Lavić i Hadžidedić: Što će u Bosni dva entiteta? Dubinska analiza postdejtonske stvarnosti

U samom temelju postdejtonske Bosne i Hercegovine leži paradoks koji i danas, tri desetljeća nakon potpisivanja mirovnog sporazuma, određuje njenu političku realnost: država je formalno očuvana i internacionalno priznata, ali je njena unutarnja struktura oblikovana tako da sistematski ograničava vlastitu funkcionalnost, suverenitet i demokratski kapacitet. Pitanje "zašto dva entiteta?" nije tek tehničko ili ustavno pitanje — ono zadire u samu logiku mira koji je uspostavljen nakon rata, logiku koja je žrtvovala dugoročnu održivost u korist trenutnog prekida vatre.

Pišu: Prof. dr. Senadin Lavić i Prof. dr. Zlatko Hadžidedić*, za Radiosarajevo.ba

Prema službenom narativu koji promovira internacionalna zajednica, Bosna i Hercegovina je zadržala svoj državno priznati kontinuitet i teritorijalni integritet. Međutim, istovremeno je podijeljena na dva entiteta čija je politička i institucionalna moć takva da često ne samo nadilaze, već i direktno blokiraju državni nivo vlasti. Ova unutarnja reorganizacija, predstavljena kao nužan kompromis, stvara utisak pomirenja i ravnoteže, ali u suštini otvara prostor za trajnu disfunkcionalnost, institucionalizirani konflikt i političku paralizu. Time se postavlja legitimno pitanje: je li Dejtonski sporazum bio rješenje koje je zaustavilo rat, ili je on institucionalizirao problem i time produžio sukob na neodređeno vrijeme, ali drugim sredstvima? 

Trending

Oglasio se KCUS: Posjete pacijentima dozvoljene, osim u ovom slučaju

Jer, takva struktura proizvodi stalnu napetost između formalnog suvereniteta države i faktičke disperzije vlasti na entitetske centre moći. Država postoji prema međunarodnom pravu, sjedi u Ujedinjenim nacijama i potpisuje međudržavne ugovore, ali je njena sposobnost da djeluje kao jedinstven politički subjekt ozbiljno ograničena, često i onemogućena. U tom smislu, entitetski model ne samo da fragmentira politički prostor na dva dijela, već i redefinira samu prirodu državnosti, pretvarajući Bosnu i Hercegovinu u složeni sistem paralelnih autoriteta koji se međusobno natječu za nadležnosti, resurse i lojalnost građana. To nije klasična federacija, već hibridni sistem koji oscilira između asimetričnih administrativnih jedinica i podijeljene države. 

Korijeni u nasilju: kako su ratne linije postale mirnodopske granice 

Teza da je takva struktura rezultat neutralnog i mudrog mirovnog posredovanja teško je održiva pred historijskim činjenicama. Mnogo uvjerljivije djeluje objašnjenje prema kojem su internacionalni pregovarači, suočeni s realnošću na terenu i nemogućnošću nametanja drugačijeg rješenja, pragmatično prihvatili i legitimirali rezultate postignute vojnom silom i etničkim čišćenjem. Linije fronta, uspostavljene tokom rata djelovanjem vojski pod kontrolom Beograda i Zagreba, te njihovih domaćih saveznika, transformirane su u administrativne granice entiteta. Linija između dva entiteta, koja danas predstavlja administrativnu granicu, praktički je nacrtana onako kako su stajale vojne snage u trenutku prekida vatre. Time je ratna logika — osvajanje teritorija i protjerivanje stanovništva — prenesena u mirnodopski ustavni poredak, postavši njegov temelj. To znači da su rezultati ratnih zločina legitimirani mirovnim sporazumom. 

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Ovakav pristup može se razumjeti kao pragmatičan pokušaj brzog zaustavljanja nasilja i ljudskih patnji, ali njegova dugoročna cijena postaje sve vidljivija i teža. Država Bosna i Hercegovina, ustvari, ne može funkcionirati na osnovi etničko-religijske podjele koja je rezultat ratnih osvajanja. Umjesto da ukloni uzroke sukoba — prije svega teritorijalne pretenzije temeljene na etničkoj isključivosti — on ih je zamrznuo u institucionalnom obliku, dajući im ustavnu zaštitu i legitimitet. Time je konflikt transformiran iz vojnog u politički, ali nije razriješen. Entiteti su postali mehanizam kroz koji se ratne politike nastavljaju drugim sredstvima — političkim, pravnim, simboličkim, obrazovnim, pa čak i ekonomskim. Umjesto integracije društva, Dejton je omogućio njegovu daljnju segregaciju pod krinkom mira i potpuno antibosansko djelovanje etnopolitičkih grupacija.

[related]https://radiosarajevo.ba/metromahala/ja-mislim/politicka-kultura-temelj-demokratskog-drustva/625199[/related] 

Geopolitički vakuum: entiteti kao produžena ruka susjednih država 

Takav ishod nužno je imao duboke i dalekosežne političke implikacije, posebno na vanjskopolitičkom planu. Kroz postojanje dva asimetrična entiteta — gdje je Republika Srpska centralizirana, a Federacija BiH dodatno podijeljena na deset kantona — otvoren je institucionalni kanal za kontinuirani utjecaj susjednih država. Srbija je, kroz specijalne paralelne veze s entitetom Republika Srpska, dobila mehanizam dugoročnog političkog, ekonomskog i medijskog prisustva unutar Bosne i Hercegovine, često djelujući kao zaštitnik i glavni sponzor politika koje osporavaju državni nivo. Istovremeno, Hrvatska je kroz političko sponzoriranje bosanskohercegovačkih Hrvata i teze o "nužnosti postizanja jednakopravnosti s druga dva konstitutivna naroda" razvila vlastiti oblik utjecaja, često artikuliran kroz zahtjeve za dodatnom teritorijalnom reorganizacijom, stvaranjem "trećeg entiteta" ili obnovom ranijih paradržavnih koncepata kao što je "Herceg-Bosna". Ovi zahtjevi redovito bivaju podržani od službenog Zagreba, što dodatno komplicira unutarnji dijalog. 

U tom smislu, entitetska struktura ne djeluje kao neutralan kompromis između unutarnjih aktera, već kao savršen okvir koji omogućava i kanalizira eksterne političke projekte. Umjesto da zatvori pitanje teritorijalnih aspiracija susjednih država prema Bosni i Hercegovini, ona ih održava u latentnom, ali stalno prisutnom obliku, dajući im institucionalnu formu i regularnu političku platformu. Takav model generira trajnu političku nestabilnost, jer svaki pokušaj jačanja državnog nivoa, izgradnje zajedničkih institucija ili približavanja euroatlantskim integracijama biva interpretiran od strane entitetskih elita kao egzistencijalna prijetnja entitetskim ovlastima, pa čak i opstanku samih entiteta, što dovodi do učestalih blokada i prijetnji otcjepljenjem. 

Asimetrija i institucionalni nered: ustavna zbrka kao prepreka razvoju 

Poseban problem, koji dodatno produbljuje jaz između entiteta i otežava funkcioniranje države, predstavlja duboka asimetrija u njihovoj unutarnjoj organizaciji. Dok Republika Srpska ima izrazito centraliziranu strukturu vlasti s predsjednikom, vladom i skupštinom koja donosi sve ključne odluke za cijelu svoju teritoriju, Federacija Bosne i Hercegovine je izrazito decentralizirana i fragmentirana na deset kantona. Svaki kanton ima vlastitu skupštinu, vladu, ministarstva, pa čak i policijske uprave, što stvara unutarnju neravnotežu, golem i neefikasan administrativni aparat, vrlo moćnu birokratiju, te izuzetno otežava donošenje bilo kakvih odluka na federalnom nivou. Ova institucionalna neujednačenost dodatno komplicira funkcioniranje države, jer različiti dijelovi sistema operiraju prema potpuno različitim logikama, brzinama i političkim interesima, često međusobno suprotstavljenim. Onemogućeno je provođenje jedinstvenih reformi, a svaka koordinacija pretvara se u mukotrpan politički proces. 

Povrh svega, način na koji su definirane entitetske granice implicira da su teritorijalni dosezi ostvareni tokom rata, uključujući i one oblasti gdje je počinjeno etničko čišćenje i masovni ratni zločini, dobili trajnu političku validaciju i legitimaciju. Time je, barem djelomično i de facto, ostvaren jedan od ključnih ciljeva ratnih politika: teritorijalna kontrola zasnovana na etničkom principu i stvaranje što homogenijih područja. Iako formalna secesija nije provedena, uspostavljen je model u kojem jedan politički centar — Beograd preko Banja Luke — može ostvarivati dominantan i gotovo isključiv utjecaj nad značajnim dijelom teritorije Bosne i Hercegovine, potkopavajući time njen suverenitet i teritorijalni integritet na dugi rok.

25.02.26. 11:45

Savez kolumnista | Lavić i Hadžidedić: "Etnička podjela u Bosni kao uzrok, a ne posljedica rata"

Društvena segregacija: život u podijeljenoj državi 

Ovaj aspekt ima i duboke, svakodnevne društvene posljedice koje oblikuju živote običnih građana. Etnička teritorijalizacija politike i društva učvršćuje podjele među građanima i gotovo onemogućava izgradnju zajedničkog građanskog identiteta. Umjesto građanskog principa i individualnih prava, dominantan postaje etnički ključ u raspodjeli resursa, zapošljavanju u javnom sektoru, obrazovanju i medijima, što dugoročno slabi demokratski kapacitet države i stvara generacije odgojene u odvojenim stvarnostima. Građani se ne percipiraju prvenstveno kao nosioci jednakih prava i obveza, već kao pripadnici kolektiviteta čiji se interesi isključivo posreduju kroz etnički definirane institucije i političke stranke. To je začarani krug u kojem etničke stranke crpe moć iz podjela, a podjele se produbljuju politikom tih istih stranaka. 

Takva struktura također drastično utiče na svakodnevni život i ekonomsku perspektivu zemlje. Administrativna složenost, preklapanje nadležnosti (često ih je teško i nabrojati), dvostruko ili višestruko plaćanje administracije, te česte političke blokade dovode do hronične neefikasnosti u pružanju javnih usluga, pravosuđu i privlačenju investicija. Ekonomski razvoj je trajno usporen, jer politička nesigurnost, institucionalna fragmentacija i nepredvidivost pravnog okvira obeshrabruju bilo kakve ozbiljnije strane i domaće investitore, te dugoročno planiranje poslovanja. Umjesto jedinstvenog ekonomskog prostora, Bosna je podijeljena na dva tržišta, sa zasebnim poreznim sistemima, što je čini neatraktivnom za veće kompanije. Time entitetski model ne ostaje samo apstraktno političko pitanje o kojem raspravljaju elite, već postaje konkretna i svakodnevna prepreka društvenom i ekonomskom napretku, uzrokujući iseljavanje mladih i sposobnih u rekordnim razmjerama. 

Geopolitička nestabilnost i povratak konfliktnih narativa 

Ovakav krhki i unutarnje proturječan aranžman ima i šire geopolitičke posljedice koje nadilaze granice Bosne i Hercegovine. Slabljenje interesa internacionalne zajednice za Zapadni Balkan, posebno nakon finansijske krize 2008. i kasnijih kriza, ostavilo je politički i sigurnosni vakuum koji su brzo popunile lokalne elite i eksterni akteri. To je otvorilo prostor za obnovu upravo onih narativa koji su i prethodno služili kao legitimacija za rat i sukobe: teze o nemogućnosti zajedničkog života tri etničke zajednice, o trajnoj ugroženosti Srba i Hrvata u zajedničkoj državi, o navodnoj inherentnoj dominaciji Bošnjaka, te različiti oblici islamofobne retorike koji Bošnjake predstavljaju kao permanentnu prijetnju "kršćanskoj Europi". U takvom diskursu, koji dominira medijima u entitetu RS i dijelovima Federacije, činjenice i povijesna znanja ustupaju mjesto politički korisnim interpretacijama, a dezinformacije, teorije zavjere i govor mržnje postaju sastavni dio javnog prostora, dodatno produbljujući jaz. 

U tom kontekstu, entiteti djeluju kao savršene platforme za reprodukciju i pojačavanje takvih narativa. Zahvaljujući odvojenim obrazovnim sistemima i medijskim prostorima, oni često funkcioniraju kao politički i medijski eho-sistemi koji dodatno homogeniziraju stavove stanovništva unutar svojih granica, stvarajući dvije (ili tri) paralelne stvarnosti. Time se gotovo u potpunosti smanjuje prostor za istinski dijalog, kritičko promišljanje, kompromis i izgradnju povjerenja, a povećava sklonost ka konfliktnoj retorici, nacionalističkom mitu i međusobnom optuživanju. Mladi ljudi odrastaju u odvojenim svjetovima, često bez ikakvog kontakta s vršnjacima s druge strane entitetske linije, što budućnost čini još sumornijom.

05.03.26. 09:20

Lavić i Hadžidedić: Zašto Bosnu i Hercegovinu drže izvan Evropske unije već decenijama?

Umjesto zaključka: da li je model iscrpljen? 

Konačno, treba se vratiti na jedno od ključnih pitanja koje se nameće iz cijele ove analize: zašto nije očuvana povijesno-geografska, funkcionalna regionalizacija Bosne i Hercegovine koja je postojala kroz stoljeća, umjesto da se stvore umjetne etnopolitičke tvorevine? Odgovor se, nažalost, nameće sam od sebe. Rat 1990-ih nije vođen s ciljem administrativne racionalizacije, ekonomske efikasnosti ili uvažavanja historijskih regija poput Bosanske Krajine, Hercegovine, Podrinja, Posavine ili Semberije. Njegov je cilj bio stvaranje etnički homogenih teritorija kroz fizičku likvidaciju i protjerivanje "nekompatibilnih" pojedinaca i "neidentičnih" zajednica. Takve teritorije potom postaju osnova za političke projekte koji nadilaze granice same Bosne i Hercegovine i ciljaju na ujedinjenje sa susjednim nacionalnim državama. Entiteti, u tom smislu, nisu tek administrativne jedinice u službi građana — oni su institucionalni izraz jedne ratne, osvajačke logike, koja je zamrznuta u vremenu, i služe za nastavak "opasnih politika" u mirnodopskim okolnostima.

Drugim riječima, entitetski model nije neutralna, tehnička kategorija, već duboko politički konstrukt nastao u specifičnim i tragičnim historijskim okolnostima. Njegova održivost zavisi od stalnog i sve težeg balansiranja između suprotstavljenih, često i međusobno isključivih interesa, što ga čini inherentno nestabilnim, skupim i neperspektivnim. Svaka kriza — bilo politička (poput blokade formiranja vlasti), ekonomska (poput nezaposlenosti i odlaska mladih) ili sigurnosna (poput prijetnji otcjepljenjem) — dodatno ogoljava njegove strukturne slabosti i pokazuje da on ne nudi odgovore na ključne izazove 21. stoljeća. Entitetska podjela države, dakle, nema unutarnju perspektivu za interese većine građana i perpetuira nestabilnost, nered i konfliktnost u svakodnevnom životu.

Zato pitanje iz naslova ostaje otvoreno, bolno i aktuelno i danas, decenijama nakon rata. Ako je svrha bilo koje države da osigura političku stabilnost, vladavinu prava, funkcionalne institucije, ekonomski prosperitet i jednakost svojih građana pred zakonom, tada se mora preispitati model koji te temeljne ciljeve sistematski i predvidivo dovodi u pitanje. Jer dva entiteta u Bosni i Hercegovini nisu samo rezultat prošlosti i način na koji je zaustavljen rat — oni su danas, više od svega, ključni faktor njene sadašnje paralize i glavni generator buduće neizvjesnosti. Oni su pitanje na koje bosanskohercegovačko društvo, uz eventualnu (mada teško zamislivu) podršku internacionalne zajednice, tek treba pronaći održiv i pravedan odgovor. To je posao, prije svega, za domaću intelektualnu zajednicu i političke organizacije!

* Prof. dr. Senadin Lavić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu;

Dr Zlatko Hadžidedić, stručnjak za međunarodne odnose, političku teoriju i teoriju nacionalizma. Direktor je u Center for Nationalism Studies;

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba