Lidija je posljednja časovničarka u bh. gradu: Stvarate nešto da ponovo radi

Časovničarka Lidija Halić Krminac (68) se skoro 30 godina bavi popravkom satova u Banjoj Luci.

“Mušterije su se navikle na to da jedna žena radi ovaj zanat. U Banja Lucii je prije bilo žena koje su radile u časovničarskim radnjama, ali su odustale. Mislim da sam jedina koja je ostala ovoliko dugo da radi i lijepo je. Iznenade se ljudi”, priznaje Lidija Halić Krminac za Mondo.

U svijet ovog zanimljivog i sve rjeđeg zanata stigla je sticajem životnih okolnosti. Početkom devedesetih dok je bjesnio rat, a ekonomija bila zaustavljena, Lidija je bila prinuđena da uzme stvar u svoje ruke. U situaciji kada je muž bio na ratišu, a ona ostala sama sa djecom, odlučila je da proba raditi u bratovoj časovničarskoj radnji.

Trending

Sestra preminule Džejle Drapić u teškom stanju zbog zuba: 'Liječila se kod istog stomatologa'

Časovničarska radnja “Halić” u Banjoj Luci ima dugu tradiciju. Otvorio je Lidijin brat Pero još 1977. godine, a desetak godina, mnogi Banjalučani će se sjetiti, nalazila se u blizni sadašnje zgrade “Ekvatora”. Kasnije je premještena u prostor preko puta sadašnjeg Elektrotehničkog fakulteta gdje se i danas nalazi.

Upravo je brat taj koji je kumovao Lidijinoj ljubavi prema ovom zanatu.

“Moja porodica je davno otišla u Ameriku, ja sam tamo završila gimnaziju. Nakon toga sam se vratila i udala za supruga kojeg sam poznavala još dok sam bila djevojčica. Oboje smo bili u Americi, onda smo se vratili 1991. godine u junu. Ćerke su se upisale na fakultet. Odlučili smo da se vratimo jer ako ćerke tamo upišu fakultet onda nema povratka, a meni se nije ostajalo u Americi”, kaže Lidija.

Časovničarstvo nije bilo njeno osnovno zanimanje i prvo je radila kao komercijalista u filijali jedne beogradske firme:

“Čak sam jedno vrijeme bila rukovodilac beogradske filijale, ali šta vrijedi kada od toga niste imali platu, jer je bio prekinut platni promet sa svim drugim republikama bivše Jugoslavije. Nije se moglo živjeti. Ostavila sam to sve, potpisala što se trebalo i vratila se ovdje u radnju da se preživi. Trebalo je živjeti četiri godine rata. Suprug je bio na ratištu, brat se vratio u Ameriku, druga firma ne plaća pa onda, tako, malo po malo, počela sam u ovoj radnji”.

Iako je u ovaj posao ušla "trbuhom za kruhom", tokom jednog ne tako lakog vremena, istrajala je i to uz pomoć ljubavi prema časovničarstvu koja se vremenom razvila.

“To je kreativan posao. Kada bi svi ljudi razmišljali tako da se raduju nečemu što rade na način da iza njih ostane neki lijep trag, drugačije bi bilo. Biti sajdžija je lijep posao. Nešto se pokvari i ne radi, a vi stvorite da ponovo radi. Kad radite neki posao sa zadovoljstvom i sa ljubavlju, to je velika razlika”.

Postepeno Lidija je 'ispekla' zanat, tako da danas ne postoji komplikovani kvar na satu koji ne može da popravi.

“Izazovan je posao, jer dobijete jedan stari sati koji maltene nema dijelova, nema ništa, a onda je izazov napraviti da to radi. Sve zavisi od kvara. Sat se rastavlja kompletno. Mora se oprati narukvica. Ispolira se staklo, kutija i rastavlja se do najsitnijeg dijela. Peru se zupčanici, pa se ponovo sastavljaju i podmazuju. Za jedan popravak obično treba par sati", navela je Halić Krminac.

Ona uskoro zatvara radnju - jer je dobila obavijest od opštine.

“Zatvaram radnju jer će na ovom mjestu da se gradi stambeno-poslovni blok. Možda bih radila još koju godinu sa kraćim radnim vremenom, ali nas premještaju. Dobili smo obavijest od opštine. Radimo dok ne dođe konačno rješenje. Lokal je naš, ali zemljište je opštinsko. Znali smo to, jer kad smo dobijali dozvolu za rad uvijek je pisalo da je privremeno i da ćemo biti obaviješteni kada ćemo morati iseliti. To vrijeme je došlo".

Na onom važnijem časovniku, životnom, kazaljke pokazuju da je vrijeme za odmor, porodicu i uživanje:

“Planiram kada odem u penziju da putujem. Otići ću malo u Ameriku, malo u Englesku, jer mi unuke žive tamo. Ispunila sam svoj cij, posložile su mi se sve kockice. Puna kapa...Radila sam za djecu, unuke, i svi su se iškolovali i snašli. Zadovoljno idem na zaluženi odmor”.