Dr. Enver Imamović: Kako je Bosna sačuvala Sarajevsku Hagadu (I)

Nedavna ponuda Milorada Dodika, osuđenog predsjednika vladajuće stranke Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), ili kako mu tepaju mediji u susjednoj Republici Hrvatskoj "neformalnog čelnika Republike Srpske", da "vrati" u Izrael Sarajevsku Hagadu, rukopisni iluminirani kodeks koji su sa sobom iz srednjovjekovne Španije donijeli naši bosanski Jevreji, nameće potrebu da iznova podsjećamo na značaj bosanskih vrijednosti i iskustva zajedničkog života.

Jedna od takvih priča jeste i ona kako je Bosna sačuvala Hagadu, najpoznatiju jevrejsku vjersku knjigu, u dva svjetska rata i tokom posljednje agresije. U dva navrata, za njeno spašavanje, živote su založili bosanski muslimani, Bošnjaci. Ljubaznošću profesora emeritusa Envera Imamovića, ratnog direktora Zemaljskog muzeja, portal Radiosarajevo.ba u dva navrata prenosi njegov autorski tekst o operaciji spašavanja Sarajevske Hagade.

Piše: Prof. emeritus Enver Imamović, za portal Radiosarajevo.ba

Trending

Prijevoznici nastavljaju blokadu: "Od svih nas je samo Forto pozvao na razgovor"

Prošle su tri ratne godine, u Sarajevu uobičajena slika: svakodnevna pogibija ljudi, masakri, glad. U takvim okolnostlima nije nikome bilo do priče o Hagadi i o njenom spašavanju izvedeno 6. juna 92. g, dan koje Sarajlije pamte kao jedan od najtežih i kada je grad razaran hiljadama granata sa okolnih brda. Tako je bilo sve do aprila 1995. godine kada je neočekivano Sarajevska hagada ponovo postala top - tema ne samo bosanskohercegovačkih, nego i svjetskih medija.

Kako smo "prodali" Hagadu

Sve je krenulo od jedne bombastične vijesti objavljene 13. marta 1995. godine u američkom prestižnom magazinu The New Republic da je bosanskohercegovačka vlada prodala Hagadu da bi namakla sredstva za kupovinu oružja u svrhu odbrane zemlje. Kako su se u to vrijeme zbog rata još uvijek svi bavili Bosnom, i kako je riječ o svjetski o poznatoj knjizi, vijest su prenijeli svi svjetski mediji. I nastao je veliki pritisak na Vladu Republike Bosne i Hercegovine. Iako je to kategorički opovrgavano, mediji nisu prestajali s pisanjem, a s time nisu prestajali ni pritisci. I desilo se upravo ono što je tvorac te vijesti upravo smislio, a na što su bosanskohercegovačke vlasti nasjele.

Prije 2 dana

Anatomija jedne hipokrizije: Sarajlije su spašavale Hagadu pred Dodikovim „herojima“!

Tražilo se, naime, od bosanskohercegovačke vlade da se Hagada javno pokaže i tako dokaže da priče o prodaji nisu tačne. Bio je mjesec april, kada se slavi veliki jevrejski praznik Pesah. Iz inozemstva je sugerirano da je to najbolja prilika i povod da se Hagada pokaže javnosti. Kako sam tadabio direktor Zemaljskog muzeja, nakon pogibije dotadašnjeg direktora dr. Rize Sjarića (poginuo na radnom mjestu), stigao mi je dopis iz Ministarstva za kulturu u kojem se od Muzeja traži da im se ustupi Hagada kako bi se na dan Pesaha, koji je padao na 15. april, upotrijebila u svečanom obredu.

Kada sam pročitao dopis i shvatio šta se traži i šta se namjerava učiniti s njom, digao sam sve na uzbunu. Iznijeti je iz sigurna mjesta i nosati je po gradu, usred rata dok još uvijek svakodnevno padaju granate, snajperi kose ljude, a grad pun dobronamjernih i nedobronamjernih stranaca, od kojih mnogi borave u Sarajevu s određenim zadatkom, više je nego suluda zamisao.

Kao direktor Muzeja imao sam još jedan veliki opravdan argument da kategorički odbijem Vladin zahtjev. Brojni stranci koji su u to vrijeme boravili u Sarajevu, kako civili, to jest novinari, a pored njih i drugi, tako i oni u uniformama, često su navraćali u Muzej i sa mnom, kao direktorom, razgovarali i tražili intervju. Svaki se od njih po pravilu interesirao za Hagadu, šta je s njom, je li u Muzeju, pa čak i to: ako nije u Muzeju, gdje je sakrivena i sl.

Za neke od njih kao muzealcu nije mi bilo teško zaključiti da se ne radi ni o novinarima, ni o vojnim licima iz sastava međunarodnih snaga koji su boravili u Sarajevu, nego po svoj prilici agentima pojedinih svjetskih muzeja ili bogatih kolekcionara, a vjerojatno i o onima koji su radili za vlade nekih zemalja koje su već ranije nudile da se kod njih "čuva" Hagada dok kod nas traje rat. Muzejima svijeta je poznato djelovanje specijalizirane, tzv. internacionalne muzejske mafije, koja za plaću i interes naručioca kradu i pljačkaju muzejske eksponate diljem svijeta.

Bilo je sasvim jasni da je među brojnim strancima bilo i onih koji su došli u Sarajevo sa zadatkoma da se na ma koji način pokušaju domoći Hagade. Poznato je da se ratom zahvaćene zemlje temeljito pljačkaju, a u tome kulturno blago je često na prvom mjestu. I u takvim okolnostima Vlada donosi odluku da se Hagada iznese iz trezora i javno pokaže, odnosno da u sinagogi posluži u obredu Pesaha. Idealna prilika za one koji su spremni upustitit se u ma koji rizik da je ugrabe na ma koji način, pa i taj da u trenutku transporta od banke do sinagoge izvrše profesionalni napad u kojem bi u nekoliko sekundi nestalo Hagade, ne isključujući ni pokolj koji bi eventualno nastao u tom napadu.

Prepad se mogao desiti u samoj sinagogi tokom odvijanja obreda, da se ne spominje mogućnost navođenog granatiranja po najavi petokolonaša i sl. No, i bez toga, iznošenje stare knjige iz dugogodišnjeg totalnog mraka i njeno izlaganje svjetlosti, nagloj promjeni temperature, a onda manipuliranje njome tokom obreda, listanje, odnosno dodirivanje listova od kože golim rukama za eksponat star preko šest stotina godina, i slično, znači smrt. Oni iz Vlade koji su izišli sa idejom da se Hagada izloži, dakako, nisu bili svjesni posljedica svoje odluke. Zbog toga nisam se ni u jednom trenutku dvoumio kako odgovoriti na zahtjev Vlade. Kao direktor Zemaljskog muzeja, koji je vlasnik Hagade, bio sam najodgovornija osoba za nju. Drugo, kao muzealac, odnosno stručnjak za muzeologiju, nisam mogao dozvoliti da se taj osjetljivi eksponat izloži navedenim negativnostima, čije posljedica mogu biti katastrofalne za nju.

"Ne damo Hagadu!"

S obzirom na to da su iza tog plana stajale najviše državne institucije, odnosno njihovi zvaničnici, smatrao sam da moj stav po pitanju iznošenja Hagade neće biti dovoljan pa sam odlučio da se u rješavanje ovog problema uključi šira stručna javnost. Obavijestio sam najuglednije naučne i kulturne djelatnike koji su u to vrijeme bili aktivni u gradu o čemu se radi i pozvao ih da prisustvuju proširenoj sjednici Upravnog odbora Zemaljskog muzeja. Odaziv je bio velik. Sjednica je održana 14. aprila u prostorijama Akademije za likovne umjetnosti na Obali. Tu sam zakazao sjednicu jer je još uvijek dolazak u Zemaljski muzej bio riskantan i opasan za život.

Okupilo nas se tačno trideset i dvoje. Prisutnim sam ukratko objasnio razlog održavanja sjednice a onda im pročitao Vladin dopis, nakon čega je uslijedila rasprava. Zadovoljstvo je istaknuti da su svi diskutanti, odnosno prisutni, osudili namjeru Vlade i Ministarstva. Jednoglasno je donesen zaključak da se ni po koju cijenu ne dozvoli iznošenje Hagade i njeno prezentiranje javnosti, bez obzira na razloge zbog kojih to Vlada traži.

Na licu mjesta je otkucan zapisnik sa zaključkom, a onda nas je od tridesetdvojice prisutnih potpis stavilo trideseterica. Jedan od dvojice koji to nisu učinili bio je predstavnik Ministarstva za kulturu Republike Bosne i Hercegovine. Dopis je odmah proslijeđen u Ministarstvo. Zadovoljan i s velikim olakšanjem vratio sam se u Muzej da obavijestim suradnike o ishodu sjednice.

A onda sutradan na večer – šok! Upalim TV, kad tamo, nakon uobičajenog izvještaja o ratnim djejstvima toga dana i broju poginulih civila, udarna vijest kako je toga dana u sinagogi održan obred Pesaha uz prisustvo brojnih vjernika, uzvanika, hrpu novinara, i da je tom prilikom korištena Sarajevska hagada stara 700 godina! Desilo se ono što se niko živ koji iole zna šta je to muzejski unikat ne bi usudio učiniti. Gledajući snimke iz sinagoge kako jedan drugome dodaju taj unikat, kako ga ovlaženim prstima listaju, a za to vrijeme blicevi i reflektori sijevaju i prže stare kožne listove sa višebojnim slikama, bio sam utučen. To su vidjele sve Sarajlije. To je vidio čitav svijet jer su taj događaj prenijele najveće svjetske TV kuće, među kojima i svugdjeprisutni CNN. Telefon mi je bio zakrčen pozivima znanih i neznanih građana, kolega, prijatelja Muzeja, prijatelja Hagade, prijatelja starina, i inih drugih koji iole znaju šta to znači za tu knjigu. Svi su bili ogorčeni.

Odmah sam sjeo za pisaću mašinu i napisao članak za prestižni bosanskohercegovački dnevni list Oslobođenje, jedini dnevni list koji je za sve vrijeme rata izlazio u opkoljenom Sarajevu, i koji je bio glavni izvor za svijet, za sve ono što se dešavalo u ratnom Sarajevu, s naslovom "Dajem ostavku!" Ukratko sam naveo šta se desilo s Hagadom i naglasio da je to učinjeno mimo moga znanja i dozvole kao direktora Zemaljskog muzeja, mimo mišljenja 30-terice najpoznatijih sarajevskih intelektualaca, među kojima su bili mnogi direktori ostalih kulturnih i naučnih institucija u Sarajevu. Naveo sam i to da je s Hagadom učinjeno isto kao kad bi nedonošče izvukli iz inkubatora i nosili ga ulicama, osvjetljavali ga reflektorima, blicevima i izlagali drugim radnjama za njega ubitačnim. Na koncu sam naveo i to da je, zapravo, izvršena provala u bankovni sef zakupljen od Zemaljskog muzeja u kojem se nalazila Hagada, otkud je odnesena i upotrijebljena na javnom skupu.

Članak je imao veliki odjek u javnosti, ne samo u bosanskohercegovačkoj nego i svjetskoj. Prenijele su ga mnoge novine, TV kuće i internet. Ali se to nije nimalo dojmilo onih u čijoj je režiji sve to izvedeno...

(Sutra: Kako je američka televizija snimila sačuvanu Sarajevsku Hagadu)