mislim da zakon treba ojačati, a njegova implementacija svakako izostaje, općenito za sva nasilja, a posebno za digitalno nasilje,“ ispričala nam je. Dobila je tek rješenje suda, dok je pravna podrška, koja bi bila nužna, izostala, makar u obliku savjetovanja o daljim koracima od strane policije, prve instance prijave nasilja.

Načelnik MUP-a mi je rekao da je on preuzeo slučaj, te me u par navrata zvao na kafu. Nisam sigurna zašto, ali sam dobila savjet od bliskih ljudi da, ako je nešto u vezi slučaja, to treba ići na formalniji način. Rekao mi je i da ‘ima kćerku mojih godina’, zabrinuto će sugovornica koja tvrdi da je nakon prijave, nekoliko policijskih službenika dodalo na društvene mreže.

Nije sigurna da li je povezano sa davanjem izjave, ali joj je to bila prva asocijacija. Sa dokaznim materijalom ne zna šta se desilo, iako je dobila potvrdu da je isti predala na USB-u.

Nasilnik se javio još jednom. Iz njegovih poruka saznala je da je ispitan, te da mu je jedan od prisutnih službenih lica navodno dodao: “Dobar ti je video, ali ja navijam za Želju”. U pozadini video zapisa, vidjela se utakmica FK Sarajevo sa gostujućim klubom.

Zaključila je da postoji određena sreća ili splet okolnosti da živi u urbanoj sredini, gdje su žrtve i dalje u boljoj poziciji nego u ‘manjim’ sredinama. Za žrtve i preživjele imala je samo jednu poruku: da prijave svako nasilje.

"Tražite zaštitu na sve strane, prijavljujte, ne šutite. Osudili su njega, a ne mene. Nadam se da će ove riječi podstaći žrtve nasilja da progovore”, zaključila je.

Bila sam ‘meta’ nasilnika jer sam žena

Sugovornica koja dolazi iz Sarajeva, kaže da je odlučila podijeliti svoju priču kako bi osnažila žene na radnom mjestu, društvo, ali i kao pojedinke. Ističe da je navikla na mnoge komentare, ali kada je digitalno nasilje prešlo u mobing i psihičko nasilje, reagovala je.

"Bila sam u komisiji gdje smo odlučili i procijenili da jedna osoba treba dobiti otkaz. Sindikat je kasnio sa odgovorom po pitanju tog predmeta, te je zbog propuštanja roka osoba otpuštena sa radnog mjesta”, počinje priču sugovornica portala Radiosarajevo.ba.

Tu kreće nasilje. Kao jedina ženska osoba u komisiji, od strane direktora sindikata, prepoznata je kao ‘meta’ i posljedice cijelokupne odluke obrušile su se na nju.

"Više nije predmet bio otkaz osobi, već moj privatni život", objasnila je i dodaje da je prvi korak koji je poduzela bila prijava policiji, koja je, navodi, bilo poražavajuće iskustvo. U konačnici, ona je insistirala da inspektori uzmu izjavu i pritom im objasnila zakon po kojem prijetnje putem informacijsko-komunikacijskih tehnologija jesu krivično djelo.

Navodi da se krug nasilnika širio, te da se još jedna osoba, javna ličnost, drugi predstavnik sindikata, pridružio hajci.

“Od silnog ubjeđivanja od strane inspektora da je sve - ništa, došla sam do toga da su me smatrali senzibilnom ženom koja pretjeruje”, kaže, i dodaje da nasilnik ima poziciju moći zahvaljujući vršenju javne funkcije.

„Sutra da sam tražila pomoć i zaštitu od tih ljudi - šta bi tada bilo? Sigurnosni službenici to posmatraju kao ‘normalnu pojavu’“, istakla je. Ipak je uslijedila pomoć, generalni direktor je preduzeo mjere prije sigurnosnih službi, pruživši joj podršku na radnom mjestu. Putem etičke komisije utvrđeno je da je zbog digitalnog nasilja došlo do povrede njenih radnih prava.

“Moja porodica, kolege i kolegice, pružali su mi i pružaju podršku. On je očekivao podršku za sebe, ali je ispalo suprotno. Mnogo ljudi je osudilo istupe, te su reagovali i pododbori sindikata, što mi je dalo veliku hrabrost i motivaciju da nastavim dalje”, rekla je.

Na tvrdnju da se digitalno nasilje, prema izjavama mnogih, može ‘blokirati jednim klikom’, kaže da u tom momentu blokiranja, ono - nasilje, postaje nevidljivo samo jednoj osobi - žrtvi, dok je šteta i dalje prisutna.

“Svi smo dostupni na jedan klik na Googleu. Šovinistički pristup koji sam preživjela potiče od needukacije”, komentariše, te dodaje da su je izvijestili da se proces nastavlja, ali ona sumnja da će se išta poduzeti jer su slučaj klasificirali kao klevetu, a ne digitalno nasilje.

Krivični zakon sa novim izmjenama i dopunama ranije ove godine predviđa kazne za psihičko nasilje, a po članu 181. U stavu b) predviđene su i kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina.

“Ono što je prestrašno, možda je idealistički gledano, femicid se desio zbog nereakcije institucija u Bosni i Hercegovini. Do odgovora od pravosudnih i sigurnosnih institucija nije došlo. Istražna radnja je maksimalno šest mjeseci. Mogu se pozvati da nije bilo dovoljno dokaza. Slučaj se desio u julu/augustu, a istraga još uvijek traje”, poručila je i objasnila da je šteta već učinjena.

Nasilje je dostupno svima na društvenim mrežama. Objašnjava da je iskusila zdravstvene poteškoće, za koje su doktori rekli da jeste reakcija na preživljeno nasilje.

Obraćala se i nevladinim organizacijama za ženska prava, ali reakcija, kao i u slučaju prve sugovornice, izostala. Obratila se i Ombudsmanima, koji su konstatirali da nema elemenata povrede prava,te je uputili na civilnu tužbu, u kojoj bi troškove trebala pokriti sama.

Kao pobjednici iz kruga nasilja, sugovornica kaže da možemo izaći samo edukacijom mlađih generacija, jer su starije zakasnile. “Osjeti se neka promjena i kod mlađih sudija koji su donijeli odluke o klevetama, u posljednjih par godina. Kazne su se povećale, ali ne zbog zakona, već zbog pritiska javnosti”, dodala je.

Poručila je da svako povlačenje žrtve pred nasilnikom, posebno u slučajevima digitalnog nasilja, zapravo znači njegovo odobravanje.

“Konkretna akcija mora doći od pojedinca i vršenjem pritiska na našu sredinu postižemo jednakopravnost, posebno u slučaju mobinga”, zaključuje u razgovoru.

Mi smo društvo koje aplaudira nasilju

Sugovornik čiji je identitet poznat redakciji portala Radiosarajevo.ba kaže da postoje dva ključna razloga zašto je ova vrsta nasilja nasilja još uvijek tema koja se izbjegava u društvu.

"Mislim da institucije sigurnosti ne smatraju isto ozbiljnim. Mogao bih se dovesti u situaciju da me izruguju, a i ne bi mi garantirali punu anonimnost. Možda verbalno, ali ako bih govorio o ljudima u vrhu kriminalnog miljea ili sa konekcijama u organima sigurnosti. Saznalo bi se da sam to govorio, a onda bih bio izložen i fizičkom nasilju", kazao je.

Nakon pretrpljenog nasilja, obratio se osobama od povjerenja, no ni u tom slučaju nije naišao na razumjevanje.

"Obratio sam se supruzi i sinu, ali su smatrali da sam ja kriv za to. Zato što ja ne reagujem na digitalno nasilje samo kada je usmjereno prema meni, već uopće. U komentarima ulazim u rasprave i pitaju se što mi to treba. Ključni problem je rečenica 'o' šta ti je to?'", objasnio je.

Njegov sin, kao javna ličnost, postao je žrtva digitalnog nasilja nakon intervjua koji je radio sa
lokalnim portalom.

"U komentarima su govorili da ga mi 'guramo', da je pokrao neke stvari. On je izignorisao nasilje, na opušten način, ali ja nisam mogao. Posebno kao roditelj. Možda sam još uvijek idealista, te ne mogu da dokučim odakle ljudima potreba za nasiljem", iskreno je rekao, te dodao da je imao ključni osjećaj tuge nakon proživljenog nasilja.

"Tužan sam zbog tih ljudi jer ne znam zašto im to treba, čemu potreba za nasiljem?", zapitao se. Digitalno nasilje je ipak zagušeno, kaže, dobrim komentarima, te da nije ostavilo trajnu reputacijsku ili materijalnu štetu, ali reagirao je iz ljudske potrebe i pitanja 'zašto'?

"Ti ljudi se javljaju iz močvare anonimnosti. Anonimnost je najveći problem jer sam uvjeren da ljudi koji tako reagiraju i ostavljaju komentare, raspravljaju se sa ljudima na društvenim mrežama - to nikada ne bi radili oči u oči i da čovjek zna ko mu je sa druge strane. Licemjerni su, smješkaju se i tapšu po ramenu u javnom životu, ali kada se nađu pokriveni sa anonimnosti, svašta će vam napisati", navodi u razgovoru.

Pri odgoju djeteta najbitnija je poruka koju će roditelji prenijeti, te kaže da edukacija mora postojati da bi neko shvatio da nešto nije uredu, te sankcija ako neko nije dovoljno svjestan da to prihvati.

„Imamo one koji će prihvatiti edukaciju, ali i one koji neće, i u takvim slučajevima sankcije su nužne. Smatram da se digitalno ili kibernetičko nasilje mora tretirati jednako kao i svaka druga vrsta nasilja; zakonodavstvo se mora mijenjati. Femicid nam je gotovo svakodnevna pojava, a kada se obratite policiji, oni često ne reagiraju na prijetnje, već tek na počinjeno djelo“, poručio je, dodajući: „Kada bi policija reagirala i kaznila samo pet ljudi zbog nasilja na internetu, drugi to više ne bi radili.“

Društvo aplaudira nasilju na društvenim mrežama. Od reelsa i video zapisa bahate vožnje do ismijavanja drugih, društvo im aplaudira i postaju heroji društvenih mreža, do kojih sankcije ne dolaze.

"Nije dovoljno da samo zakonom nešto zabranimo. Ne mora nešto biti zakonom neprihvatljivo da bi se neke pojave i fenomeni iskorijenili. One moraju biti društveno neprihvatljive. Bahata vožnja kroz grad je zabranjena, ali dok god ima onih koji aplaudiraju, bit će onih koji će to raditi", zaključio je u razgovoru.

Zakon kao slovo na papiru

Situacija u regionu po pitanju zakona se razlikuje.

U augustu 2024. godine, Ministarstvo pravde Srbije najavilo je izmjene krivičnog zakona prema kojima će se nedozvoljeno dijeljenje intimnog sadržaja okarakterisati kao krivično djelo. Dok žrtve i preživjele u Srbiji čekaju, Crna Gora je ovo krivično djelo uvela u svoj zakon još 2022. godine. Međutim, za nasilnike se propisuju novčane kazne ili su iste blage. Kazna zatvora nije propisana.

Udruženje Novi put iz Mostara, kako nam je kazala direktorica Abida Pehlić, u svom radu bilježi rast prijava slučajeva digitalnog nasilja u Federaciji Bosne i Hercegovine, posebno onih koji uključuju seksualno uznemiravanje, ucjene i dijeljenje intimnih snimaka bez pristanka osobe.

“Iako broj prijava raste, to se tumači kao znak povećane svijesti i povjerenja u podršku, a ne nužno samog porasta nasilja”, poručila je.

O tome da li su izmjene i dopune Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, a koje su kriminalizirale određena ponašanja unutar digitalnog prostora, dovoljne, Pehlić kaže da je rano govoriti.

“Ključno je kako će se zakon provoditi, hoće li nadležne institucije imati kapacitete, znanje i senzibilitet da prepoznaju i procesuiraju ova djela, te da osiguraju adekvatnu zaštitu i podršku žrtvama”; istakla je u razgovoru.

U svrhu stvarne primjene zakona, potrebno je kontinuirano jačati kapacitete institucija kroz edukacije policije, tužilaštava, sudova, centara za socijalni rad, zdravstvenih ustanova i obrazovnih institucija.

“Istovremeno, civilno društvo ima ključnu ulogu u informisanju javnosti, osnaživanju žrtava i pružanju besplatne pravne i psihološke pomoći. Neophodno je provoditi edukativne radionice i kampanje s djecom, mladima i odraslima, kako bi se podigla svijest o tome koje ponašanje je kažnjivo, kako prijaviti digitalno nasilje i na koji način zaštititi žrtvu”, objasnila je i dodala da samo sinergijom djelovanja institucija, civilnog društva i medija može se razviti sistemski odgovor koji će omogućiti brzu i djelotvornu reakciju.

Navodi i da je termin ‘osvetnička pornografija’ koji se udomaćio u javnom diskursu ne samo neispravan, već i štetan po žrtve.

“Termin sugeriše da je riječ o ‘osveti’ u okviru međusobnog sukoba, čime se umanjuje ozbiljnost krivičnog djela i implicitno prebacuje dio krivnje na žrtvu. Termin koji se treba koristiti jeste ‘zloupotreba intimnih snimaka bez pristanka’ ili ‘nedozvoljeno dijeljenje intimnog sadržaja’, čime se jasno naglašava da se radi o kršenju prava, privatnosti i dostojanstva osobe, a ne o sukobu između partnera”, zaključila je Pehlić.